Marija Dubravac: SVETA LUCIJA (284. – 303.)

0

 

 

SVETA LUCIJA (284. – 303.)

Sirakuza, usred Sicilije,
U stoljeću drugom poslije Krista,
Bilo mjesto prelijepe Lucije,
Krasna djeva ko ljiljan cvijet, čista.

U djetinjstvu otac ju obeća
Poganinu – s njim se vjenčat mora.
Jadnu curu zgodila nesreća,
Zar bit žena nekrštena stvora?

Otac umro, razbolje se mati,
Nema doktor čarobnoga lijeka.
Ode Luca k svetici Agati,
Kataniji – utjehi čovjeka.

Sveti grobak, Agata govori:
‘‘Oj Lucijo,što si došla k meni?
Majci zdravlje molitvom izbori,
Nevinost ti Bogu dar voljeni.

Srce ti je stan Duha Svetoga,
Sirakuzu ti ćeš proslaviti.
S kraja na kraj svijeta širokoga,
Ime tvoje narod će častiti.’’

Ozdravila majka Lucijina –
Mila kćerka sreći se veseli.
U zahvalu za čudo s visina,
Sav imetak ubogima dijeli.

Rasrdi se zaručnik bogati,
Hej, Lucijo, ne rasipaj blaga.
Imetak ćeš svojem mužu dati,
Od djetinjstva ti si moja draga.’’

‘‘Ja sam draga tek Isusa Krista,
Muška ne će dotaknut me ruka.
Duša moja ostaje sveđ čista,
Na ‘vom svijetu nema mi zaruka.

U vremenu Dioklecijana,
A u carstu lažljivih bogova,
Bio progon pobožnih kršćana
Sljedbenika križa Isusova.

Stoji djeva ispred suca, časna,
Lijepa li je, ljepša od Venere.
Dva joj oka, dva dragulja krasna,
Divna kćerka katoličke vjere.

Sudac sudi: ‘‘Curo, osvjesti se,
Ne ponizi Bogove Rimljana.
Žrtvuj jednom koji sviđa ti se –
Zeus, Ira, Jupiter, Dijana…’’

‘‘Ni jednome’’ – hrabro kliknu Luca,
‘‘Ja vjerujem u pravoga Boga.
Do vijeka mi srce za njeg kuca,
Gospodara života ljudskoga.

Poklanjam mu nevinost, čistoću,
On me vodi kroz dolinu smrti.
Ime njeg’vo svaku tjera zloću,
Nikakva me sila ne će strti.’’

Ljuti sudac planu vatrom bijesa:
‘‘U javnu je kuću zatvoriti!
Da vidimo hoće l’ Bog s Nebesa,
Djevojačku čast joj obraniti.’’

Vukli Lucu najjači vojnici –
Volova ju jaram ne pomiče.
Oči sjale curi pobjednici,
Milost Božja tijelo joj dotiče.

Osramoćen, silnog Boga, djelom,
Čuj, iz suca nečisti govori:
‘‘Polijte ju uljem, smolom vrelom,
Zapalite, nek živa izgori.’’

Zalud smola, zalud vatre plamen,
Moćni Jahve proslavit se mora.
On jedini, ugaoni kamen,
Stvorovima ravna odozgora.

Urla sudac na Luciju mladu,
A da knjiga kaznu joj upiše,
Umrijeti će u groznome jadu –
Dva joj krasna oka izvadiše.

Zbori Luca svojim kršćanima:
‘‘Nadajte se braćo boljem danu.
Ja umirem, ali pravde ima –
Kraj dolazi Dioklecijanu.’’

Mač probode nježne djeve grlo,
Sirakuza dobila sveticu.
Mlado biće za Krista umrlo
Crkva slavi Luciju – djevicu.

Oj Lucijo, bud’ nam uzor, slika,
Vjera tvoja nek Hrvata jača.
Nek ne strepi pred mačem silnika,
Pred paklenim duhom, osvajača.

Čuvaj mladost od grijeha propasti,
Od modernog bludnoga života.
Geslo djeda tek ju može spas’ti –
‘‘Nevinost je ukras i ljepota.’’

 

Marija Dubravac/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara