Šiljo: Zamke hrvatskoga negativizma

Uspoređivanje stvarnoga s maštanim nije moguće. Nije moguće korov na zemlji po kojoj hodaš požeti oštrim mjesečevim srpom. Ili retoričkom kosom. Mjesec ti je nedohvatljiv, k tomu i iluzoran srp načinjen od nestvarnog svjetla. Ono što je stvarno možemo pokositi samo nečim stvarnim. Nešto nekvalitetno može početi uzmicati samo pred nečim kvalitetnijim. Ako tko ne razumije, recimo to konkretnije: Samo boljim premijerom možete zamijeniti lošega, ako bolji postoji; ako ga i dok ga nema, buncate! I loše zastupnike i ministre možete zamijeniti boljima tek nakon što mnogi vide da takvih ima, ako vi koji prednjačite u negativizmu otkrijete poimence i usuglasite se koji su. Zahrđalo-truli klin može se samo čvrstim, zdravim i nezahrđalim klinom izbiti. Nije ga moguće izbiti „lajanjem“. Ma  koliko lajanje na establišment bilo uvjerljivo.

Zagreb – Medvedgrad, 10. prosinca 2020.

Na 21. spomendan smrti utemeljitelja hrvatske države i time velikana ukupne hrvatske povijesti, Franje Tuđmana, moglo se u našem nacionalnom, političkom i medijskom prostoru naići na izraze zahvalnosti i pijeteteta, isto tako i nezainteresiranosti, zatim na pokazatelje podrugivanja i neizravnog obezvrjeđivanja, a ponajviše na zaokupljenost drugim temama, onima koje su danas aktualne, bolne ili nerješive. Osim lijepih i ljudskih, u ovoj našoj Hrvatskoj ima i tako mnogo ružnih stvari. I toliko onih koji ružeći ono što je ružno ili što smatraju ružnim i lošim čine hrvatsku ukupnost još ružnijom, tegobe tegobnijima, raspoloženja tmurnijima, izglede bezizglednijima.

Dočaravanje ružne Hrvatske – kao najviši domet pravdoljubive „pameti“

U dočaravanju ružne Hrvatske – kao najvišem dometu pravdoljubive „pameti“ – prednjače najradikalniji kritičari, što slijeva, što zdesna. Njihovo pravo na takve ocjene i pravo na kritiku nije upitno. Dapače, ovime što svednevice čitamo i slušamo potvrđuje se da, unatoč svemu, naše hrvatsko društvo i ovaj naš svijet nije postao totalitaran. Da je totalitaran, rijetko bi se tko usudio ili imao gdje što ’zucnuti’. Srećom, nije totalitarno, ma koliko se htjelo da bude. Naprotiv, prateći neke medije i portale, neutralan promatrač prije bi zaključio da u Hrvatskoj postoji stanje razuzdane, raspomamljene kritičnosti.

Upravo o raspomamljenoj kritičnosti i jest ovdje riječ. Dobro je, dakako, da se vlastima govori u brk ono što zaslužuju. Dobro je da se javnim krivcima javno govori što su skrivili. Dobro je da se pokazuje nezadovoljstvo stanjem u mjeri u kojoj ono nije dobro, u kojoj je loše, ili u kojoj je izopačeno. No kako takva „ista meta – isto odstojanje“ traje već najmanje dva desetljeća (ono prije ne računamo), mnogima postaje blijedo i otrcano stalno ponavljati stalno iste kritičke komentare, spoznaje i ocjene. Osjećaju potrebu da kritiku pojačaju, da ne ispadne kako majmunski oponašaju ono što je već tisuću puta, manje grubo, rečeno. Da ne ispadne kako se, evo, po tisućiti put „otkriva toplu (to jest: mutnu i prljavu) vodu“. Zato oni koji žele stršiti iznad ili prednjačiti ispred ostalih – i biti od ostalih hvaljeni i slavljeni – pojačavaju kritiku takve mutne vode, a ujedno i onih vodomutaca koje smatraju krivcima što se svi skupa, kao društvo, kao narod, brčkamo ili kuhamo u tako prljavoj političkoj vodi. 

Pogledamo li neke desničarske tiskovine i portale, uočit ćemo već na prvi pogled da na njihovim stranicama prevladava ružnoća. Ružnoća ispunjena invektivama protiv onih koje uzimaju na zub, koje prokazuju, koje ne mogu podnijeti, koje razobličuju, kao krivce za ama baš sve, kao antijunake od kojih dobivaju i književničko-satiričarska i političko-prevratnička „nadahnuća“.

Uživamo li mazohistički u ružnom prokazivanju ružnoga?

Da  više ne okolišamo: Može se o Plenkoviću, o Jandrokoviću, o Bačiću i ostalima u Hrvatskoj, može se o Draganu Čoviću i drugima u Herceg-Bosni misliti i pisati i izjavljivati što se hoće, može se za kritiku imati i jakih i slabih razloga, može se iznositi argumente i na račun njihove politike i njihovih osoba, može se takav kritički odnos pojačavati do razorne kritike svih koji su na vlasti, na položajima, u skupštinama, u izvršnim vlastima, po službama i institucijama, može se do iznemoglosti dokazivati da je Bandić skrivio ovo, ovo i ovo, da  je Dorh kriv za ono i ono, da su Pilati licemjerno nepravedni, da su današnji Jude bešćutno zli… No, pritom, i gotovo neprimjetno, u toj poplavi gnjevne ružnoće svi se sve više gušimo, nemoćno bjesnimo ili očajavamo. I ujedno kao da mazohistički u ružnom prokazivanju ružnoga „uživamo“. 

I zaista, za sve veći broj pravdobljubivih i istinoljubivih „analitičara“ i istražitelja vlastodržaca najvećim užitkom kao da je postalo sve dublje kopanje po njihovoj gnjiloći. Nijekanje svega što nedovoljno valja. Gnušanje nad onim što se smatra iskvarenim. Najdublje preziranje sviju na vlasti i u politici koji ne valjaju. A takvih ima koliko hoćeš. Negativan pristup i odnos prema ’ustaljenom neredu’ prerastaju u sve gorči negativan pristup i odnos prema vladajućima, sve dok ne prerastu u posvemašnji negacionizam, u negativan odnos, i to ne samo  prema svima koji su na položajima vlasti i moći, nego i prema svemu čega uopće ima. Dokle se ne utone u radikalni i nepovratni negativizam.

Što sa svime time?

No dobro, recimo da stvari i stoje tako kako ih prikazuju najmračniji kritičari i najžešći opozicionari svih vrsta i statusa, od živozidaških anarhista do crnokošuljaških egzibicionista. Dopustima, uvjetno rečeno, da stanje koje napadaju i jest takvo. No zapitajmo se s Tolstojem (u pogovoru „Kreutzerovoj sonati): Pa što?! – Što sa svime time? Što sada? Što danas? Što sutra?

U privatnom životu svatko će razuman reći da okrivljivanje i samookrivljivanje ne smije imati za cilj i svrhu to da druge ili sebe samoga dovede do onoga stanja nesretnosti, beznanosti i absurdnosti iz kojih je jedini izlaz odustajanje od svega, samoubojstvo zbog nemoći u prevladavanju bez-smisla. Naprotiv, kada tko pokaže takvo nagnuće, svi kojima je stalo do njega strču se da ga spase. Kada se tko popne na neboder pa zaprijeti da će skočiti jer ne može riješiti neki svoj problem, svi koji mogu dadu sve od sebe kako bi ga od tako suluda čina odvratili. 

Ne bi li se istu logiku trebalo prenijeti i na odnose u društvu i narodu i za odnose prema politici i, osobito, političkim i drugim dužnosnicima i tijelima koja imaju ove ili one nadležnosti i ovlasti i odgovornosti za zajedničko dobro? Bez kojih društvo i država ne bi mogli, makar i loše, uopće funkcionirati?

No nije tu kraj ovog ispostavljanja računa njima (ili nama) samima. Svim gnjevnim nezadovoljnicima i zajapurenim kritičarima Plenkovića, Jandrokovića, Bačića, Čovića, Pupovca, Miloševića, Jeckov, Čorića, Bandića (koji je danas svečano otvorio novoizgrađeni Spomenik Domovini), Obersnela i ostalih mora se u lice reći ovo: Lajući i rigajući na njih – samim time ne ćete ništa promijeniti nabolje! Pa da ih uspijete i oboriti, zbaciti s njihovih visokih pozicija, vi još ništa niste postignuli. Umjesto njih ostala bi samo prazna mjesta. Ostale bi funkcije koje više ne funkcioniraju. Ostalo bi manje od onoga čega uopće ima. Ili bi ih popunili, možda, još gori, svakakviji, ilii nikakviji, od njih. Nema naime jamstva da bi bili bolji, dokle se ne utvrdi koji bi to stvarno mogli biti bolji.

Galamdžijsko oporbenjaštvo zakrvavljenih očiju, ili zavisti, zapravo ne vodi ničemu

Zbog toga galamdžijsko oporbenjaštvo zakrvavljenih očiju, ili zavisti, zapravo ne vodi ničemu. Kao prvo, ono već dva desetljeća nikako ne uspijeva ukloniti s političkih i drugih vrhova sve te ’kurbine sinove“, da se u ovako grubim vremenima i mi grubo izrazimo, s dalmatinskim „b“ umjesto standardnoga „v“, da malo ublažimo taj nedolični vulgarizam. Kao drugo, oni su još jači, vlasniji i samovlasniji nego prije. Kao treće, svi ste vi, svi smo mi sve slabiji, nemoćniji i beznadniji. Kao četvrto, o svojoj Hrvatskoj stvaramo i širimo predodžbu kao o najgoroj zemlji na svijetu! Kao zemlji, dakle, za koju se nije ni imalo smisla boriti. Kao zemlji čiji je pokojni Utemeljitelj na današnji dan umro, a kojega mnogi slavimo i veličamo, učinio besmisleno djelo: stvorio je državu koja nije vrijedna poštovanja, posljedično ni postojanja. I logično neki odmah zaključuju: bilo je bolje prije. Ono ’u međuvremenu’ nije se isplatilo. Nije sebe opravdalo.

Sve to što je upravo rečeno, ipak, nije ono najglavnije. Najglavnije je ovo: Gospodo desperadosi, dok ne stvorite neku bolju organizaciju, neku bolju strukturu, neke bolje političare, neke bolje stručnjake, neku bolju alternativnu ekipu, neku bolju opoziciju od (do)sadašnje pozicije, sve dotad – vi samo isprazno lajete, umjesto da mu se u ovoj prosinačkoj i adventskoj noći divite svemu stvorenomu, svemu ovozemaljskomu, pa i hrvatskomu, u što se udostojio ušetati sam Krist, utjelovljeni Sin Božji.

Što to znači? To znači da uspoređivanje stvarnoga s maštanim nije moguće. Nije moguće korov na zemlji po kojoj hodaš požeti oštrim mjesečevim srpom. Ili retoričkom kosom. Mjesec ti je nedohvatljiv, k tomu i iluzoran srp načinjen od nestvarnog svjetla. Ono što je stvarno možemo pokositi samo nečim stvarnim. Nešto nekvalitetno može početi uzmicati samo pred nečim kvalitetnijim. Ako tko ne razumije, recimo to konkretnije: Samo boljim premijerom možete zamijeniti lošega, ako bolji postoji; ako ga i dok ga nema, buncate! I loše zastupnike i ministre možete zamijeniti boljima tek nakon što mnogi vide da takvih ima, ako vi koji prednjačite u negativizmu otkrijete poimence i usuglasite se koji su. Zahrđalo-truli klin može se samo čvrstim, zdravim i nezahrđalim klinom izbiti. Nije ga moguće izbiti „lajanjem“. Ma  koliko lajanje na establišment bilo uvjerljivo.

Šiljo/PHB/Hrvatsko nebo