B. Stanić: Nove mjere udaljile se od europskih

0

Ponovno izostala potpora obiteljima

Nove mjere za ublažavanje posljedica pandemije koronavirusa najavila je Vlada Republike Hrvatske u ponedjeljak 30. studenoga, čime se krizno stanje u Hrvatskoj svelo samo na ekonomsko područje, iako ono zahvaća ama baš sva područja društvenoga života. Naime, predložene Vladine mjere pokrivaju samo tri Stanićkategorije: očuvanje radnih mjesta, pokrivanje fiksnih troškova tijekom obustave rada za sektore koji su pogođeni novim mjerama (ako imaju pad prihoda veći od 60 posto u prosincu) te novi paket tzv. covid-kredita.

Time se još jednom potvrdilo da su mjere usmjerene ponajviše na (hrvatsko) gospodarstvo, no nažalost ponovno je izostala izravna mjera pomoći onima koji nose najveći teret krize – hrvatskim obiteljima. Takvim pristupom koronakrizi Hrvatska se ponovno udaljila od kruga europskih zemalja koje su zbog pandemije u fokus mjera, osim gospodarstva i, jasno, zdravstva, stavile i obitelji kao temeljnu društvenu, ali i gospodarsku i kulturnu zajednicu.

Hrvatski naglašeno ekonomski pristup u nošenju s krizom pati zapravo od pomanjkanja osjetljivosti za obitelji. To je potvrdila i činjenica da je nekoliko dana prije proglašenja novih mjera hrvatske Vlade Europska konfederacija velikih obitelji (ELFAC) objavila istraživanje o mjerama kojima su pojedine europske zemlje podupirale obitelji s djecom tijekom pandemije koronavirusa. Osim Hrvatske, u fokusu je istraživača bilo još osam europskih zemalja (Cipar, Francuska, Italija, Mađarska, Poljska, Portugal, Rumunjska i Španjolska), a podatke je za Hrvatsku prikupila udruga »Obitelji 3 plus«. Rezultat nije na ponos Hrvatskoj s obzirom na to da od svih ispitanih zemalja jedino Hrvatska nije imala ama baš nikakvu konkretnu mjeru koja bi se odnosila izravno na potporu obiteljima usred pandemije.

Primjer Njemačke

Na primjer, Njemačka je u doba pandemije obiteljima za svako dijete isplatila jednokratnu pomoć od 300 eura po djetetu (samohranim roditeljima isplaćivao se dvostruki iznos), Island je isplaćivao do 250 eura po djetetu, Slovenija do 200 eura po djetetu… a da se i ne govori o poticajima na plaće roditeljima koji su ostajali kod kuće s djecom (neki hrvatski roditelji čak su bili prisiljeni dati otkaz da bi se mogli brinuti o djeci). K tomu, u odnosu na druge zemlje, siromašan je i popis mjera koje se neizravno dotiču hrvatskih obitelji (mjere za zadržavanje radnih mjesta, moratorij na izvršenje transakcija, zamrzavanje cijene neke robe i medicinskoga materijala).

Osim što u objavljenoj publikaciji ELFAC-a, dakle, crno na bijelo stoji da u Hrvatskoj u doba koronavirusne pandemije Euri»ne postoje posebne mjere pomoći i potpore obiteljima«, važan je i sljedeći zapis: »Od 11. ožujka 2020., kada je ministar zdravstva proglasio epidemiju bolesti COVID-19, Vlada Republike Hrvatske usvojila je dva paketa mjera. Oba navedena paketa sadržavala su znatan broj mjera, međutim sve su uglavnom bile usmjerene prema poduzetnicima.

Konkretno, mjere su se odnosile na područja iz različitih ministarstava, poput Ministarstva financija, Ministarstva regionalnoga razvoja i fondova Europske unije, Ministarstva rada i mirovinskoga sustava, Ministarstva gospodarstva, poduzetništva i obrta, Ministarstva turizma, Ministarstva poljoprivrede, Ministarstva kulture i Ministarstva pomorstva, prometa i infrastrukture.« Sa žaljenjem se u istraživanju ističe da donesene mjere nisu bile posebno povezane s Ministarstvom za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku. »Stoga se može zaključiti da potrebe obitelji nisu prepoznate, a posebno potrebe obitelji s više djece«, stoji u izvještaju za Hrvatsku.

Karakter vlasti

Svaka velika kriza, osim što nosi niz ugroza za čitavo društvo, razotkriva i karaktere vlasti. U Hrvatskoj je kriza još Kalkulatorjednom potvrdila da je prioritet za vladajuće ipak poduzetnički sektor sa svim njegovim interesima koji nisu uvijek najtransparentniji. Jasno, nije riječ o tome da Hrvatska ne bi trebala pomagati gospodarstvu, nego je upitno ako se pomaže samo gospodarstvu. Hrvatske obitelji sa školskom djecom tijekom pandemije imale su povećane troškove za prehranu, režije, kupnju digitalnih tehnologija za praćenje nastave, zatim za organiziranje čuvanja djece ako su škole ili vrtići zatvoreni…

Ako se najprije pomaže tvrtkama i poduzetnicima, s očekivanjem da će onda one pomoći svojim zaposlenicima, država na neki način prepušta svoju ulogu onima kojima do građana često nije toliko stalo koliko do profita. Iako npr. jednokratne pomoći obiteljima s djecom koje su redovito isplaćivale druge europske zemlje ne bi riješile velike gospodarske probleme, ipak bi se time, pa makar simbolično, pokazao karakter vlasti koja građanima nije maćeha.

Branimir Stanić/Glas Koncila/hkv.hr/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara