Kako su Bošnjani postali Hrvati, a Turci Bošnjaci?

0

POVJESNE ZABUNE I ZABLUDE

Jesu li Bošnjani, Bošnjaci i Bosanci samo sinonimi za kontinuirani identitet “matičnog bosanskog naroda”, kako se objašnjava u bošnjačkom medijskom prostoru, ili im smisao daje povijesni kontekst?

Prije dvadesetak godina, jedan prijatelj Hrvat, prezimena Bošnjak, u Zagrebu je želio unajmiti stan. Kada je nakon najave stigao na adresu i predstavljajući se rekao da je Bošnjak te da bi htio pogledati stan, vlasnik je odgovorio: „Nema veze što ste, samo uredno plaćajte stanarinu.“

Zabune i zablude

Ova anegdota pokazuje kako višeznačna riječ može izazvati zabunu. Međutim, ako se neki pojam projicira na sliku prošlosti s nerazumijevanjem tadašnjih odnosa onda zabuna može postati zabluda.

Ovih dana je u medijima Dževad Jahić, predsjednik Savjeta Vijeća kongresa bošnjačkih intelektualaca za bosanski jezik i književnost korisno prikazao etimologiju naziva Bošnjanin, Bošnjak, Bosanac (i Hercegovac) definirajući ih „unutarlingvistički sinonimnim“.

Prema autoru, postoje pokušaji “da se preko tih naziva i njihove tobožnje neadekvatnosti i neutemeljenosti osporava i negira historijsko biće Bosne, matičnog bosanskog naroda i njenog bosanskog jezika”. Navodi da je bogumilski bosanski etnos srednjeg vijeka sebe nazivao Dobrim Bošnjanima, te da Bošnjaci čuvaju znanje da je BiH i imenovanje etničke pripadnosti, uvjet i zalog njezinog historijskog pamćenja. (www.slobodna-bosna.ba)

Ne treba uopće dovoditi u pitanje BiH i identitet današnjih Bošnjaka. Ali stav da je “matični narod” nositelj “historijskog pamćenja” i njezinog povijesnog etnosa u BiH u najmanju ruku je pretenciozno. Spomenuti nazivi nisu samo lingvistički sinonimi, već povijesno obilježje koje se ne tiče samo jednog “matičnog naroda” u BiH.

Bošnjaci i Hrvati

Što je značio regionalni i etnički pojam pripadnosti u srednjem vijeku, možemo vidjeti iz opisa Muhameda al Idrisija, arapskog kartografa i zemljopisca iz 12. stoljeća, koji opisujući sredozemnu, pa tako i hrvatsku obalu, veli da je Dubrovnik, čiji su stanovnici Dalmatinci, posljednji grad u Hrvatskoj. Treba li pogađati koje je etničko podrijetlo velikog vojvode bosanskoga Hrvoja Vukčića Hrvatinića, odakle je bio prvi bosanski ban Borić, gdje je postojala funkcija bana i je li ona vezana za etničke skupine?

Bošnjaci koji su poslije pada Bosne bježeći iz Bosne pred Turcima naselili jug Ugarske i zapad današnje Rumunjske, sebe su smatrali i danas njihovi potomci sebe smatraju Hrvatima.

Ponavljanje teze da su bogumili, drugim imenom „Dobri Bošnjani“ prešavši na islam zadržali kontinuitet srednjeg vijeka s muslimanima u BiH do danas, nema težinu. Najprije bi trebalo dokazati da su u srednjovjekovnoj Bosni postojali bogumili (pogrešno locirani u Bosnu prema ranim hrvatskim povjesničarima), a ne bosanski krstjani. Zatim objasniti kako se taj utjecaj u Bosnu i Slavoniju (Slavonija – ranije Panonska Hrvatska, nije bila samo prostor sjeverno, već i južno od Save) prenio iz Splitske biskupije. Na temelju pridjeva „dobri“ trebalo bi objasniti kako su „bogumili“ bili plemstvo (jer to znači pridjev „dobri“). U protivnom se dobiva dojam da se pridjevom „dobri“ mislilo na „dobre ljude“ koji su odmah prihvatili turske „osloboditelje“ i postali muslimani. Ali proces islamizacije ne pokazuje nikakav nagli prelazak dijela stanovništva na islam, već je intenziviran više od pola stoljeća poslije pada Bosanskog Kraljevstva.

Kontinuitet sa srednjovjekovljem zadržalo je preostalo stanovništvo, a u institucionalnom smislu jedino franjevačka vikarija. Prolazeći područjem pod Osmanlijama, Benedikt Kuripešić 1530. piše da u Bosni postoje tri naroda i vjere: starosjedioci Bosanci (Wossner), rimo-katoličke vjere, zatim Srbi (Surffen), koje Turci zovu Vlasima (Wallachen), a podrijetlom su iz Smedereva i Beograda, i vjere su svetog Pavla, i treći – Turci.

Raniji naziv za Bosance – Bošnjani, postao je Bošnjaci, ali nije se sasvim izgubio. Fra Matija Divković, autor prve knjige na narodnom jeziku tiskane na području BiH, tiskane 1611., kao kapelan u sarajevskom Latinluku dvije godine ranije, Nauk krstjanski za narod slovinski posvetio je plemenitoj gospodi Antunu Grgureviću, Bošnjaninu iz Sarajeva i njegovu sinu Paviji, a Sto čudesa Ivanu Nikole Matijaševića, također Bošnjaninu iz Sarajeva.

U to vrijeme franjevci pastoralno djeluju na osmanlijskom području od Bugarske do Like, od Budima do Jadrana, a međusobno se dijele na „Bošnjake“, „Prikosavce“ i „Primorce“.

Dok su Srbi u prvoj polovici 19. st. potaknuti djelovanjem Srpske pravoslavne Crkve i ustankom protiv turske vlasti profilirali srpsku naciju, hrvatske društvene elite, na teritoriju raskomadanom među stranim silama, praktično cijelo stoljeće nisu našle suglasje oko naziva nacije. U tom vremenu su iznjedrili i ideju jugoslavenstva. Sredinom stoljeća na osmanlijskom teritoriju pojedini franjevci promiču ideju bošnjaštva.

Najbolju sliku tog vremena prikazuje Vuk Karadžić 1836. u članku „Srbi svi i svuda“. Kaže kako je „nezgodno“ što osim pripadnika grčkog zakona koji se nazivaju Srbi, „ostali ovoga imena ne će da prime”, pa tako oni „zakona Turskoga” misle da su pravi Turci „premda ni od stotine jedan ne zna Turski”, a oni „zakona Rimskoga” „sami sebe zovu po mjestima u kojima žive” (tj. Slavonci, Bošnjaci ili Bošnjani, Dalmatinci, Dubrovčani) ili „kao što osobito čine književnici, starinskijem ali Bog zna čijim imenom Iliri ili Ilirci”. „Kad čovjek pomisli, npr. da Madžara ima Rimskoga i Kalvinskoga zakona, pa se svi zovu Madžari; ili: da Nijemaca ima i Rimskoga i Lutoranskoga i Kalvinskoga zakona, pa se opet svi zovu Nijemci; mora se čuditi kako se barem ovi Srbi zakona Rimskoga ne će Srbi da zovu.” (citat posuđen iz teksta akademika Marka Samardžije)

Hrvatska nacionalna ideja (i pored lutanja hrvatskih društvenih i intelektualnih elita u 19. st. preživjela je sva stoljeća zahvaljujući pučkoj svijesti) krajem 19. st. toliko je ojačala da će integrirati najveći dio hrvatskog etničkog tkiva nakon gotovo šest stoljeća, i postati glavna brana ostvarenju velikosrpskih ciljeva. Bošnjak, kao i Bosanac, među Hrvatima ostat će odrednica regionalne pripadnosti jednaka onoj Dalmatinac, Ličanin ili Hercegovac.

Turci i Bošnjaci

U izvorima iz osmanskog razdoblja, franjevačkim ljetopisima i sačuvanim katoličkim matičnim knjigama, muslimani su označeni imenom Turci. Mnogim muslimanskim naseljima u prvim službenim popisima iz austrougarskog razdoblja dio naziva je „Turski“. Naravno da se time domaći muslimani, odnosno islamizirano stanovništvo u etničkom smislu ne poistovjećuje s osmanskim Turcima. Ali kao što je i Karadžić zapisao, radi se o pučanstvu koje se samo poistovjećivalo s islamskim Turskim Carstvom (u današnjem znanstvenom rječniku Osmanskim ili Otomanskim Carstvom) i koristilo ime Turci. Nakon austrougarske okupacije dio stanovnika i seli u Tursku. Poslije 1878., muslimani gube društveni status koji su imali tijekom četiri stoljeća, identifikacija s Turcima vremenom blijedi, posebno poslije aneksije 1908., ali se ne gubi. Ideja bosanstva koju promiče austro-ugarska politika, naročito ugarska, najprihvatljivija je muslimanima, ali nikad nije zaživjela.

Naziv Bošnjak bio je prepoznatljiva oznaka podrijetla muslimana iz Bosanskog pašaluka u drugim osmanskim provincijama. Počinje se više koristiti, napose u literaturi muslimanskih autora nakon austrougarske okupacije. Safvet-beg Bašagić, poznat po Kratkoj uputi u prošlost Bosne i Hercegovine (ili Herceg-Bosne, kako sam piše), u svom posljednjem djelu Znameniti Hrvati: Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj carevini, iz 1931. mnogim ličnostima uz ime navodi i nadimak koji ukazuje na njihovo bosansko podrijetlo. To su npr. Abdulah el-Bosnevi, Abdul-Vehhab el-Bosnevi, Ahmed-aga Bošnjak, Hajdar-paša Bošnjak i dr.

Više-manje poznata je evolucija naziva identiteta muslimana u 20. st. i konačnog suglasja oko formiranja bošnjačke nacije krajem stoljeća.

Od Posena i Gota, preko bogumila i dobrih Bošnjana do suvremenih Bošnjaka

U potrebi dokazivanja etničke i nacionalne autohtonosti i posebnosti u odnosu na susjede, muslimansko-bošnjačka intelektualna elita je tijekom prošlog i početkom ovog stoljeća u brojnoj literaturi iznijela niz teorija koje su još uvijek aktualne, a djela o tomu zauzimaju zapaženo mjesto.

Na prijelazu 20. u 21. stoljeće pojavilo se više radova koji su promovirali tezu o Posenima (kao iskvarenog oblika od Bosena) kao pretcima bosanskih muslimana produžujući korijene u vrijeme prije Isusa Krista. Japodi, a tako i Japodsko pleme Posena koje je živjelo na širem području današnje Like, za potrebe razrade navedene teze locirano je u Bosnu. Tomu treba dodati činjenicu da su Rimljani uništili njihova naselja i popalili naselja Posena, a preživjeli su sami skakali u vatru da ne bi živi pali u ruke osvajačima.

U tumačenju podrijetla još uvijek je uvriježeno i mišljenje o bogumilskim pretcima, odnosno “dobrim Bošnjanima”. Teorija o gotskom podrijetlu, nastalom u vrijeme Trećeg Reicha, a oživljena posljednjih godina, oslanja se na prisustvo “dobrih Gota”, predaka “dobrih Bošnjana”. S time se u vezu dovode tzv. bosanski bogumili i gotsko arijevsko učenje, a bosanično pismo povezuje s ilirsko-mesapskim pismom. Za manje upućene, germansko pleme Istočnih Gota ili Ostrogota, na području zapadnog Rimskog Carstva formiralo je državu u 5. i 6. stoljeću.

Aktualne su i tvrdnje prema kojima današnja Bosna (prema autorima, kraći naziv za Bosnu i Hercegovinu) ima korijene stare 20.000 – 30.000 godina (sic!). U taj kontekst se stavljaju i navodni nalazi iz visočkih piramida.

Tročlano Predsjedništvo i bosanski lonac

Vratimo se, ipak, s pretpostavki na mlađe izvorne povijesne podatke. Na temelju njih zamislimo kako bi izgledao sastav tročlanog Predsjedništva BiH s današnjim ekvivalentima, u skladu s nazivima korištenim u prošlosti.

Kada u tablici izuzmemo posljednjeg Bosanca kao nelegitimnog predstavnika koji se ne uklapa ni u kakve ozbiljne analize osim što zauzima tuđe mjesto, onda prema obojenim poljima postaje jasno kako identifikacija etničke zajednice, naroda i nacije u znanstvenom smislu ne može biti promatrana bez povijesnog konteksta. U protivnom, govorimo o bosanskom loncu naziva i kontinuitetu besmislica.

Ako pak prema imenu tražimo povijesne poveznice, iz predočenog bi se moglo zaključiti da su Bošnjaci zapravo istovjetni Hrvatima s povijesnim regionalnim opredjeljenjem Bošnjanin i Bošnjak, ili da su Turci. Tu kompromisno rješenje ne bi mogao pružiti ni građanin Bosanac s dna, jer je i sam promašeno rješenje. Alternativni odgovor daje mitološka interpretacija prošlosti prema kojoj su se Bosanci (nekada Poseni) kupali na moru u Hrvatskom Primorju (tada Japodskom Primorju), a poput egipatskih faraona, i bosanski vladari imali piramide u Visokom. Nekoliko kilometara dalje se svakako krunio i kralj Tvrtko, pa je to očiti znak kontinuiteta.

Ali da bude jasno, Hrvatima uopće ne pada na pamet negirati pravo Bošnjaka da se zovu kako žele. Međutim, kao što Skopje nije glavni grad Aleksandrove makedonske države, niti Zagreb središte Japoda, niti Beograd ishodište srednjovjekovne srpske duhovnosti, tako niti termini Bošnjani, Bošnjaci i Bosanci nisu ekskluzivni sinonimi za današnje Bošnjake. Oni nadilaze pitanja lingvistike i etimologije. Te pojmove opterećene historijskim naslagama i događanjima, povjesničari i znanstvenici mogu i moraju tumačiti jedino u kontekstu vremena o kojem se govori.

Za objašnjavanje tih termina nisu dovoljna uvjeravanje o tisućljetnom bosanskom etničkom identitetu i kontinuitetu kojeg baštini „matični narod“ koji se danas zove Bošnjacima. Postavlja se pitanje treba li Hrvatima i Srbima koji žive u BiH matična zemlja biti drugdje te koja je matična zemlja za Bošnjake koji žive u Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori i Kosovu.

U pogledu historijskog kontinuiteta, treba reći da su osmanski Turci uzrokovali toliki diskontinuitet svojom osvajačkom i ekspanzionističkom politikom da i danas stanovnici i državljani Bosne i Hercegovine, pripadnici sve tri nacije, pa i „ostalih“, baštine posljedice. Srećom, povijest je pokazatelj i suživota različitih etno-konfesionalnih zajednica kada sloboda djelovanja nije uzurpirala prava drugih.

 

dr. sc. Anto Ivić/hms.ba/ https://hms.ba/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara