DRUŠTVO Borimo se protiv “malih i smrdljivih laži”

0

 

 

G. K. Chesterton objavio je 1908. godine dvije najpoznatije knjige. Prvi je bio roman naziva „Čovjek koji je bio četvrtak“. Roman govori o grupi anarhista koja aktivno pokušava potkopati civilizaciju, a u svome naumu vođeni su filozofijom koja mrzi imovinu, brak i sam život. Ono što knjigu čini tako sjajnim štivom jest činjenica što je svaki lik prerušen u nekoga drugog, a neizvjesnost, napetost i tajnovitost grade se kako svaki od njih neočekivano biva razotkriven.

Nekoliko mjeseci kasnije, objavio je još jednu knjigu o razotkrivanju istine. Riječ je o knjizi „Pravovjerje“. U ovom klasiku apologetike, Chesterton pokušava objasniti kako je pronašao istinu i zašto zna da je to istina. Njegov izazov u iznošenju argumenata je što je u prijašnja vremena standardni pristup obrani vjere trebao započeti s činjenicom grijeha, što Chesterton opisuje kao jedinu put kojim se kršćansku doktrinu može dokazati. Međutim, u modernom svijetu, gdje sve negiramo (pa tako i grijeh), dolazimo do zaključka kako ne možemo govoriti o grijehu.

Chesterton u knjigama zauzima stav- ako ne možemo razgovarati o grijehu, onda razgovarajmo o razumu. Pokazao je kako je svaka moderna filozofija suluda ili vodi u ludilo, a jedini zdrav i razumski pristup ima kršćanstvo.

Svjedoci smo da je 2020. godina bila razdoblje u kojoj je svijet poludio. Još gore od očite ludosti jest neobično, tvrdoglavo, pa čak i namjerno odbijanje priznanja da je svijet poludio. To bi značilo da se moramo suočiti s tim, možda čak i nešto poduzeti po tom pitanju. Umjesto toga, mi to jednostavno podnosimo. Zle stvari više ne možemo nazvati zlima, a sada lude stvari ne možemo nazvati ludima.

Prikladno je da nam svi govore kako trebamo nositi maske. Pokušavamo prikriti istinu o sebi. Suvremeni svijet je laž, točnije sramotna laž. Kada spominjemo maske, upravo je Chesterton nevjerojatni prorok u vezi maski:

„U svijetu u kojem je sve smiješno, ništa se ne smije ismijavati. Ne možete skinuti masku.“ (Illustrated London News, 10. srpnja 1927.)

„Gomila ne nosi masku.“ (The Illustrated Review, listopad 1923.)

„U kojem je religioznom dobu čovjeku bilo dopušteno grmjeti s propovjedaonice s maskom na licu?” (Ilustrirane London News, 25. srpnja 1908.)

Nedavno sam naletio na Chestertonov esej s naslovom „Materijalist pod maskom“ (New Witness, 30. lipnja 1922.) Pomislih u sebi, „zvuči kao da je Chesterton još jednom izrekao nešto proročko i to o maskama!“ Bio sam u pravu, ali nije bilo ono što sam očekivao.

U ovome eseju Chesterton započinje pisanje o anti-klerikalizmu, koje je možda motivirano prigovorom svećenicima koji imaju preveliku moć, ali je riječ o širem prigovoru svećenstvu. „Svećeništvo je moćna stvar i čovjek ima pravo to smatrati premoćnim.“ Chesterton više simpatizira staromodne anti-klerikalce koji su bili poznati kao ateisti, nego određenu vrstu novih anti-klerikalaca koji bi se nazivali sekularistima (iako se oni sami ne bi nikada tako nazvali).

Ljudi ne žele da ih se naziva sekularistima. Možda bi radije da ih okarektiriziraju titulom „ne-religiozni“, ali doista ne žele ni da ih se tako naziva. Žele biti poznati kao nešto pozitivno i moćno te pozicionirani iznad i odvojeni od vjernika. Žele biti poznati samo po prepoznatljivoj i poštovanoj tituli, poput npr. guvernera, gradonačelnika ili suca (uključujući novinara, liječnika, znanstvenika). Oni se ispovijedaju samo da bi produktivno i konstruktivno slijedili svjetovni cilj, a ako njihove odluke negativno utječu na religiju, to za njih predstavlja slučajnost. Ništa nije namjerno i osobno.

Chesterton kaže: „Postoje neki ljudi za koje je ovo istina i vrijedni su svakog poštovanja.“ No, uglavnom i za većinu ljudi, tzv. “sekularni” stav predstavlja samo javni nastup. Riječ je o pretvaranju i maski. Većina sekularista doista dijeli “destruktivno oduševljenje” za Crkvu, a Chesterton kaže da im ne zamjera. Što?! Zašto ih ne krivi?

„Ako je kršćanstvo laž, riječ je o ogromnoj laži. Nitko ne može biti kriv za osudu onoga, za što misli da je laž.“

Ako ljudi mrze kršćanstvo, ne možemo im zamjeriti što ga napadaju. No, možemo ih kriviti za način napada. „Nijednog čovjeka ne treba kriviti što je osudio ono za što misli da je laž, ali čovjeka treba kriviti ako govori male i smrdljive laži u obranu vlastite denuncijacije.“

Ovako doista izgleda bojište, jer se borimo protiv “malih i smrdljivih laži” koje se govore kako bi se opravdali napadi na Crkvu. Evo poziva da se zauzmemo za istinu i kažemo istinu o lažima protiv nas. Ne moramo se ispričavati zbog onoga što vjerujemo svim srcem. Moramo naglasiti da oni koji nam se protive – koji bi nam ograničili bogoslužje, zatvorili crkve i ometali vjeronauk – često nose masku „nepristranosti“.

„Čovjek koji ispovijeda vjeru“, kaže Chesterton, „priznaje pristranost za vjeru; uostalom kada to voli nužno je pristran. Ali kad to mrzi, uglavnom se iskazuje nepristranim. Stvar koju mrzi ometa mu put ka drugim stvarima; kao što su obrazovanje, higijena, znanost ili socijalna reforma.“ Više mu je stalo do prepreka nego do objekta spoznaje, tj. više mu je stalo do mržnje prema Crkvi nego do objektivne istine. „Nije vjerojatnije da će netko prije zaboraviti religiozno pitanje od nereligioznog čovjeka“.

Mjesec dana nakon što je napisao te riječi G.K. Chesterton je primljen u Katoličku Crkvu.

IZVOR

Dale Ahlquist, predsjednik društva Gilberta Keitha Chestertona

 

Quo vadis Croatia/https://www.quovadiscroatia.com/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara