Damir Pešorda: Kriza političara

0

 

 

Glavni junak fantastične priče J. L. Borgesa Utopija za umorna čovjeka pita svog domaćina iz budućnosti što se dogodilo s vladama, a ovaj mu odgovara: ”Prema tradiciji bivalo ih je sve manje. Pozivale su na izbore, objavljivale ratove, nametale dažbine, plijenile bogatstva, naređivale hapšenja, kanile nametnuti cenzuru, a nitko na ovom planetu nije za njih mario. Štampa je prestala objavljivati njihove priloge i slike. Političari moradoše potražiti čestita zanimanja; neki postadoše dobri glumci ili dobri nadriliječnici. Stvarnost bez sumnje mora da je bila složenija od ovog sažetka.” Stvarnost je sigurno složenija i zloćudnija nego u Borgesovoj projekciji, međutim tendencije naznačenoga razvoja situacije uočljive su već u našoj suvremenosti. 

   Takvoj percepciji politike svakako doprinosi i svadljivo prepucavanje naše dvojice predsjednika, po brojnim nastavcima i po sadržajnoj banalnosti nalik sapunicama. Otužni lik bivšeg premijera Sanadera, kojega sporadično viđamo u sudnici kao međustanici između zatvora i bolnice, također teško da ikomu ulijeva povjerenje u politiku. A što tek reći o elitnoj jazbini u Slovenskoj 9, s brojačem novca na oltaru! Primjera ljuštenja pozlate s nekoć cijenjenog i ozbiljnog zanimanja može se naći koliko hoćete, i to ne samo u Hrvatskoj, nego i drugim, puno većim i važnijim državama. Riječ je o globalnom trendu ili, točnije rečeno, trendu sveprisutnom u zapadnom svijetu. Može se, čini mi se, govoriti o svojevrsnom razvlaštenju političara, jer onaj tko ima stvarnu vlast – nikada nije predmet sprdnje. Barem ne javne. 

   Dio moći koja bi po demokratskim uzusima trebala pripadati izabranim političarima kao predstavnicima narodne volje preoteli su mediji, a kontrolni paket dionica političke moći čvrsto u rukama drže zakulisne strukture, koje presudno utječu na sve bitne događaje u društvu, a ni za što ni komu ne polažu račune. Kada se prije dvadeset i nešto godina po medijima razvlačila afera američkog predsjednika Billa Clintona i pripravnice u Bijeloj kući Monice Levinsky, mislio sam da je to eksces, nešto što se slučajno dogodilo. Pokazalo se međutim da se radilo u jednom trendu koji će s vremenom postajati sve izraženiji. Već tada je znakovita količina banalnosti i vulgarnosti posredstvom medija prodirala u prostor ozbiljne politike, a danas je taj prostor gotovo u potpunosti zauzela.

   Posljednja događanja oko predsjedničkih izbora u Sjedinjenim Američkim Državama zorno pokazuju kako se srozala funkcija američkog predsjednika, nominalno najvažnije političke funkcije u suvremenom svijetu. Mediji proglašavaju pobjednika prije nego su glasovi prebrojani, novinari tv-postaja prekidaju presicu  još uvijek aktualnog predsjednika SAD-a, načelnik glavnog stožera kontrira vrhovnom zapovjedniku, pripadnici se društvenih elita natječu u tome tko će bezobraznije i s više prijezira oplesti po Trumpu, tako slavni glumac Robert de Niro sanja kako mu vreću govana sasipa u lice… O kineskom vođi Xi Jinpingu naši domaći i svi zapadni mediji govore biranim riječima slaveći njegovu mudru politiku, dok Donalda Trumpa vuku po blatu i sprdaju se na njegov račun. S druge strane od Joa Bidena, koji ni u relativno rijetkim i strogo kontroliranim trenutcima javnog pojavljivanja ne uspijeva skriti znakove progredirajuće demencije, mediji stvaraju novog heroja američke demokracije, fali još samo da ga lupe Nobelovom nagradom ne bi li se probudio. I otpočeo barem još jedan omanji rat u Aziji, Africi ili Južnoj Americi.

   Nije u cijeloj toj priči toliko važno radi li se o Milanoviću ili Plenkoviću, odnosno Bidenu ili Trumpu, nego je važno da se nefunkcionalnom pokazuje sam model suvremene demokracije i da se stvarna politička moć premjestila drugdje. U tolikoj mjeri da se više često ne nastoji održati ni privid  da se politička moć osvaja na biralištima. Ne treba se zavaravati pa držati da taj privid nije bitan. To je kao licemjerje u moralnim pitanjima. Licemjer pokazuje da zna što je moralno ponašanje i da se u biti slaže s važećim moralnim sustavom iako sama sebe izuzima iz obaveza koje iz njega proizlaze, dok besramnik, zasnivajući nekakvu vlastitu moralnu superiornost na tobožnjoj iskrenosti i razgolićivanju vlastite prljavštine, pokazuje da mu se pomutio i sam pojam uljuđenog moralnog ponašanja. Isto tako održavanje privida demokracije održava određeni okvir u kojemu sudionici u političkom procesu imaju neka općeprihvaćena načela na koja se mogu pozivati u borbi protiv očitih aberacija društveno-političkog sustava. Nije stoga slučajno da da moralno besramlje i destrukcija demokratske procedure nastupaju skupa, ruku pod ruku.

  A političara što se tiče, većina ih se već danas ponašaju kao glumci ili nadriliječnici. S više ili manje uspjeha.

 

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo

     

Facebook komentari

komentara