Marija Dubravac : VUKOVARU, TUGO MOJA! (Sjećanja č. s. M. Elize)

0

 

 

Premda je Domovinski, ili bolje rečeno Agresorski rat završen već odavno, u mojemu srcu ostadoše nemila sjećanja na grozne strahote doživljene u dragom nezaboravljenom Vukovaru, povjesnom gradu na Dunavu gdje sam kao mlada sestra voljom poglavara stigla 15. 10. 1988. Zavoljeh to mjesto, napose krasnu crkvu svetoga Filipa i Jakova, ponos cijeloga Vukovara. Sve do 1990., život u spomenutome mjestu tekao je prilično mirno. Iznenada osjetila se u zraku neka napetost, a tada, nakon što se u svibnju prolomila vijest o groznom masakriranju dvanaestorice hrvatskih mladića policajaca u Borovu selu ubijenih iz zasjede, u gradu zavlada neopisiv strah i metež. Svakome Hrvatu postade jasno da naši »prijatelji« Srbi žele nas ne samo protjerati iz Vukovara nego uraditi nam isto što i nedužnoj dvanaestorici hrvatskih sinova. To jasno potvrdiše raznim izazovima. Susjed Srbin iz doljnjeg stana pucao je iz lovačke puške u prozor naše kancelarije. Također netko nam  pokuša zapaliti crkvena vrata. Patri moradoše crkvu skoro do pola okrečiti da pokriju razne prijeteće natpise i uvrede. Dakle, »susjedi« se nisu šalili. Sredinom srpnja pogođen je toranj crkve, zatim i samostanski krov.

      Strahujući za život odlazili smo povremeno u podrum. Već u kolovozu postao je stalno boravište nas pet časnih sestara, šestorice franjevaca i jednoga grkokatoličkog svećenika. U tim našim »katakombama« ne videći sunca ni mjeseca, baš kao i prvi kršćani slavili smo svetu misu i nizali krunice moleći nebesku Majku da nas spasi i utiša vulkan rata, a taj je plamsao sve više nagovještavajući kobnu sudbinu cijeloj Hrvatskoj naciji. Iako ostadosmo u podrumu sve do sredine mjeseca studenog, pouzdanje u Boga i dragu Gospu nije u nama jenjavalo. I nadalje smo molili vjerujući u čudo. Nekoliko dana kasnije, kroz kišu granata stigoše nam i roditelji patra Zvonka Lutrovića. Dani prolaziše, a mi kao zatočeni sužnji potpuno osječeni od vanjskoga svijeta. Telefoni ne rade, vijesti do nas ne stižu – sve veze prekinute. Ipak, veza između nas i Neba posta jača nego ikada prije. Gospodin Bog će sigurno u svoje vrijeme uslišati naše molitve. Jest, bilo nam je neopisivo teško; nevoljama pridoniješe i česta granatiranja. Samostan i crkva Sv. Filipa i Jakova su na brijegu, što bijaše povoljna meta bezbožnim zlikovcima. Kasnije je proračunato da na samostan i okolicu pade više od tri tisuće granata počev od »kazetnih« pa do onih zapaljivih.

      Padom Vukovara sedamnaesti studeni bili smo u velikoj neizvjesnosti. Da bi se pripremili za najgore, idući dan na večer pater Branko Kosec (gvardijan) podjelio nam je posljednje pomazanje nakon čega se u moje srce nastani duboki mir. Prepustili smo se volji Božjoj. Devetnaesti studeni oko deset sati prije podne uđoše u podrum dva generala jugovojske s dvadesetak vojnika. U dvorištu je čekao kamion. Dok smo ulazili u nj, kamera je snimala sve. Vozeći se gradom  bijasmo teško ojađeni. Od našega lijepog dičnog Vukovara ostadoše razvaline ili zidovi izrešetani stotinama granata. Svi smo u sebi govorili isto: »Vukovaru, tugo moja.«

    Stigavši u dvorište »Veleprometa« zatekosmo nebrojeno mnoštvo svijeta. Žene i djecu bijahu posebno. Muškarce su izdvajali. Shvaćajući da smo i mi bili cijelo vrijeme u Vukovaru i da smo dionici njihovih bolnih patnja, naši ljudi se obradovaše veoma gledajući nas zahvalno. Gladne i žedne, sestre i ja pomagale smo ženama i djeci koliko smo mogle. Tješile smo ih i bodrile, a zapravo pojma nismo imale što čeka njih i nas. U kasne sate na naše zaprepaštenje neki četnik povede mene i ostale sestre do portirnice. Pokazujući u nas obratio se čuvaru i još nekima:

»Što ću sa ovima?«

»Skini ih. Straža je mrtva«, odgovori čuvar hladnim glasom. Strašnoga li doživljaja! Već unaprijed čuli smo škljocanje pušaka uperenih u naša čela. Gledajući smrti u oči, a ta je trebala nastupiti svakog trena, kroz mrkli mrak i kišu povedoše nas dvorištem grdeći i vrijeđajući Tuđmana, papu i naše velike svetinje. Poput nedužnoga Isusa koji je sa križa molio za svoje neprijatelje, činila sam isto: Gospodine, oprosti im, ne znaju što čine i govore.

    Dvadeseti studeni, kasno, teškom mukom pustiše nas u kamion. Inače kamioni su neprestano odvozili jadne ljude iz dvorišta »Veleprometa«. Ukrcavši se unutra osjetile smo trun olakšanja i radosti. Ipak idemo dalje. Ali kuda? Noću nismo prepoznale put ni pravac. U žarkoj molitvi iscrpljene, prljave i gladne, stigosmo u Šid. Uguraše nas u prepunu sportsku dvoranu među ostale  jadnike čija se krivica sastojala samo u tome što bijahu Hrvati. S njima smo provele noć i gotovo cijeli sutrašnji dan. Nekoliko puta su nas popisivali govoreći nam da odlučimo kuda želimo ići. U Zagreb ne možemo. Tuđman nas ne treba. Dakako, lagali su. Pojedine nesretnike nisu pitali kuda će. Sami im odrediše mjesto i cilj. Nažalost, to mjesto i cilj odvede ih na put bez povratka pravo u grobove, koji negdje sakriveni u poljima čuvaju istinu o groznom zlostavljanju, mučenju i silovanju spomenutih hrvatskih žrtava.

      Razmišljajući gdje ćemo iz Šida, odlučismo krenuti s našom kuharicom s. M. Anom u Selenču, k njenim roditeljima. Moleći neprestano, u velikoj napetosti isčekivale smo dozvolu. Što ako nas ne puste? Tko zna neće li u zadnji čas smisliti kakav sotonski plan za nas? Bože, izbavi nas iz ruku naših neprijatelja! Strahovale smo čak i onda kad nam dozvoliše ulazak u autobus. Još uvijek nismo im vjerovale. Možda je sve prevara. Možda će se i nama ubrzo izbrisati svaki trag kao i tisućama drugih. Sveta Majko Božja ne ostavi nas! Kad se konačno nađosmo u Selenči kod jako pobožne obitelji sestre Ane, skupa sa sestrama zahvalih Bogu iz dna srca i duše. Osjećale smo da se budimo iz nekoga ružnog sna, a premda je rat još u toku, kuća Aninih roditelja, barem trenutačno biti će  sigurno mjesto i žuđeno naše utočište. Uživajući u mirnoj skladnosti obitelji i u ukusnim jelima dobre Anine mame, kroz cijeli mjesec dana nisam zaboravljala sudbinu našega Vukovara i njegovih nedužnih žitelja. Svi oni na bilo koji način osjetiše ratne strahote. Kako je grozno ne imati kruha, mira i slobode. Još je groznije biti bezbožan i otimati tuđu zemlju.

      Sestre i ja stigle smo za Božić, preko Madžarske, u Đakovo, gdje nas dočeka još sestara. Kao i mi, one također proživješe ružna iskustva rata. Ne znam za ostale, ali ja moj spas iz onoga pljuska granata i bomba smatram velikim Božjim čudom i Gospinom plaćom zbog mnogobrojnih krunica i usrdnih prošnja, a te možda ne bijahu nikada žarko moljene kao onda, kad sam u veleprometskom dvorištu, u noći, čekala da jedan jedini pucanj metka dokonča moj ovozemaljski vijek. U svakom slučaju dobri nebeski Otac znao je da životna zadaća male sestre Elize nije još na ovome svijetu ispunjena. Sigurno je tako. On ima plan za svako svoje dijete. Hvala mu.

      Danas sam opet u novouskrslome Vukovaru. Baš kao da postadoh dio njega, a on dio mene. Vežu nas davna sjećanja, lijepa i tužna. Dokle ću boraviti u njemu, ne znam, no taj prkosni vjekovni grad na Dunavu postojati će sigurno na svetom hrvatskom tlu dok je svijeta i vijeka. I bit će ljepši i gordiji nego prije. Bože, blagoslovi ga i očuvaj od ponovnoga rata.

M. Eliza, članica sestara Sv. Križa, Đakovo

Iz knjige Znaci i Milosti s Neba, Marija Dubravac 

Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara