Z. Miliša: Koronavirus i kriza vrijednosti

0

 

Empatija i altruizam su zadnje prilike za opstanak čovječanstva

Virus je otvorio važno pitanje brige za druge. Od pojave koronavirusa temeljna pitanja postaju Milišasuodnos slobode, zdravlja, sigurnosti, altruizma, empatije i vjere. Dok ima vjere, ima i čovjeka. Mogućnosti, kao ni vjera, nisu nikada izgubljene. Vjera nam osnažuje volju i smisao života. Empatija je umijeće razumijevanja emocija drugih, a vrednota altruizma je požrtvovnost. To su ključne odredbe u komunikaciji i odgoju. Vještine se lako svladavaju, dok se vrijednosti teško ispravljaju. “Reci mi, pa ću zaboraviti. Pokaži mi, možda zapamtim. Uključi me, pa ću shvatiti” (Benjamin Franklin).

Korona nas vraća temeljnim pitanjima

Korona kriza je refleksija krize vrijednosti i sve više postaje odgojno-obrazovni, psihijatrijski i psihološki problem. Korona nas vraća temeljnim pitanjima – povratku prirodi, poštovanju struke, sebe i drugih, zajedništvu, suosjećanju, solidarnosti, odgovornosti, skrbi o starijima…

Jordan Peterson u knjizi 12 pravila za život: Protuotrov kaosu upozorava da je naš život “tanki led na kojemu svi 12 pravilakližemo. Kada je led na kojemu kližete čvrst, to je red. Kada se dno raspukne, led puca i vi propadate kroz njega, to je kaos”. Koronavirus je aktualizirao pitanje i opasnosti kaosa na svjetskoj razini. Zato je važno naglasiti Petersonovo životno pravilo: “Odnosite se prema sebi kao prema nekome kome ste dužni pomoći”. Peterson u čitavoj knjizi provlači ideju odgovornosti: “Ako izbjegavate odgovornost da se suočite s neočekivanim i onda kada je neočekivano moguće podnijeti, sama će vam stvarnost postati neodrživo neorganizirana i kaotična.”

I Václav Havel je slično izjavio: “Glavna zadaća sljedećega razdoblja bit će radikalna obnova ljudske odgovornosti”. Cijena kraha suvremene civilizacije jest urušavanje odgovornosti na svim razinama. Ona je bit ljudskog postojanja. Planetarni problem današnjice je što su ljudi zaokupljeni sobom. Zato je Viktor Frankl predlagao da se u SAD-u na Zapadnoj obali podigne Kip odgovornosti, kao protuteža Kipu slobode Istočne obale. “Sloboda bez odgovornosti vodi samovolji, a samovolja postaje nasilje nad tuđom slobodom” (Ante Periša).

Pojedinačna i društvena perspektiva zadana je vrijednost, ali ona ima i (svoju) vremensku ograničenost. Ako to sada nismo shvatili na globalnoj razini, onda ne znam kada je bolja prigoda.

Psihijatar Urlić: “Sada je važno zapitati se što čini bit naše civilizacije i vjerujemo li u temeljne vrijednosti”

Naš poznati psihijatar Ivan Urlić konstatira da je koronakriza zadnja prilika da se okrenemo vrijednostima strpljivosti i životnim prioritetima: „Ova pandemija je razotkrila da proživljavamo krizu poštovanja kao vrijednosti, ne poštujemo ni sebe ni drugoga. Moramo znati da svaka osoba (…) zaslužuje naše poštovanje (…) da je sada važno zapitati se što čini bit naše civilizacije i vjerujemo li u temeljne vrijednosti.“ Urlić apelira da moramo „biti strpljivi sa sobom i (…) Zapisi savjestiprema našim bližnjima i susjedima, tolerantni da izdržimo naše razlike i ponašamo se prema drugima onako kako bismo željeli da se oni ponašaju prema nama. On uočava znakove optimizma jer sve više ljudi se okreće poljodjelskim aktivnostima, boravku u prirodi, rekreativnim ili sportskim aktivnostima, ali i intenziviraju snagu vjere: „Udar virusa zahtijeva da se okrenemo načinu života koji smo dosad zanemarili. Kuće i stanovi postali su spavaonice, nisu više topla ognjišta jer vatra i toplina sada isijava iz TV-a, a ljudi žive zajedno, ali otuđeni jedni od drugih.“

U prošloj kolumni sam citirao Immanuela Kanta, koji je gotovo proročanski isticao da će gubitak osjećaja za zajedništvo odrediti razne psihičke poremećaje te psihijatara Manferda Spitzera, koji je u knjizi Usamljenost – nepoznata bolest ukazao da su razni duševni i mentalni poremećaji u visokoj korelaciji s nebrigom za druge i/ili društvenom izolacijom.

Svaka kriza je prilika da prihvatimo novu paradigmu socijalne pravde. Vrijeme je da se oslobodimo nekada prevladavajućih statusnih simbola (velike kuće ili stana). To su znatno prije ove krize predvidjela istraživanja američkog sociologa J. Berga, (ka)da su Amerikanci prestali vjerovati megakorporacijama, bankama, nametnutom konzumerizmu… (J. Berg u knjizi They won’t work).

Kada je čovjek opijen slavom, novcem, potrošnjom, (posta)je povodljiv, bešćutan, pohlepan i narcisoidan. S druge strane, onaj tko je istodobno “hrabar i ponizan istini, rušeći zapreke, zablude i predrasude, čovjek je dostojan života. Dostojanstven čovjek ne potiče sebičnost… Altruizam, radišnost, poštovanje i dobrota čine ga uspravnim čovjekom. Zauzima se za dostojanstvo svakog čovjeka” (B. Bilić u knjizi Zapisi savjesti).

Različita ponašanja ljudi prema postojanju bolesti (iz romana Kuga)

Roman Kuga Alberta Camusa simbolizira zlo koje čovjeka degradira kao osobu. Roman opisuje način na koji ljudi Kuga27reagiraju na isti događaj. Pomoću galerije likova autor pokazuje različita ponašanja ljudi prema postojanju bolesti… Prvi opisani lik u romanu, izvjesni Cottard, pridaje najveću vrijednost svojoj udobnosti i materijalnom profitu na štetu drugih. Želi da zlo – kuga − potraje, jer mu omogućuje povoljan ambijent za kriminalne aktivnosti. Bolest koja je harala omogućila mu je privid umirujuće sigurnosti i prikrivanje vlastite slabosti. Njegov strah od pritvaranja zbog kriminalnih radnji gubio se u kolektivnom strahu od kuge. Uljuljkala ga je sigurnost trenutka, živeći u zabludi da će takvo stanje potrajati. Kuga mu je donijela trenutno rješenje pa nije učinio ništa na poboljšanju sebe kao osobe. Drugi je opisani lik u romanu izvjesni Grand, koji vodi isprazan život. I njegova je osobina da ne nalazi uzrok vlastitom nezadovoljstvu. Ipak, na kraju se izdignuo iznad banalnosti života i okrenuo se novom početku. Tim se analizama otvaraju sjajne paralele u današnjim primjerima preobrazbe posrnulih pojedinaca, aktualiziranjem pitanja da nije samo važno što nam se događa nego i kako reagiramo na epidemiju kororavirusa kao globalnog problema….

Sebeljublje i nedostatak empatije su suvremena svjetska prijetnja

Svjetski priznat psiholog Milton Rokeach dao je najoperativniju definiciju vrednota: “One su trajno vjerovanje da je specifičan način ponašanja ili cilja egzistencije društveno ili osobno poželjniji u odnosu na suprotni način ponašanja ili cilja egzistencije” (M. Rokeach, The nature of human values systems, u Zborniku radova Current perspectives in socialpsychology).

Sociolozi koji vrednote definiraju kao društveni standard zaboravljaju da su one i individualni standard ponašanja. Ako bi bile samo društveno određene, onda bi bile društvene norme, a nisu. Ne dopustimo takvo poistovjećivanje ni to da Sebeljuljbeza kolektivne pogrješke odgovaramo pojedinačno. Margaret Mead, u istraživanju na Novoj Gvineji, ustvrdila je da se takav pristup može srušiti kao kula od karata. Empirijskim nalazima upućuje na zaključak (u knjizi Sex i temperament u tri primitivna društva) da je struktura dvaju plemena (Mundugumora i Arapeša) u funkciji razvoja potreba, interesa i vrednota svakoga člana kolektiva, gdje nitko ne misli da su norme i/ili propisi nedostatini, ako ljudima nisu prihvatljivi. Ako te misli aktualiziramo u vrijeme globalne epidemije, ova kriza nam je možda i zadnja prilika da to shvatimo i nastavimo primjenjivati u našim životima i njena završetka. Konkretno, nisu važne samo norme, preporuke Stožera civilne zaštite RH nego i vrijednosti koje supostoje s ponašanjem.

Znatno prije koronakrize sebeljublje i nedostatak empatije postala su svjetska prijetnja. Zato je antropolog Dwayne Dixon apelirao kako je za zdravo društvo nužno pomagati drugima, jer se samo tako razvija osobna i društvena odgovornost, povjerenje i suradnja.

Altruizam, suosjećanje, solidarnost nas čine otpornijima na stres i traumu, osobito u kriznim vremenima. Sve su to argumenti zašto je važno i u medijima isticati važnost vještina komunikacija, suživota, pomažućeg ponašanja, ideala, a upozoravati na posljedice nebrige za ljude treće životne dobi, izoliranosti, ravnodušju za bolesne, beznađu, strahovima…

Djevojčica: “Došlo je vrijeme opranih ruku i okrenutih glava”

Iz Zbornika dječjih radova (učenika zadarskih osnovnih škola) izdvajam mišljenje jedne djevojčice koja je, po meni bolje nego itko, opisala glavne probleme u odgoju i vrijednostima suvremenoga svijeta: »Došlo je vrijeme opranih ruku i okrenutih glava. Odjednom su svi oslijepili i oglušili. Ne čuju i ne vide što se oko njih zbiva, a što je najgore, više i ne suosjećaju.” Odbacivanjem odgoja i etičkih načela približavamo se sumraku kultura. Ovdje se vrijedi prisjetiti sjajne indijske poslovice: “Dobar odgoj je najveće dobro koje možemo ostaviti djeci”.

Empatija, tolerancija i altruizam ključne su vrijednosti u komunikaciji. Odgojem ih trebamo (re)animirati. Ovome bih dodao sjajnu misao nepoznata autora: “Ljudi su stvoreni da se vole. Stvari su stvorene da se koriste. Svijet je u neredu zato što se stvari vole, a ljudi koriste.” Odatle se vrijedi sjetiti Pitagorinog poučka: “Čovjek je mjera svih stvari.” U (sveprisutnoj) amerikaniziranoj fast food obitelji ukućani žive jedni pokraj drugih, a ne jedni s drugima. Radikalni moralni relativizam vidljiv je u agresivnom nihilizmu, čije su posljedice relativiziranje smisla života, odgoja, obitelji, vjere… Znanje i uspjeh treba redefinirati kao “umijeće življenja” (Montaigne Michel u svojim Esejima). Znanje bez etičkih komponenata vodi u propast odgoja za vrijednosti.

Koliko empatije imamo mi u Hrvatskoj?

Hrvatska je od 2007. članica Eurotransplanta – međunarodne organizacije za razmjenu ljudskih organa. Prema podatcima te organizacije, hrvatski građani od 2013. godine daruju najviše organa u usporedbi s drugim državama Europske unije. Rezultat je to visoke solidarnosti i svijesti građana koji se sve češće odlučuju donirati organe. Stopa donatora stalno raste. U 2013. stopa darivatelja, prema Eurotransplantu, na milijun stanovnika, iznosila je: u Luxemburgu 7.6, u Njemačkoj 12.5, u Nizozemskoj 15.1, u Sloveniji 22.4, u Austriji 22.9, u Belgiji 29, a u Hrvatskoj RH32. Treba pozdraviti akciju od 2005. godine da se kod nas (u Hrvatskoj) dodjeljuje jednom godišnje nagrade herojima – skromnim ljudima, koji su riskirajući vlastite živote pomagali drugima u nevolji. Dobitnici te prestižne nagrade jesu ponos humanog lica Hrvatske.

Istraživači sa Sveučilišta u Michiganu proveli su opsežnu studiju na uzorku od 104 365 odraslih ispitanika u 63 zemlje, a glavni cilj je bio ispitati stupanj empatije. Studija je objavljena u časopisu Journal of Cross-Cultural Psychology. Najempatičniji su ljudi u Ekvadoru, Saudijskoj Arabiji, Peruu, Danskoj, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Koreji… Hrvati su empatičniji od Poljaka, Litavaca, Letonaca, Rumunja, Bugara i većine Skandinavaca osim Danaca. S druge strane, Ivan Rimac sa suradnicima otkriva (u istraživanju Siromaštvo u Hrvatskoj) da su od dvadeset jedne ispitivane vrednote bogatstvo i uspjeh zauzele prva dva mjesta kod hrvatskih građana. Suosjećajnost i altruizam na dnu su ljestvice. Taj podatak sve govori. Zato Tomislav Ivančić apelira: “Podivlja li sloboda otkinuta od savjesti, ona počinje razarati čovjeka”.

Zaključno: Empatija i altruizam su zadnje prilike za opstanak čovječanstva. Zato se vrijedi prisjetiti Martina Kinga: “Svaki čovjek mora sam za sebe odlučiti želi li koračati kroz život u svjetlu altruizma ili u tami sebičnosti.” Corita Cent ovako poručuje: “Život je niz događaja. Proživjeti svakog od njih znači uspjeti.”

Citiram i poznatog psihoterapeuta Irvina Yaloma: „Egzistencijalni konflikt je tenzija između naše svjesnosti o krajnjoj izolaciji i želje za komunikacijom, kontaktom i zaštitom; žudnjom da budemo dio veće cjeline… te se vraća u realnost da se s egzistencijalnom izolacijom i suoči.“

 

prof. dr. sc. Zlatko Miliša/hkv.hr/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara