OGLEDI IZ PROŠLOSTI Ivan Oršanić: Kapital mora služiti narodu

Uvodne napomene

„Prema tome, kad komunistički režim s Jugoslavijom propadne” – pisao je davne godine 1956. Ivan Oršanić (https://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=45599 ), čelnik Hrvatske republikanske stranke (HRS) osnovane u Buenos Airesu 1951. – može ostati nešto dobra, oslobođena od prljavih ciljeva komunizma i Jugoslavije. Ne možemo stati na stajalište: “Briši pa sve nanovo”. Ne može biti vraćanja na staro u svim stvarima, jer prije svega ni sve staro nije valjalo. Komunistički sustav ne valja, ali ne kao negacija kapitalističkog sustava, nego kao negacija čovjekove prirode, koju i kapitalistički sustav prostituira, tek samo na drugi način. Ako je pak komunizam likvidirao izvjesne jezgre i oblike kapitalističkog sustava, nije naša stvar da ih oživljujemo samo zato što ih je on srušio.“

U četirima odabranim člancima, objavljenima prije više od pola stoljeća, koje ovaj put donosimo u rubrici „Ogledi iz prošlosti“ težište je na temi gospodarskih i socijalnih odnosa. U njima se zrcali trajnije razumijevanje važnosti gospodarskih i socijalnih načela za ukupni život naroda. A zrcali se i hrvatska samosvijest i zdravorazumski pristup nacionalnoj politici. 

Mi koji smo živjeli u socijalizmu upoznali smo i dobre i loše strane i onoga kasnoga socijalističkoga i ovoga obnovljenoga kapitalističkoga. Hrvatski je nacionalni interes uvijek bio i ostao ovaj: Iz prošlih i sadašnjih iskustava moramo izvlačiti istinite i bistre zaključke i pravedne i zdrave pouke za budućnost – a ne poistovjetiti se s ili se pasivno miriti s bilo kojim modelom ili s njegovom lošom primjenom u praksi. Ono što se pokazalo kao dobro, treba čuvati, a ono što nije (dovoljno) dobro, to treba popravljati, mijenjati ili odlučno odbacivati. 

Oršanić ovdje iznosi neka trajna načela i mjerila za donošenje ocjena koliko je i današnji nam sustav gospodarsko-socijalnih odnosa dobar i koliko služi općem narodnom interesu. 

Darko Daran Bašić, gl. urednik portala Hrvatsko nebo

Nema vraćanja na staro

Bili bismo naivni, kad bismo mislili da hrvatski narod nije ovih deset godina živio, te da je sve što je doživio bilo zlo.  Nikakva, pa i najgora diktatura, ne može postojati a da ne napravi nešto dobra, pa makar u njega utrošila svu silu novca na najnerazumniji način i makar to bilo zbog različitih osobnih i propagandističkih razloga. Kad se, na primjer, jedan prljavi zatvor očisti, jer će proći nekakva strana komisija, dobro je, zatvor je očišćen, a ciljevi mogu pritom ostati prljavi.

Prema tome, kad komunistički režim s Jugoslavijom propadne, može ostati nešto dobra, oslobođena od prljavih ciljeva komunizma i Jugoslavije. Ne možemo stati na stajalište: “Briši pa sve nanovo”. Ne može biti vraćanja na staro u svim stvarima, jer prije svega ni sve staro nije valjalo. 

Komunistički sustav ne valja, ali ne kao negacija kapitalističkog sustava, nego kao negacija čovjekove prirode, koju i kapitalistički sustav prostituira, tek samo na drugi način. Ako je pak komunizam likvidirao izvjesne jezgre i oblike kapitalističkog sustava, nije naša stvar da ih oživljujemo samo zato što ih je on srušio. 

Mi želimo ići naprijed u smislu našega programa, a ne isključivo u smislu onoga što je bilo godine 1945. I u tome programu, kraj apsolutnog isključenja komunističkog sustava tiranije, kao i svakog drugog sustava tiranije, ne može se ogledavati ni oživljenje kapitalističkog sustava u hrvatskom narodu.

Razvijanje hrvatske slobode moramo gledati u revolucionarnim programima koji odgovaraju hrvatskom narodu na političkom, socijalno-ekonomskom, kulturnom i vjersko-moralnom području, a ne o konzerviranju i produživanju zla, nasilnih prava nasljedstva, te političkog, kulturnog, ekonomskog i vjerskog parazitizma. Ne može biti slobode ni bez oslobođenja od mnogih zala niti bez afirmiranja ustanova i oblika, koji imaju ispuniti praznine nastale oslobođenjem, a koje nam nitko nije htio stabilizirati u nasljedstvo, pa je na nama da ih unesemo, da bismo mogli biti prema vani i prema unutra slobodni.

Nakon doživljenih oluja, rekonstrukcija zemlje ne može biti tek obična restauracija, nego naprednija izgradnja, koja zla ne obnavlja, nego umjesto njih unosi nešto boljega, dakle, mogli bismo reći jedna preobrazba svega života. 

Nismo mi Hrvati doživjeli tolika povijesna iskustva i tolike lomove, kao što su propast Austro-Ugarske, propast prve Jugoslavije, propast hrvatske države, pa zatim dinamiku seljačkog pokreta, ustaškog pokreta i komunizma, te konačno različita kapitalističko-imperijalistička nasljedstva i parazitizme, da bismo se smjeli smatrati narodom bez iskustva ili, još gore, narodom koji ne bi znao što napraviti s toliko bogatim iskustvom zbog svoje ograničenosti, komotnosti ili umišljenosti. Upravo je žalosno gledati kako se izvjesni naši intelektualci muče pasući travu isključivo po tuđim pašnjacima i preživaju je bez ikakve veze s hrvatskim iskustvom, dok mi imamo toliko bogate pašnjake i toliko korova na njima. Sve je to naša prošlost i sadašnjost, koju moramo iskorišćivati za sadašnjost i budućnost. 

(„Republika Hrvatska”, god. 1956., br. 20, str. 7 – 8)

Kapital mora služiti narodu

Kapital mora služiti narodu, te mu zbog toga treba biti što bliži, vidljivo, osjetljivo i neposredno, bilo kao pojedincu u obliku privatnog vlasništva, bilo udruženu u skupinama, zadrugama ili općinama.

Nacionaliziraju se samo ona dobra, koja dovode u pitanje političku, ekonomsku ili društvenu ravnotežu zemlje, i to odlukom općeg narodnog glasanja.

HRS gleda osobiti način približavanja kapitala narodu, te stvaranja socijalne pravde u:

a) Zakonom zajamčenom pravu na obiteljski dom.

b) Zakonom zajamčenom pravu na temeljnu jedinicu zemlje i oruđe u seljačkom gospodarstvu; na temeljne potrebe u obrtničkoj radionici; na radničko oruđe u svim vrstama praktičnih zvanja i sličnih zanimanja (liječničkih, inžinjerskih, trgovačkih i dr.). 

c) Zakonom zajamčenom općem osiguranju za slučaj starosti, bolesti, iznemoglosti, nesreće i nezaposlenosti, koje odgovara stvarnoj snalazi zemlje.

Svaki od navedenih zakona ima sadržavati način ostvarivanja: dobivanje kredita, vrsta otplata, suradnju države, gradova, industrije, sindikata itd. 

HRS smatra da materijalna dobra Hrvatske imaju služiti Hrvatima tako da oni to mogu vidjeti, a ne da im se to mora uzaludno dokazivati putem propagande različitih teorija. U tom smislu temeljna raspodjela kapitala mora biti prirodna i logična. 

Prirodno je i logično da svaki čovjek ima krov nad glavom i da taj krov ne osjeća svaki dan kao teret i poniženje, nego kao zaštitu i sigurnost svoga dostojanstva. Osiguravajući svakoj obitelji vlastiti dom, to jest vršeći raspodjelu kapitala  u ovom smislu, vrši se djelo najdubljeg socijalnog smisla. Najveća laž koja se narodu može izreći jest da nema sredstava za gradnju vlastitih domova. 

Kako je teško seljaku, obrtniku, trgovcu i radniku započeti jedan posao, kad godinama ne mogu skupiti početni kapital, makar bio relativno neznatan, jer nemaju kredita ili je taj kredit prava pljačka. Prirodna je logična raspodjela kapitala za osiguravanje početne baze zdravim, osposobljenim rukama, kvalificiranom znanju i zvanju.

U ovim prirodnim i logičnim distribucijama kapitala, manifestira se demokratizacija kapitala. Nitko ne prima kredit za izgradnju doma ili potrebno oruđe, garantirajući otplatu imetkom, mjenicama i jamcima; na temelju zakona i po propisima zakona, potpis pripadnika naroda jest jedina garancija za ispunjenje svih uvjeta, utvrđenih po svim odgovarajućim čimbenicima. U narodu, čovjek – narod je garancija svih kredita i sigurnost svih otplata.

Tko pomisli da bi mogao izigrati i izigravati smisao ove demokracije, što se može očekivati, morao bi osjetiti svu strogost zakona o zaštiti socijalne pravde.

Općim osiguranjem za slučaj starosti, bolesti, iznemoglosti, nesreće i nezaposlenosti osigurava se kapital tako da se potpunoma manifestira socijalni red dostojan čovjeka. 

Ako bi kapital u bilo čijim rukama dovodio u pitanje politički, socijalni i ekonomski red u zemlji, onda narod treba odlučiti da li se on ima nacionalizirati ili na koji drugi način onemogućiti.

U svemu ovome duh socijalne pravde zahvaća ekonomska dobra zemlje u najdubljem demokratskom smislu. Narod, koji drži vidljivo i opipljivo u svojim rukama vlast, kapital, kulturu i odgoj, ostvaruje republikanski sustav u kojem je doista svoj gospodar.

(Načela Hrvatske republikanske stranke; Točka VII., god 1951.)

Socijalno-ekonomsko stajalište

Socijalno-ekonomska životna varijanta treba biti razvijena, autonomna i uravnotežena, da bi predstavljala čimbenike slobode. 

Ona je razvijena, ako postoje:

a) Sindikati;

b) Osiguranja za slučaj bolesti, nezaposlenosti, nemoći i starosti;

c) Sve grane narodnog gospodarstva.

Ona je autonomna ako njene socijalno-ekonomske ustanove nisu diktirane po ustanovama s druge koje varijante, niti javno niti tajno, niti one diktiraju ustanovama drugih varijanata.

Ona je uravnotežena ako su sve ideje, sve ustanove, sva materijalna dobra tako raspoređeni u narodu, da vlada suglasnost i zadovoljstvo, a ne mržnja, i jaz i borba. To znači da u svim postojećim ustanovama moraju postojati slobodni izbori, kako bi ideje i ljudi koji predstavljaju te ideje u ustanovama bili međusobno u hijerarhijskoj ravnoteži. Sve vrste osiguranja i sva materijalna dobra moraju biti tako raspoređena da svi ljudi doživljavaju njihovu realnost u ravnoteži sa svojim radom, znanjem i sposobnošću.

Kad je, dakle, socijalno-ekonomska varijanta razvijena, autonomna i uravnotežena, kad je ona čvrsti stup slobodnog društva, nema politička varijanta ništa misliti, ništa miješati se, ništa diktirati u ime cjeline čimbenicima ove varijante.

Ali ako je zemlja razdijeljena u previše bogate i previše siromašne pripadnike, ako osiguranja uživaju samo bogati, ako je socijalno-ekonomski nered toliko očevidan, da je ideja cjeline realno dovedena u pitanje, da politička varijanta ne može živjeti svojim legitimnim i slobodnim životom, onda ona mora realizirati sve ono što ideji cjeline pripada, a što je Republikanska stranka posve određeno utvrdila u svom programu.

Ako je sve ovo što ističe Republikanska stranka već ostvareno, ona nema razloga u ime cjeline ulaziti na područje socijalno-ekonomske varijante. Jer, što bi mogla tražiti na razvijenom i uravnoteženom području slobode? Samo diktaturu i totalitarizam, što se protivi smislu njena postojanja. 

(Priručnik Hrvatske republikanske stranke, god. 1957., str. 42-43)

Približiti rad i kapital

U težnji ostvarenja uravnotežene slobode smatramo da socijalno-ekonomski uvjeti moraju zadovoljiti cijeli narod time, što se u tim uvjetima mora zadovoljiti svakoga čovjeka, što mora izraziti političko načelo pravednosti u cijeloj zajednici preko svakog pojedinca.

Rad i kapital načelno se jednako imaju približiti svim radnim jedinicama. Nema načelne diobe rada i kapitala, ne može načelno biti kapitalista i proletera, nego samo suradnja slobodnih ljudi, normativna suradnja jediničnog radnog kapitala, po nosiocima rada, kojima nacija osigurava odgovarajući jedinični radni kapital.

Svaka obitelj mora imati svoj obiteljski dom kao jedan stabilni oblik osnovnog životnog kapitala i vlasništva nacije, kao što svaka sposobna i osposobljena radna jedinica mora imati svoj dinamični jedinični radni kapital, svoje radno vlasništvo. Načelno ne može biti jednima samo kapital, a drugima samo rad. 

Ako država kaže da svaka obitelj mora imati svoj obiteljski dom u projekciji svoga socijalno-ekonomskog sustava, kao osnovni kamen u raspoređivanju svoga narodnog bogatstva i ako država kaže da svakoj radnoj jedinici pripada pravo na osnovni radni kapital za stvaranje slobodne normativne radne suradnje, onda je to manifestiranje konkretnih baza u ideji cjeline za cijeli slobodni socijalno-ekonomski sustav. Indikacija i norma da kapital i rad moraju i mogu ostvariti nužni elementarni produktivniji spoj, stvarno je jedna načelna indikacija po kojoj je označen prirodni smještaj rada i kapitala u njihovoj produktivnoj odgovornosti, isključujući međusobni sukob i neugodna iskorišćivanja, borbu i štrajkove. Autoritet rada i kapitala u proizvodnoj suradnji čuvan je i sačuvan time, što jedan drugoga ne može uništavati, nego samo hijerarhijskom odgovornosti broja, vrijednosti i sposobnosti voditi i supstancijalno popunjavati. Važno je razumjeti načelo, da svaka zrela i izučena radna orijentacija i pozicija predstavlja i jednu normativnu poziciju proizvodnog kapitala s kojim se spaja slobodno za djelovanje i odgovornost u proizvodnom lancu. Socijalno-ekonomski odnosi su, dakle, u zajedničkoj odgovornosti kapitala i rada, ali na temelju slobodnog organiziranja rada, kapitala i društvenih organizacija. Odgovornost i funkcija države u sustavu bezuvjetne suradnje rada i kapitala po njihovim nosiocima dolazi do izražaja u njenoj potrebi da jamči u zemlji i izvan zemlje sve novčane operacije državljana prema inozemstvu, prema ustanovama i pojedincima, koji sudjeluju u ostvarivanju socijalno-ekonomskih zakona države. Temeljni jedinični kapital ne smije biti uništiv, jer on jamči životnu podlogu cjeline. Temeljna kvota jediničnog kapitala, određena po stručnim predstavnicima, može biti s vremenom samo povećana, ako porastu proizvodne sposobnosti naroda. Ovim sustavom želi se normativno osigurati temeljna pozicija jediničnog kapitala, pozicija kapitala i rada u njihovim temeljnim nacionalnim obvezama. Svaka obitelj mora imati svoj dom s odgovarajućim jamstvima zajednice da će dom biti plaćen. To normativno zanima sustav. Da li će netko sagraditi još koju kuću za svoje potrebe ili uživanje, to ovaj sustav normativno ne zanima.

Želimo socijalno-ekonomskim stanjem i razvitkom osiguravati slobodu čovjeka, republikanski sustav. Stoga nužno mora biti zakonski osigurano ono što je za razvitak slobode temeljno, da ne bi sustav postao izvorom prevare i poniženja kao uvjeta za život. Smatramo da se bezuvjetnim osiguranjem obiteljskog doma, svih vrsti socijalno-ekonomski osiguranja i osnovnog radnog kapitala stvara socijalno-ekonomski poredak slobode, koji dopušta svaku zdravu inicijativu, ali onemogućuje prosjaštvo i ubitačno iskorišćivanje. Kapital i rad moraju shvaćati da je sve podređeno smislu i odgovornosti, pa i oni, makar postizavali najsavršenije tehničke dohvate. 

Ne mogu se prihvatiti fraze da se radni odnosi, radna izobrazba, radna izmjena, te kretanje novca i kredita vrše po nekim zakonima, koje treba pasivno i nemoćno prihvaćati. Narod, koji ne zna organizirati cirkulaciju kapitala, rada i kredita na takav način u osnovnom u smislu da mu domovina osigurava obiteljski dom, početni radni kapital i starost, živi u naopakom, nesposobnom i neodgovornom socijalno-ekonomskom i političkom sustavu, te mora biti podređen revolucionarnim pobudama u realnim izvorima nezadovoljstva i društvenog nesklada.

Socijalno-ekonomska nadgradnja mora počivati na čvrstim socijalno-ekonomskim temeljima, koji jamče pravednost ideje cjeline, to jest njenu supstancijalnu narav. Ideja cjeline ne može postojati mirna i zadovoljna u svojoj naravi, ako socijalno-ekonomski instrumenti ostvaruju i nose stalne povrede u svojim konkretizacija nepravednosti. Republikanski sustav u svojim težnjama i ostvarenjima slobode ne može vrijeđati pravednost, koju zahtjeva ideja cjeline, nego je potvrđivati. Viša hijerarhijska pozicija ideje cjeline nad socijalno-ekonomskom idejom pojedinca odlučna je za naše spoznajno doživljavanje i odgovorno oblikovanje slobode u zakonodavstvu. 

U postojanju ekonomsko-sindikalnih čimbenika nezgodno je, kad na njih padne težište, da nose političku odgovornost u odsutnosti pravih političkih instrumenata. Socijalno-ekonomski instrumenti hoće da žive svojom vlastitom naravi, te nepotpuno shvaćaju i izražavaju ideju cjeline i njene instrumente. Kako su svojom naravi prikladni za doživljavanje i obrađivanje posebnih strateških i gospodarskih pitanja, to previše razbijaju ideju cjeline svojom sitničavošću. To je ona sitničavost interesa i pogleda, koja u jednom politički još nezrelom, degeneriranom ili koruptivnom stanju zamračuje ideju cjeline i onesposobljuje za nacionalnu političku odgovornost.

Ipak, ni u časovima teškoća nije uputno dizati autoritet hijerarhijski nižim kategorijama kao što su to, na primjer, sindikati nasuprot hijerarhijski višim političkim kategorijama, nego upravo obratno treba dizati duh i poziciju nacije, općenitosti, cjeline u svim političkim instrumentalnim kategorijama, u prvom redu najdinamičnijim, strankama, nasuprot socijalno-ekonomskim čimbenicima, koji svojim moćnim promidžbenim pritiscima onemogućuju ideji cjeline superiorni i prirodni smještaj, zbog čega je moderno društvo razbijeno, individualizirano u socijalno-ekonomskim skupinama i pojedincima. 

(„Republika Hrvatska”, god.1967., br. 69, str 9-11)

Za portal priredio

Darko Daran Bašić, gl. urednik portala Hrvatsko nebo