Šiljo: Je li nasilje sastavni dio islamske religije?

0

 

 

Teško je ne složiti se s Kilpatrickom kada tvrdi da su „katolički biskupi, a ne džihadisti, oni koji krivo razumiju islam“ te da su si biskupi „u svijetu svojih predodžaba očito stvorili fantazijski islam, koji ima malo sveze s istinskim islamom“. Tomu bi valjalo dodati i ovo: Polaganje prava na kažnjavanje onih koji počine svetogrđe na račun Allaha ili Muhameda ili islamskih svetinja, pa i kažnjavanje za to posve nedužnih ljudi, znači da se čitav svijet u toj dimenziji smatra područjem islamske nadležnosti odnosno „jurisdikcije“. Obrnuto ne vrijedi! Takav odnos opasan je izvor budućih sukobljavanja, koja imaju dimenziju sudara nadležnosti u teritorijalnom smislu, ali i u smislu zapadne nadređenosti sekularne države vjeri odnosno vjernicima. Islam takvu nadležnost ne priznaje u stvarima svetogrđa i učenja o moralu, a u nekim europskim četvrtima napučenima muslimanima ni u smislu nadležnosti državnih zakona i vlasti nad njima.

Zagreb – Prilaz Safvet-bega Bašagića, 7. studenoga 2020.

 

I prije i poslije najnovijih islamističkih/džihadističkih napada i nasilja u Francuskoj i u Beču, jedno pitanje visi u zraku i na nj se daju i davat će se različiti odgovori. Ono glasi: Je li nasilje koje se čini u ime islamske vjere nešto što je krivo tumačenje i bolesno odstupanje od islamske vjere ili nešto što upravo i logično iz nje proizlazi i što je zapravo njezin sastavni dio?

Kao i u drugim pitanjima, recimo: birati Bidena ili Trumpa, i tu se stvarni i umišljeni znalci te obični ljudi dijele na dva tabora. Jedan smatra da je ubijanje ljudi „u ime Alaha“ po Kuranu i po temeljnom islamskom učenju žaljenja vrijedan „radikalizam“ i „ekstremizam“. Nešto takvo kao da bi dio zdravog tkiva islamske religije doživio bolesno bujanje, odmetnuo se i proizveo  čin koji je u neskladu ili u suprotnosti s tom istom religijom. Drugi tabor ne pristaje uz takvo tumačenje, nego smatra da su oni koji tako misle neupućeni i naivni, ili da nastoje stvarnost prilagoditi vlastitim predodžbama i uskladiti ju s vlastitim željama. 

William Kiplatrick razobličuje katoličku zabludu o „islamu“

William Kilpatrick objavio je prije dva dana u američkom Chrisis Magazin-u članak o toj temi pod naslovom „The Church’s Islam Problem (Crkvin problem s islamom)“:

https://www.crisismagazine.com/2020/the-churchs-islam-problem

Kilpatrick je inače dugogodišnji profesor na bostonskom koledžu. Auktor je nekoliko knjiga o kulturalnim i religijskim temama, među kojima i „Kršćanstvo, islam i ateizam: Borba za dušu Zapada“ te „Politički nekorektan vodič do džihada“. Objavljivao je u mnogim periodičkim publikacijama, kao što su Catholic World Report, National Catholic Register, Aleteia, Saint Austin Review, Investor’s Business Daily i First Things. Članak je započeo rečenicom: „Nakon niza terorističkih napadaja u Francuskoj, među kojima je i onaj za kojim je u katoličkoj crkvi u Nici ostalo troje mrtvih, vatikanski kardinal Robert Sarah rekao da je da se Zapad mora probuditi spram prijetnjama islamizma. ’Islamizam’, rekla je njegova eminencija, ’jest monstruozan fanatizam protiv kojega se treba boriti sa silom i odlučnošću.’“

Nitko se ne može boriti protiv nečega čega postojanje ne priznaje!

Osvrćući se na tu rečenicu, Kilpatrick primjećuje da se nitko ne može boriti protiv nečega čega postojanje ne priznanje, te nastavlja: „Na nesreću, mnogi autoriteti na Zapadu, pa tako i mnogi Sarahovi kolege kardinali i biskupi, odbijaju priznavati postojanje nekih očitih činjenica o islamu. Kardinal Sarah jedan je od malog broja prelata voljnih prekinuti poluslužbeni narativ o islamu kakav sada prevladava u Crkvi – naime da teroristi koji ubijaju u ime islama čine dvoje: krivo razumiju i izokreću svoju religiju.“ Drugim riječima, glavna struja katolicizma (kardinali, biskupi, velik broj teologa, profesora i ostalih), smatra da bi nasilni čini, atentati i pokolji nedužnih ljudi u ime islamske religije bili incidenti do kojih dolazi zato što se u glavama nekih muslimana dogode kriva razumijevanja islama, zato što pogrješno razumiju islamsko naučavanje ili zato što u njihovim glavama prevagne nešto drugo. Zato što se dogodi nešto nelogično, neki „kratki  spoj“ između istine i zablude, neka zabluda ili eksces u svijesti i postupanju. Istina bi bila ono što je po poslaniku Muhamedu objavljeno i što „normalno“ islamsko učenje naučava, a zabluda bi bilo to kako „islamisti“ koji posežu za nasiljem razumiju onaj pravi i zdravi islam.

Kardinal Sarah – vrlo ugledan i hrabar pastir Katoličke crkve

Kardinal Sarah (r. 1945.) nije bilo tko. Rodom je iz Afrike, iz Gvineje, a kardinal je Katoličke Crkve od 20. studenoga 2010. Papa Franjo imenovao ga je prefektom Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata 23. studenoga 2014., dakle prije šest godina. Prije toga obavljao je, za vrijeme pape sv. Ivana Pavla II., dužnost tajnika Kongregacije za evangelizaciju naroda, a za vrijeme Benedikta XVI. bio je predsjednik Papinskog vijeća Cor unum („Jedno srce“, u nastavku bi bilo: „…i jedna duša“). 

Kard. Sarah jako je poznat u katoličkim redovima kao zastupnik obrane tradicionalnog katoličkog učenja o pitanjima spolnoga morala i prava na život, a i po prokazivanju islamskog radikalizma. Takozvanu „džender-ideologiju“ (ideologiju prava na izbor „roda“ neovisno o naravnoj spolnoj određenosti rođenjem) i Islamsku državu Iraka i Levanta (ISIL) on je označio kao „dvije radikalizacije“ koje prijete obitelji, prva putem razvoda, istospolnog braka i pobačaja, a druga putem vjenčanja djece, višeženstva i podčinjavanja žena. Neki su toga kardinala proglašavali papabile, dakle mogućim kandidatom za papu.

Prije no što je postao kardinal, Sarah je doživio iskustvo u svojoj zemlji, Gvineji, kojom je diktatorski upravljao Ahmed Sékou Touré, marksistički revolucionar i vođa pri oslobođenju Gvineje od francuske kolonijalne vlasti 1958. No jedno je osloboditi zemlju od jednog kolonizatora, a drugo njome upravljati te ju ideološki i politički podčiniti diktatoru. Zbog otpora diktaturi, tadašnjeg je nadbiskupa Saraha režim stavio na popis onih treba ubiti. No on se nije dao zastrašiti. Sve do diktatorove smrti g. 1984. hrabro se borio za opstanak Crkve kao jedine ustanove koja nije ovisna o diktaturi i za prava ljudi. U svojoj knjizi „Bog ničega“ iznio je kritiku marksističke diktature kao utopijski plan koji je ljudima donio bijedu i smrt. Za njega je Le Figaro napisao da se „nije ustručavao protiviti svemoćnom Sékouu Touréu, tada ’najvišem vođi revolucije’, ali i zapovjedniku nasilnih represija“. Dok su mnogi drugi prelati podvijali rep pred diktatorom, Sarah se diktaturi hrabro suprotstavljao. Podsjeća nas na bl. Alojzija Stepinca, s tom razlikom da je kod Hrvata bilo mnogi više onih prelata koji se poput Stepinca nisu dali ucijeniti, zastrašiti ni ušutkati od Titove komunističke diktature. I onih koji su pripadnost i vjernost Rimskoj Crkvi platili tamnicom ili životom.

Nasilje – „univerzalno“ očitovanje Zla koje poprima razna obličja

Ovo malo udaljenje od teme bilo je potrebno da se pokaže kako je nasilje „univerzalno“ očitovanje Zla koje poprima razna obličja. Takva je logika Zla, koje poput vode uvijek traži šupljine u ljudima i među ljudima, narodima i religijama koje može ispuniti svojim mrakom i krvlju. I danas smo na globalnoj, europskoj i nacionalnoj razini, poslije 1940-ih i u 1990-ima, suočeni s nasiljem, koje je bilo i jest osobito usmjereno protiv katolištva (dakako – i hrvatstva). A to protukatoličko nasilje u ovom trenutku najizraženije je u ratobornom islamizmu. I nije njegova oštrica okrenuta samo prema katolicima ili kršćanima općenito, nego i prema „nepravovjernim“ muslimanima i prema sekularizmu odnosno svjetovnim vlastima.

No vratimo se Kilpatricku. On primjećuje da se „svjetovne vlasti, osobito u Europi,“ drže onoga kursa u odnosu prema islamu čiji zagovornici smatraju da s islamom odnosno u islamu ne postoji nikakav dublji problem, nego je problem samo to što džihaidisti „krivo razumiju svoju vjeru“. Vlade mnogih država zato potpomažu i sponzoriraju programe „deradikalizacije“ (zanimljiva riječ, kod nas se njome upravo pokušava služiti aktualna izvršna vlast, i to radikalnim metodama) koji počivaju na pretpostavci da će poučavanje džihadista o ’pravom islamu’ njih izliječiti od njihova ’ekstremizma’. No takav pristup proizvodi i može proizvoditi željene učinke, primjećuje pisac, samo „ako je autentični islam doista religija mira, pravde, bratstva i jednakosti. A crkveni vođe smatraju da on upravo takav jest.“

„Pojačana religioznost među muslimanima poklapa se s povećanom radikalizacijom“

No je li doista tako? Moglo bi se navesti mnogo primjera i citata  koji bi pokazali da to s islamom nije tako, odnosno da nije samo tako. Zbog toga mnogi programi ’pacifikacije’ borbenog islama ne daju plodove, nego se unatrag više godine bilježe (dijelom prešućeni) brojni i sve brojniji primjeri nasilja i isključivosti i agresivnosti muslimana koje su europske zemlje gostoljubivo primile, ili koji su u njima i rođeni kao potomci doseljenika, a neki i kao obraćenici na islam. Možemo mi tomu tražiti uzroke u ovomu i onomu, svakako uzimajući u obzir i propagandu i organizirano djelovanje raznih islamističkih organizacija i obavještajnih službi nekih zemalja, posebice Turske, koje vrbuju među mladim muslimanima ljude za neke svoje (i) političke ciljeve. No time temeljno pitanje o samom biću islama kao religije nije razriješeno, ono je samo prošireno i donekle ublaženo odnosno razvodnjeno.

Kilpatrick u tom smislu primjećuje kako su „brojne europske studije zaključile da se pojačana religioznost među muslimanima poklapa s povećanom radikalizacijom.“ Navodi zaključak iz opsežnog njemačkog istraživanja u kojem danski psiholog Nicolai Sennels otkriva: „Mnogi razgovori pokazali su da se islam pokazuje posebnim po tomu što je to jedina religija koja ljude čini sklonijima nasilju utoliko više ukoliko oni postaju pobožnijima.“

On se nadalje poziva na FBI-jevo izdvajanje „povećane religioznosti“ kao jednoga od znakova potencijalne terorističke aktivnosti. No za vrijeme Obamine vlade FBI-jevi programi treniranja bili su pročišćeni od svih materijala koje bi se moglo smatrati neugodnima za islam. Bio je to pokazatelj pojačanog  ljevičarenja, čemu svjedočimo u mnogim zemljama u kojima vladaju ili prejak utjecaj u javnosti imaju ljevičarski mediji i intelektualci. Sukladno takvu pristupu, politički korektan čovjek ne smije uopće primijetiti promjenu u ponašanju koja se dogodi kada „ljubazni student Muhammad Jones iznenada počne puštati bradu, nositi duge halje i posjećivati džamiju pet puta tjedno“. Da ne bi ispalo kako ga se za što sumnjiči.

Sva tri nedavna napadača u Francuskoj izvikivali su „Allahu ekbar“ dok su napadali žrtve. Nakon što je odsjekao glavu nesretnom (i očito neuviđavnom) francuskom profesoru koji je učenicima pokazivao karikature poslanika Muhameda, Čečenac Abdullah Anzorov poslao je bliskoj osobi poruku da je „osvetio Poslanika [Muhameda]“. Francuska agencija AFP navela je svjedočenja susjeda po kojima je Anzorov posljednjih godina postajao sve religiozniji. U svojoj posljednjoj poruci subraći prije no što ga je policija ubila Anzorov ih je usrdno zamolio: „Braćo, molite da me Allah primi kao mučenika.“

Ubojice se smatraju „mučenicima“

Zanimljiva je i ta riječ „mučenik“. Dok zapadno-kršćanski svijet kao mučenike označuje one koji su pretrpjeli nasilje odnosno smrt nanesenu od drugih, ovaj tu sebe kao počinitelja nasilja koji će zbog tog nasilja (možda) izgubiti život naziva „mučenikom“. A zapravo je počinitelj mučeništva, dakle krivac i zločinac. No njegova percepcija vlastita čina sasvim je obrnuta. Njegov čin ima religiozno ishodište, a nije to čin puke želje da se učini nasilje iz nekog osobnog razloga ili političkog motiva.

Kilpatrick navodi i primjer Brahima Aoussaouija, tuniškog useljenika koji je 29. listopada ubio troje katoličkih vjernica za vrijeme mise u bazilici Naše Gospe u Nici, pokušavši jednom i odrubiti glavu. A upravo odrubljivanje glave jedna je od kazni propisanih u svetoj knjizi Kuran za one koji su počinili svetogrđe. Nije stoga nimalo čudno da je Aoussaoui uza se imao Kuran. Drugo je pak pitanje zašto je za cilj napada odabrao katoličku crkvu kada se zna da Crkva nije imala ništa sa „svetogrdnim“ karikaturama na račun poslanika Muhameda. Kilpatrick to tumači ovako: „Nu, sasvim je to moguće da je razlog taj što Kuran ohrabruje muslimane da ’ubijaju [nevjernike] gdje god ih nađu“ (2:191). Ako bi se parafraziralo riječi senatorice Feinstein, moglo bi se za Aoussaouija reći da “dogma živi glasno” u njemu.

Zapadnjaci polaze od krive pretpostavke da svi gledaju na temeljna pitanja „poput nas“

Problem je dakle to što islamističko nasilje može proizlaziti i iz izvornog vjerskog učenja, a ne samo iz iskrivljenja ili ekstremnog tumačenja toga učenja. No zapadni um radije okreće glavu od te spoznaje. Zapadnjaci polaze od krive pretpostavke da ljudi svih kultura i religija i svjetonazora gledaju na neka temeljna pitanja „poput nas“, da su demokracija, ljudska prava, prava žena i djece, ljudsko dostojanstvo, želja za mirom i suživotom, smisao za pluralizam, opraštanje uvrjeda i prepuštanje kažnjavanja zločinaca ’pravnoj državi’ univerzalne kategorije. Radije se govori o onima koji „nas žele podijeliti“, kao da svijet nije već odavno i uporno dijeljen i podijeljen na svakovrsne atare, zakonske i vrijednosne sustave i kulture. 

Ono naime što je u jednoj kulturi najviša vrijednost, recimo apsolutna sloboda izražavanja i satire na račun sviju, pa i Boga i Allaha, upravo to u drugoj je kulturi najgore svetogrđe. Takvo što jest doduše svetogrđe i za kršćanske vjernike, ali kršćani odavno već ne posežu za sabljama ni za lomačama da bi po zasluzi kaznili počinitelje svetogrđa ili krivovjerce. Crkva je u tom pozitivnom razvoju odbacivanja nasilja kao sredstva zaštite svetoga ili zaštite zajednice od pojedinačnog kvariteljskog utjecaja očito i pretjerala. Postala je toliko „tolerantna“ da rijetko reagira ili uopće ne reagira ni na najgora svetogrđa ili kršenja morala i temeljnih načela Božjeg (Kristova) zakona koja se čine u „sekularnom“ društvu. Valjda zato što je država, tj. politička vlast, postala gazdom društava – a Crkva se i preko svake mjere pomirila s time da je pretvorena u samo „privatnu“ zajednicu, bez prava na miješanje u zakonodavstvo i u upravljanje društvima u stvarima koje nisu samo svjetovnoga reda. 

Primjeri religiozne privrženosti ubijanju svetgrdnika

Navedimo još jedan primjer. Dvadesetdvogodišnji Zaheer Mahmoud nožem je teško ranio dvoje ljudi ispred pariškog ureda satiričkog lista Charlie Hebdo, koji je dva tjedna prije toga objavio svetogrdne karikature poslanika Muhameda. Prije samog napada, Mahmoud je postavio na društvenu mrežu post u kojem kaže kako želi osvetiti poslanika Muhameda za uvrjedu koju su mu nanijeli ljudi iz uredništva lista. Iako njega policija nije u obračunu ubila, bio je spreman poginuti za Allaha i Muhameda. To je po svemu znak religiozne privrženosti. Njegova majka ispričala je poslije kako je njezin sin rođacima u Pakistanu iznio svoje planove o napadu te kako je od njih zatražio da mole za njega. Očekivalo bi se da je majka odjurila na policiju i prijavila da sin namjerava napasti i ubiti neke ljude. No ona to nije učinila. A sudeći po onomu što je napisao pakistanski list Roznama Ummat, čitava obitelj bila je vrlo ponosna na svog sina, kojega diljem Pakistana smatraju „junakom“. Zaheerov otac to je objasnio ovako: „Što god Mahmoud učinio, to je vrlo dobro. Kazna za počinjenje svetogrđa prema Poslaniku jest smrt, a svetogrdnik ne zaslužuje ništa manje doli smrt. Onaj tko ubije one koji počine svetogrđe protiv Poslanika ulazi u raj, a i njegova čitava obitelj ići će u raj. To je razlog što se osjećam ponosan što je moj sin izveo tako dobro junačko djelo.“

Znači, Zaheer je izrazio osjećaje mnogih Pakistanaca. Takav mentalitet jako je raširen u islamu. U Palestini, primjerice, brojne ulice, trgovi, parkovi i škole nose imena u čast raznih „mučenika“ – a to su zapravo oni Palestinci koji su usmrtili nedužne izraelske muškarce, žene i djecu. Koji nisu ni počinili nikakvo svetogrđe niti je svetogrđa uopće bilo. Sama činjenica da su Židovi uvrjedljiva je za Allaha i stoga je to dovoljno opravdanje za njihovo smaknuće. Palestinska vlada „plaća za pokolj“. Ona naime ima istoimeni program nagrađivanja cjeloživotnim stipendijama obitelji takvih „mučenika“, što je sve povezano i sa zaslugom za obitelj u smislu njezina stjecanja „ulaznice za raj“. Imamo tu dakle i rodbinsko-kolektivističku svijest, a ne svijest o individualnim, osobnim zaslugama kao uvjetu za ulazak u raj odnosno za vlastito spasenje.

Jesu li za muslimane Allah iz Kurana i Bog kršćana i židova jedan te isti Bog?

Jedna druga stvar isto se tako različito tumači. Zapadnjaci su skloni vjerovati da su Allah iz Kurana i Bog kršćana i židova jedan te isti Bog. Pariška nadbiskupija u svom je reagiranju na nedavno nasilje počinjeno od nekih muslimana izjavila kako je „zapanjena tom ubilačkom ludošću u ime Boga“ [ne: u ime Allaha]. Zar muslimani ne znaju da je Allah Bog ljubavi? Sličnu poruku izdali su i francuski biskupi skupno, istaknuvši kako je „vrlo žurno potrebno učiniti da ta gangrena [islamski terorizam] bude zaustavljena, kao što je vrlo žurno potrebno učiniti da pronađemo neosporivu bratskost koja će nas održati uspravnima u suočenju s tim prijetnjama“. 

Riječju „gangrena“ biskupi su izrekli kako misle da je smrtna kazna za svetogrđe svojevrstan nezdrav razvoj u inače zdravu sustavu. No to nije tako, tumači to Kilpatrick, zato što je ubijanje svetogrdnika sankcionirano u Kuranu, u hadithu, i u islamskom zakonodavstvu. Islamski učenjak Raymond Ibrahim primijetio je kako Zapadnjaci imaju lažnu predodžbu kako je „ubijanje svetogrdnika na neki način strano ili ’ekstremno’ za islam, a zapravo je to oduvijek bio standard“.  Da je tako, potvrđuje i to da su diljem svijeta muslimanski vođe više izražavali zabrinutost zbog svetogrđa nego zbog odsijecanja glava nedužnih ljudi. Zapravo su biskupi, a ne džihadisti, krivo razumjeli islam, primjećuje pisac članka, potpali su pod iluziju o islamu koja je jako daleko od istine o stvarnom islamu. 

Može li se govoriti o „bratstvu“ na razini svih religija?

A što se tiče „bratskosti“ odnosno „bratstva“ među ljudima svih vjera, Kilpatrick upozorava da njega ne može biti ako ne postoji i isto očinstvo, a očinstva nema zato što muslimani i kršćani ne dijele istu zajedničku teologiju. Kao prvo, muslimani uopće ne vjeruju da je Bog „otac“. Dapače, za njih je sablažnjivo i svetogrdno tako uopće govoriti. Oni naime nemaju pojam „Božjeg sina“, kao što kršćani taj pojam imaju u Isusu Kristu, koji nam je kao jedinu molitvu koju trebamo moliti ostavio upravo onu koja počinje: „Oče naš…“. 

Kao posljednji primjer takve zablude Kilpatrick navodi posljednju encikliku pape Franje Fratelli Tutti (“Svi smo braća”), iz koje bi se mogao steći dojam da je islam humanistička religija. U njoj se naime spominje i dokument „Ljudska bratskost/Ljudsko bratstvo“ što su ga potpisali papa Franjo i veliki imam Ahmed al-Tayyeb, u kojem se kaže da je vjersko nasilje “posljedica udaljavanja od vjerskih učenja“. To možda i jest tako kod nekih religija, no u islamu ono često proizlazi izravno iz islamskog naučavanja. Katolički učenjaci, među kojima i Toma Akvinski, to su znali i tako su o tomu druge naučavali. Da je tako, svatko se može uvjeriti čitajući Kuran i Život Muhamedov.

Sve u svemu, teško je ne složiti se s Kilpatrickom kada tvrdi da su „katolički biskupi, a ne džihadisti, oni koji krivo razumiju islam“ te da su si biskupi „u svijetu svojih predodžaba očito stvorili fantazijski islam, koji ima malo sveze s istinskim islamom“. Tomu bi valjalo dodati i ovo: Polaganje prava na kažnjavanje onih koji počine svetogrđe na račun Allaha ili Muhameda ili islamskih svetinja, pa i kažnjavanje za to posve nedužnih ljudi, znači da se čitav svijet u toj dimenziji smatra područjem islamske nadležnosti odnosno „jurisdikcije“. Obrnuto ne vrijedi! Takav odnos opasan je izvor budućih sukobljavanja, koja imaju dimenziju sudara nadležnosti u teritorijalnom smislu, ali i u smislu zapadne nadređenosti sekularne države vjeri odnosno vjernicima. Islam takvu nadležnost ne priznaje u stvarima svetogrđa i učenja o moralu, a u nekim europskim četvrtima napučenima muslimanima ni u smislu nadležnosti državnih zakona i vlasti nad njima.

Šiljo/Hrvatsko nebo

 

 

Facebook komentari

komentara