ZORICA VUKOVIĆ: ZAROBLJENI UM

0

 

 

Knjigu eseja Zniewolony umysł (Zarobljeni um) napisao je poljski pisac, pjesnik, akademik i nobelovac Czeslav Miłosz (1911. – 2004.) 1953. godine. Iako su na Zapadu ovo djelo definirali kao političko, Miłosz je tvrdio da je ‘politički aspekt samo vanjski, u stvari, riječ je o nekoj vrsti antropološke ili sociološke studije … koja pokazuje ponašanje intelektualaca u totalitarističkom sustavu’. Najveće zlo totalitarističkih sustava je u porobljavanju umova u strašnom ideološkom pritisku vlasti koje se trude stvoriti ‘novog čovjeka’.

Jedna od stvari za provođenje tog plana, kako piše Miłosz,  je pilula koja kod čovjeka dovodi do promjene mišljenja. Zatim raspravlja o tome kako Poljska i Istočna Europa gleda na Zapad. U trećem eseju se individua pretvara da, tobože, prihvaća svjetonazor vlade, čak ga javno i glasno propagira, ali u stvarnosti gaji duboki prezir prema njemu jer zna da je pogrešan i da će propasti. Miłosz spominje i svoje poznanike, koje naziva Alfa, Beta, te Gama i Delta. Alfa i Beta su daroviti pisci koji trate  talent, pišući političke pamflete smatrajući da komunistički režim, koliko god loš, osigurava da se ne ponovi Auschwitz. Gama i Delta se pokoravaju pisanju po strogo diktiranom socijalističkom nazoru.

Zarobljeni um bio je zabranjen u Poljskoj. Ipak su potajno čitane kopije. Antikomunisti su moju knjigu smatrali sumnjivom jer nisam dovoljno snažno napao komuniste. Ja sam pokušao razumjeti proces i njima se to nije svidjelo. I također je stvorilo ideju, pogotovo na Zapadu, da sam ja politički pisac. To je bila zabuna jer je moja poezija bila nepoznata. Nikada nisam bio politički pisac i jako sam se trudio da uništim tu predodžbu o sebi.“ 

U jednom eseju, Miłosz navodi misao gorštaka s Kavkaza o tadašnjem shvaćanju ‘prava’ u prepirci dvojca:

 

„Ako se dvojica svađaju,

a jedan je dobrih 55 % u pravu, 

to je vrlo dobro

i nema razloga da se kida.

 

A ako je 60 % u pravu?

To je divno, to je velika sreća

I neka Gospodu Bogu zahvaljuje!

 

A što reći o 75 % prava?

Mudri ljudi vele da je to vrlo sumnjivo.

 

A 100 %?

Takav koji govori da je 100 % u pravu

gadan je nasilnik, strašna lopuža, najveća hulja.“

 Tako smo posljednjih dana imali prilike slušati, navodni, verbalni rat Milanovića i Plenkovića koji je počeo otkrićem brloga u Slovenskoj ulici u Zagrebu, a nastavio se nakon ‘grčke’ tragedije na Trgu sv. Marka u Zagrebu 12. listopada 20.

Na Britanskom trgu skupina ljudi iskazala je žaljenje zbog nemilog čina. 

Hrvoje Hitrec je u kolumni za HKV napisao: „Dok sam sve ovo pisao, vidim jednim okom da je bila pucnjava na Trgu sv. Marka. Ranjen je policajac koji čuva Banske dvore. Napadač se sam ustrijelio. Reporter razgovara s očevidcima koji su pritrčali pomoći policajcu koji leži na mokrim pločama pred zgradom Vlade, jedan ga očevidac prekriva svojim kaputom. Moje je pitanje: je li zgrada Vlade bila potpuno prazna, ako nije, kako to da iz nje nitko nije izašao i pokušao pružiti pomoć?“

A nimalo lijepu poruku poslao je iz Bruxellesa 15. 10. Andrej Plenković. Zašto baš iz Bruxellesa? Novinari nisu pitali. 

‘Uglađeni, lijepi, visoki, smireni, elokventni poliglot’, kako mu tepa Matko Marušić, od onog ‘janafovskog’ – ‘niti što zna, niti utječe’, odjednom je upućen u sve, ‘soli pamet’ i prijeti: 

„Prepoznali su se huškači, tu mislim na Domovinski pokret i sve njegove frakcije. Upravo su oni u izbornoj kampanji izašli s tezom, zajedno s Mostom, suradnja s HDZ-om da, ali suradnja s Plenkovićem ne. Očito su njihove huškačke poruke koje puštaju u javnost kroz Bujicu, Hrvatski tjednik, kao dva eklatantna primjera širenja govora mržnje, koji su usmjereni prema meni, su potaknuli možda ovoga mladoga čovjeka da napravi ovakav napad, pokušaj teškog ubojstva s terorističkim elementima. Ovo je događaj bez presedana… Film koji su priželjkivali neće gledati, frustracija koju imaju i govore kakav smo čuli od Ivana Penave, jutros od Karoline Vidović Krišto i komentar Miroslava Škore kojem bi bilo puno pametnije da je ostao u estradi, a ne da se bavi politikom jer ovako djeluje kao neuvjerljivi klaun. Vodit ćemo oštru političku borbu protiv onih koji su huškači i siju netoleranciju u hrvatskom društvu.“ 

 

Njegov govor me podsjetio na Josipa Broza kada je 1971. obećao mesti ‘ćelićnom metlom’ po Hrvatskoj.

Spominje Plenković izbore i prijeti se ‘da ova politička agenda nikad neće doći na vlast. Ponavljam: nikad!’

Pa da se malo podsjetimo posljednjih izbora u kome je HDZ i koalicijski partneri, koji uvijek osvajaju glasove, osvojili vlast. Mandate, koji su pojedini zastupnici dobili, osvojeni su u određenim izbornim jedinicama – ukupno njih 10.

‘Demokraciju’ najbolje prikazuju glasovi za tzv. nacionalne manjine čiji predstavnici ‘vedre i oblače’ državnom politikom. Plenkovićevi koalicijski partneri natječu se u XII. – toj izbornoj jedinici koja ima širok teritorij – cijela Hrvatska. Oni su u prosjeku sa 4 688 glasova izabrani u Hrvatski Sabor. Pa da su dobili i jedan glas bili bi izabrani. 

I tko ono spominje radikalizaciju…?

Nije prvi put da se ovako nešto događa. Još na izborima 1920., kako navodi Šime Đodan u djelu Hrvatsko pitanje 1918 – 1990, broj potrebnih birača za izbor poslanika u pojedinim dijelovima Kraljevine SHS nije bio isti.


Zbog čega Plenković uporno misli da su Hrvati nepismeni i da ništa ne znaju, ništa ne čitaju? Možda bi i on trebao pročitati i nešto što nije Kardelj i Bakarić, npr. djelo Vilima Karlovića: Preživio  sam Vukovar i Ovčaru, u kojem su opisani strašni zločini:

„Čuje se kako Dule nekoliko puta ponavlja dječaku da skine gaće. On je ipak još dijete pa ga osim straha tišti i nelagoda što mora biti gol pred krvnicima. Izvode ga van nakon što su ga natjerali da skine sve sa sebe, i odvode ga na mjesto odakle su stizali svi urlici i rafali. Dižemo glave i svi u suzama ispraćamo to dijete, a brat na glas plače i zapomaže.

Dječakov mučenički put traje, ništa ne pomaže, niti sva njegova zapomaganja ni molbe da mu to ne rade, da ga boli. Plače, moli, zapomaže, a to što je on samo dijete krvnicima ne znači ništa. Dijete prolazi iste muke kao i svi prije njega, plačemo s njim svi, uz njegove krikove i bratovo ridanje.

‘Boli me jako! Nemoj, čiko! Majko moja, majčice!’

Te riječi i jauci kidaju dušu, nemam više snage za molitvu. Osim iživljavanja koje traje na djetetu, čuju se i pojedinačni pucnji praćeni vriskom, kao da ga pogađaju tako da ne umre jer i dalje zapomaže. Muka jadnog djeteta predugo traje, dulje od svih dosad.

Osjećam mučninu, slomljen sam i bol mi razdire tijelo i dušu. Cijelo moje biće se slama od mučenja toga djeteta. Kakvi to moraju biti ljudi koji su u stanju to činiti, koje ne dira ni djetetov plač i jauk, koji se oglušuju na zapomaganja i preklinjanja!?

Nisu to ljudi, nemaju ništa ljudsko u sebi, ni srce ni dušu!“

Na ove probleme upućuje, od Plenkovića prozvani, gradonačelnik napaćenog grada Ivan Penava:  „Kontinuirano sve ovo vrijeme upozoravamo da trideset godina ovaj sustav, sustav Republike Hrvatske, nije se obračunao sa silovateljima, sa onima koji su sravnili gradove, sa onima koji su ubijali, klali. I onda se čudimo zašto pojedinci drže oružje. Pa pojedinci drže oružje zato što ne vjeruju sustavu, jer ovaj sustav ničim nije dokazao da mu pojedinci mogu vjerovati.“ 

Zna li Plenković da mi znamo da je predsjednik Glavne skupštine SDSS-a, koalicijskog partnera, psihijatar, koji se proslavio rečenicom: Tog 18. novembra 1991. pao je i posljednji bastion, posljednje uporište ustaške vlasti u Vukovaru – vukovarska bolnica. Njenim padom oslobođen je i sam grad Vukovar…“ Psihijatar je postao gradonačelnik grada kojega su razrušili, a stanovnike protjerali, strpali u logore, zvjerski mučili i ubijali. Postao je i direktor bolnice kojoj nadjenuše ime ‘Sveti Sava’. Susret na brvnu dva briselska druga je u zastoju iako su se trsili da ni jedan ni drugi ne dirnu JANAF, Borg i Agrokor, vjetroelektrane, DUDI, plinarska društva i razdjelnike bivšeg ‘titanika’ koji je nakon svađe s Plenkijem, postao ‘jezičac’ u Vladi. I što je novo rekao Milanović? Samo da je anemični majkin sin volio kroasane. A o crvenoj falangi već sve znamo iako je to sada dobilo puno prostora u medijima. Valjda zato što je to izgovorio ‘bijeli heteroseksualni muškarac na poziciji moći’.

Milanovićev predizborni plakat

Vladajući zaključaše i Hrvatski Sabor na dva tjedna, a ponos nacije, vukovarski Vodotoranj, obnovljen i svečano otvoren. Obnovu je poduprlo oko 7 000 hrvatskih ljudi ili organizacija iz cijelog svijeta. Otvorenje je počelo izvedbom himne Republike Hrvatske u izvedbi klape Hrvatske ratne mornarice sv. Juraj. Državni stijeg, kao devedeset prve podigao je Krešimir Đalto, sin pokojnog vukovarskog branitelja Hrvoja Đalte, koji je zastavu dizao svaku noć sa svojim suborcem Ivicom Ivanikom poginulim u obrani grada. Postavljanje zastave na Vodotoranj bio je čin ljubavi, sloge, vjere, zajedništva, prijateljstva, ali i drskosti i inata koji poručuje: „I dok je srca, bit će i Kroacije!“

Program otvaranja vodila je decentno Karmela Vukov – Colić, a nastupili su Tomislav Brajša, Tomislav Bralić, Vladimir Košić – Zec, Najbolji hrvatski tamburaši, Ivana i Marija Husar, Jacques Houdek, Zaprešić boysi uz navijače hrvatske nogometne reprezentacije Uvijek vjerni. Program je završio blagoslovom i vatrometom. 

Da, bijaše to kultura moje Hrvatske, naše Hrvatske, simbol pobjede i nade.

 

Zorica Vuković/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara