Šiljo: Francuska nema protuodgovor na islamsko nasilje i agresivnost!

Možemo i dalje očekivati poluzatvaranje očiju pred islamskim nasiljem u Francuskoj i drugdje, mek kurs prema islamskim zemljama koje pokazuju sve veću agresivnost prema europskim zemljama i nepoštovanje prema njihovoj jurisdikciji ako ona dira u interese i svetinje muslimana. Možemo očekivati i daljnje grozničavo traženje načina da se ojača miroljubivi „francuski islam“, „njemački islam“, „europski islam“, uz istodobno diskretno poduzimanje svih mogućih mjera kako bi se na što manju mjeru sveli zločini poput današnjega u Nici. Koliko će se u tomu uspjeti i koliko se bez korjenite promjene europskih liberalnodemokratskih načela, postulata o ljudskim i manjinskim pravima, sustava i metoda ostvarivanja nacionalne sigurnosti i oblikovanja drukčije svijesti o realnim odnosima među narodima, religijama i civilizacijama može uspjeti, to je bolje ne prognozirati.

Zagreb – crkva Kraljice Svete krunice, 29. listopada 2020.

Nakon današnjeg trostrukog surovog i jezivog ubojstva u katoličkoj crkvi u francuskom gradu Nica moglo nam se učiniti da se čaša strpljenja prevršila i da će sada doći do preokreta o odnosu francuske i drugih zapadnoeuropskih vlada prema nasilnom islamu odnosno „islamizmu“ i „džihadizmu“, prema useljavanju muslimana i prema drskim reakcijama iz zemalja u kojima je islam formalno ili faktično službena religija. Na takav zaključak mogle su nas zavesti riječi gradonačelnika Nice nakon stravičnog napada: „Sad je dosta. Izbrisat ćemo islamski fašizam s teritorija Francuske“. A i riječi predsjednika Macrona, koji je dojurio na mjesto najnovijeg zločina, te istaknuo: „Ne ćemo popustiti.“

Prethodno vrijeđanje francuskog predsjednika Macrona od turskog predsjednika Erdoğana, pozivi na bojkot francuskih proizvoda i brojni drugi otvoreni napadi s islamske strane na francuskog Predsjednika i Francusku mirisali su na nezaustavljivo zaoštravanje odnosno „radikalizaciju“ u odnosima ne samo Francuske, nego i ostalih zapadnih zemalja prema borbenom islamu i obrnuto. Pa ipak, vjerojatno se to ne će dogoditi, nego će se nastaviti razmjerno zatišje. Do nekog sljedećeg odrubljivanja glave. I tak opet.

„Bezrazložan“ napad na katolike

Između današnjeg pokolja – kada je napadač uzvikujući „Allahu Ekber [Alah je najveći]“ nožem usmrtio troje, a ranio još nekoliko vjernika u katoličkoj bazilici Naše Gospe (Notre Dame) – i napada 16. listopada kada je učitelju koji je djeci pokazivao karikature proroka Muhameda iz satiričnog lista Charlie Hebdo čečenski terorist odrubio glavu velika je razlika. Nesretni učitelj pokazivao je karikature Muhameda učenicima kao nastavno sredstvo da bi ih uveo u raspravu o cenzuri i slobodi izražavanja. Prvi napad mogao se tumačiti i protumačen je odnosno javno pravdan u islamskom svijetu kao „zadovoljština“ za uvrjedu karikaturama nanesenu Božjem poslaniku Muhamedu. I kao reakcija na riječi koje je Macron izgovorio u jednom predavanju dan prije toga, a koje se po stilizaciji nisu nimalo svidjele mnogim muslimanima širom svijeta. No današnji napad nije mogao biti zadovoljština ni za kakvu uvrjedu odnosno svetogrđe. Ovo je bio napad ne na liberalnodemokratsku vlast, ne na neko sveučilište koje širi bezboštvo ili opravdava rugalice na račun islamskih svetinja, ne na one koji vrijeđaju islam ili čine ono što islam – unutar svoje jurisdikcije! – strogo zabranjuje, nego na katolike i Crkvu katoličku, dakle na one koji se zauzimaju da se ne produbljuju vjerski razdori kako ne bismo opet upali u krvave vjerske ratove, kakvi su vođeni u povijesti. I koji njeguju „dijalog među religijama“ kao panaceju.

Njemački dnevnik Tagespiegel u današnjem članku u kojem je egzaktno prikazao stanje u Francuskoj izrazio je već u naslovu temeljni problem u kojem se nalazi Francuska:

„Francuska, ranjena nacija. Kako se boriti protiv islamističkog terora a da se pritom ta zemlja ne rascijepi?“ Pogledajmo pobliže kakvo je tamo stanje, o kojem naši mediji slabo i površno izvješćuju. Vijesti naime, izvješća i prikazi o događajima nasilja po europskim zemljama koje počine „islamisti“ ili muslimanski imigranti posreduju i našoj Hini, a zatim i drugim medijima, agencije kao što su Reuters i AFP. A one „filtriraju“ i donekle ublažuju informacije. Tako je primjerice i danas gotovo posvuda objavljeno da se trostruko ubojstvo dogodilo u katoličkoj crkvi, ali je prešućeno da se to dogodilo u najdrevnijoj crkvi u tom gradu, da je ona nekom koincidencijom posvećena istoj „Našoj Gospi“ [Notre Dame] – kao i lani nedvojbeno zapaljena, istoimena, pariška katedrala (samo se ne zna od koga) – te da se trostruko ubojstvo odnosno umorstvo i ranjavanje više osoba dogodilo jutros malo poslije devet sati za vrijeme mise. Nije izviješteno ni da se atentator do crkve došetao (plavim) biciklom, očito svjestan da bi dolazak nekim motornim prijevoznim sredstvom skrenuo pozornost policije, koja je posvuda raspoređena zato što je u cijeloj zemlji na snazi već bio najviši stupanj uzbunjenosti. Ušao je u crkvu, zaklao troje, a ranio najmanje šestero. Nakon što ga je ustrijelila i uhitila policija, a on se i u bolničkom vozilu ranjen opirao, prkosio i uzvikivao „Allahu Ekber“. 

Identitet napadača francuska je policija dodatno provjeravala. No talijanska policija i njemačka obavještajna služba potvrdile su s punom sigurnošću da je riječ o Tunižaninu koji se kao izbjeglica domogao talijanskog otoka Lampedusa, cilja i stjecišta migranata preko srednjeg Sredozemlja, a zatim dospio u Francusku, u kojoj je boravio od listopada prošle godine. Tvrdi se i to da ga francuska policija nije imala na popisu sumnjivih odnosno mogućih terorista. Ubojstva je počinio na Mevlud – muslimanski vjerski blagdan kada se slavi rođendan (Božjeg) Poslanika Muhameda. 

Francuska se boji unutarnjeg rascijepa

Današnji atentat na obične građane-vjernike (ubijen je i tutor bazilike) dogodilo se je u ozračju tjeskobnosti zbog koronakrize, a i zbog prethodnih čina džihadističkog nasilja te naglo raspirene protufrancuske histerije diljem islamskog svijeta. Stručnjaci su već zaključili da je napad izveden po uzoru na prijašnje napade, kao oponašanje nekih od njih. Danas je u Lyonu uhićen jedan musliman naoružan nožem koji je zaprijetio prolaznicima. U Nici su se pak nakon napada okupili župljani i ostali građani, koji su i plakali pred tv-kamerama. Svega jedan kilometar odatle nalazi se mjesto na kojem na prije četiri godine na nacionalni praznik napadač s kamionom punim eksploziva uletio među mnoštvo, aktivirao eksploziv te usmrtio 86 ljudi, a mnogo više njih ranio i ozlijedio. Osim toga, današnji napad u bazilici Naše Gospe mnoge je podsjetio na napad u katoličkoj crkvi u Saint-Etienne-du-Rouvrayu u Normandiji, u srpnju 2016., kada je napadač nožem prerezao vrat 80-godišnjem svetom svećeniku Jacquesu Hamelu.

Prije četiri godine predsjednik je još bio François Hollande. Tada su mnogi političari odmah počeli govorili da se Francuska ne bi smjela dati od „fundamentalista“ uvući u „građanski rat“. Sada se opet čuju takvi pozivi. No sve to zvuči šuplje i muklo. Zato što se ne odgovara na temeljno pitanje: Kako to Francuska može ući u rat protiv islamizma i dobiti ga a da pritom samu sebe ne rascijepi. Kako da održi na okupu i muslimane i ne-muslimane?

I tako, nakon što su danas turski, iranski i dužnosnici mnogih zemalja osudili teroristički čin u Nici, a brojni dužnosnici, među kojima i hrvatski ministar vanjskih i europskih poslova, izrazili solidarnost s Francuskom u borbi protiv toga protuljudskog zla, već navečer počeli su prevladavati pomirljivi tonovi. Umjesto da se kričalo i prosvjedovalo i negodovalo toliko glasno da to dopre do zadnjeg zakutka svijeta i do svih islamskih metropola! Jedna je od njih i Kuala Lumpur, glavni grad muslimanske Malezije. Ondje je naime bivši nacionalni vođa (šef vlade) i vrlo poštovani čovjek u muslimanskom svijetu Mahathir Mohamad (95) – nakon krvavog napada u Nici – bez imalo ljudskih obzira i diplomatskih skrupula izjavio da muslimani imaju pravo „pobiti milijune francuskih ljudi zbog zločina iz prošlosti“. U svom blogu na Twitteru on je napisao: „Muslimani imaju pravo biti bijesni i pobiti milijune francuskih ljudi zbog pokolja iz prošlosti. No oni uvelike nisu primjenjivali propis ’oko za oko’. Muslimani nisu to činili. Francuzi ne bi to smjeli činiti. A kako ste vi okrivili sve muslimane i muslimansku religiju za ono što je učinio jedan srdit čovjek, muslimani imaju pravo kazniti Franuze.“ Za Macrona je napisao da „ne pokazuje da je civiliziran“, dodavši da je „vrlo primitivan“. Twitter je odmah označio zastavicom Mahatirov tweet o ubijanju milijuna francuskih ljudi kao izjavu kojom se „veliča nasilje“, ali ga nije uklonio, no tweet je  naknadno izbrisan. Nije poznato tko ga je izbrisao.

U Francuskoj već godinama traje neproglašeni građanski rat

U Francuskoj je u posljednjih pet godina u islamističkim napadima ubijeno više od 200 ljudi:  „Charlie Hebdo“, Bataclan, Nizza… Kao da se vodi neproglašeni građanski rat. Po središtima gradova patroliraju vojnici naoružani dugim cijevima, to je uobičajen prizor. Danas je Macron kao prvu mjeru najavio da će se pojačati zaštita crkava i škola te da će se broj raspoređenih vojnika u antiterorističkim postrojbama povećati s tri na sedam tisuća. No problem je u tomu što praktički nije moguće imati i rasporediti toliko policajaca – ni vojnika – koji bi čuvali sve francuske katoličke crkve, škole i druga mjesta mogućih i očekivanih napada. Na političkom planu, čini se da već počinje u utjecajnim europskim krugovima sve više prevladavati ocjena kako se Macron „zaletio“ kada je stao u obranu prava na objavljivanje karikatura kojima se ismijava, ili uopće prikazuje, Poslanik Muhamed. Pa mu sada mnogi poručuju da „ne dolijeva ulje na vatru“, koju je nedvojbeno raspirio ponajviše turski predsjednik Erdoğan.

Francuska je suočena s ugrozom od islamske agresivnosti i iznutra i izvana

Francuska se, očito, ne usudi ući u radikalno razračunavanje s islamskom ugrozom i što otvorenom, što pritajenom ugrozom i agresivnošću, koja dolazi iznutra i izvana. Iznutra dolazi iz socijalno ionako nezadovoljnih ili ogorčenih slojeva novouseljenih imigranata ili već duže ondje živećih i ondje rođenih domaćih muslimana, kojih ima – po procjenama – blizu šest milijuna, što znači da tvore devet do deset posto stanovništva. Izvana velike opasnosti dolaze od ekonomskih i političkih i sigurnosnih posljedica, kao što su diplomatski i obavještajni rat, bojkot francuske robe u islamskim zemljama, napadi na francuska predstavništva i državljane i općenito vjerojatna osveta moćnih muslimanskih krugova i raznih islamističkih organizacija. Zato mnogi potiho očekuju da Macron unatoč svemu pokuša stišati tenzije i vratiti odnose u „normalu“, u čemu će mu sigurno pomoći Frau Merkel i legija „dobronamjernih“, „miroljubivih“ političara i intelektualaca te „uviđavnih“ svjetovnih i vjerskih institucija. 

Dok je danas u Narodnoj skupštini obrazlagao prijedlog proračuna, francuski ministar vanjskih poslova Jean-Yves Le Drian odaslao je spremno „poruku mira muslimanskom svijetu“. Istaknuo  je da je Francuska „zemlja tolerancije“, a ne „prijezira i odbacivanja“. „Ne slušajte glasove koji žele izazvati nepovjerenje. Ne dopustimo da nas manjina manipulatora zarobi svojim ekscesima“, rekao je on. (I oni, dakle, imaju svoje pobudnike „radikalizacije“.) Današnji pokolj okvalificirao je dakle kao „eksces“, a ne kao nešto što bi imalo dublje zaleđe ili bilo izraz raspoloženja raširenog među muslimanima. Pa će i citirana izjava gradonačelnika Nice Christiana Estrosija, pripadnika stranke „Les Républicains“, zacijelo ostati u zraku. Biti zasjenjena „višim državnim interesom“. Macron je doduše već u srpnju načinio korak udesno kada je za ministra unutarnjih poslova imenovao bivšeg bliskog suradnika predsjednika Nicolasa Sarkozyja. No moglo bi se dogoditi da mnogo dalje od toga i ne krene. Unatoč Marini Le Pen, predvodnici desnih radikala, koje je danas ustvrdila kako Francuska prvi put nakon nacističke okupacije opet nije slobodna zemlja. „Naša je zemlja u ratu, mi smo u ratu.“

Europske policije i obavještajne službe svjesne su islamističke opasnosti 

I druge europske vlade vrlo su svjesne opasnosti od bujanja islamskog terorizma – onoga pojedinačnog gdje nasilje čine „osamljeni vukovi“, potaknuti vlastitom sviješću ili „na daljinski“, a i onoga organiziranoga, koji do sada jedva da je uspio (ili nije ni htio) doći do izražaja. Toga su svjesni i u Njemačkoj, gdje je  4. listopada zabilježen još jedan teroristički napad, kada je Sirijac Abdullah Al H. H. izboo jednog turista, a drugog ozlijedio. Njemačka policija smatra da u zemlji ima 619 islamista koji su potencijalni teroristi, a još 500 njih koji su „relevantne osobe“, dakle mogući podupiratelji nasilnih čina. Savezna služba za zaštitu ustavnog poretka govori pak o 2000 opasnih osoba. Kao ni u Francuskoj, politika u Njemačkoj, unatoč galami „desnih populista“, nema kao ni ona u Francuskoj odgovora na pitanje: Kako se boriti s tom opasnošću a da se zemlja pritom ne rascijepi. Potpredsjednik SPD-a (mlađe stranke vladajuće koalicije) Kevin Kühnert nedavno je napisao u posebnoj kolumni da se davanje odgovora na to pitanje „ne smije prepustiti desnim ekstremistima“. 

Sve u svemu, možemo i dalje očekivati poluzatvaranje očiju pred islamskim terorističkim nasiljem u Francuskoj i drugdje, mek kurs prema islamskim zemljama koje pokazuju sve veću agresivnost prema europskim zemljama i nepoštovanje prema njihovoj jurisdikciji ako ona dira u interese i svetinje muslimana. Možemo očekivati i daljnje grozničavo traženje načina da se ojača miroljubivi „francuski islam“, „njemački islam“, „europski islam“, uz istodobno diskretno poduzimanje svih mogućih mjera kako bi se na što manju mjeru sveli zločini poput današnjega u Nici. Koliko će se u tomu uspjeti i koliko se bez korjenite promjene europskih liberalnodemokratskih načela, postulata o ljudskim i manjinskim pravima, sustava i metoda ostvarivanja nacionalne sigurnosti i oblikovanja drukčije svijesti o realnim odnosima među narodima, religijama i civilizacijama može uspjeti, to je bolje ne prognozirati.

Šiljo/Hrvatsko nebo