Damir Pešorda: KING KONG U PTIČJEM REZERVATU
Vrijeme:3 min, 37 sec
Dok smo mladi, očekujemo puno, kasnije prilagodimo očekivanja okolnostima. Moram priznati da sam i sam svojedobno od hrvatske politike i hrvatskih političara očekivao više, neki minimum, primjerice da barem prestanu sumnjati u opravdanost postojanja države za čije se najistaknutije pozicije natječu. Ukratko, bio sam mlađi i očekivao sam, kako se pokazalo, puno, previše. Danas od hrvatskih političara ne očekujem ništa, to jest očekujem od njih sve i svašta, da se proglase Klingoncima ili Avarima, da uhvate kakvog neopreznog redikula, kao što je primjerice bio onaj Joško Joras, i potpišu mu kapitulaciju, da kupe flotu cepelina umjesto vojnih zrakoplova, da prodaju Zagreb Moldaviji ili lokalnom komunalnom poduzeću iz Surdulice… Zato čovjeka razgali kada, makar i nehotično, koji političar izvali nešto istinito.
Naš je narod na verbalne eskapade Zorana Milanovića, takozvane zoranizme, već odavno oguglao. Ipak, podsjetit ću ovdje čitatelje na dva poznata zoranizma. Prvi je onaj lisici i King Kongu, a drugi o Hrvatskoj i ptičjem rezervatu. Ulazeći u polemiku oko slučaja Perković i uopće mogućnosti da su Europi procesuiraju zločini komunističkih tajnih službi, Milanović je ondašnjem HDZ-u i Crkvi poručio: ”Tjerali ste lisicu, istjerali ste King Konga.” Istim povodom, odgovarajući na pitanja o mogućim sankcijama iz EU, rekao je: ”Nije Hrvatska ptičji rezervat, već država.” Tužna je činjenica da je jedino on i jedino tada, iako krivim povodom, od svih hrvatskih vodećih političara nakon dvije tisućite činjenicu hrvatske državnosti tako nedvosmisleno i prkosno formulirao. Za što god mu je trebalo, svejedno je lijepo bilo čuti.
Ovih dana Milanović kao ispaljivač zoranizama – i to u rafalima – doživljava renesansu. Sve je počelo zlosretnom Slovenskom 9 i misterioznim Kovačevićevim Klubom. Prvo se obrušio na Plenkovića, Božinovića i DORH, zatim i na oporbene političare koji su se usudili problematizirati njegovo zalaženje u famozni Klub. Daliju je Orešković i Marijanu Puljak prozvao ”samodopadnim narikačama” te Thelmom i Louise. Usporedba je prilično pogođena, s tom razlikom da naš ženski tandem nije, držeći se za ruke, pao u Grand Canyon nego upao u Sabor. Gongovcima, koji su ga prijavili Povjerenstvu za sukob interesa, Zoki je otpovrnuo da su kruhoborci koji se bore za komad tuđeg kruha, ukratko – lijevi grebatori. Čiji se bivši šef, poentirao je Milanović, uhljebio u SDP-u. Da bi na kraju zaključio: ”Istina nije voda duboka, već jako plitka u kojoj se sve jasno vidi. I to što se vidi, vidi se kao u porniću. It’s a porn.”
Ipak, posebno su ga inspirirale dvije zvijezde iz konglomerata radikalnih lijevih skupina pod zajedničkim nazivom Možemo – Rada Borić i Tomislav Tomašević. Nitko na hrvatskoj političkoj sceni nije u dvije-tri riječi tako razgolitio fenomen zvan Rada Borić kao sada Milanović. I otkrio koliko je neugledno ono što se nakon toga razgolićenja vidi. Posebno je posprdno spomenuo njezinu, medijski potenciranu, slavu ”sedme najutjecajnije feministice na svijetu” i ”znanstvenice”. Tomislava Tomaševića je nazvao ”wannabe-gradonačelnikom” koji u Sabor dolazi ”odjeven kao što se nekad išlo na teferič na Ilidžu”. Bez odijela i bez kravete, to jest bez poštovanja prema instituciji Sabora, prisnažio je Milanović. Što god mislili o Milanoviću, mora se priznati da nikada nije ovako letjelo perje na ljevici kao ovih dana zahvaljujući njegovim izjavama.
Nikada nitko kao ovih dana Milanović nije ovako iznutra, insajderski razgolitio to pohlepno licemjerje naše ljevice, njezino beskrupulozno kruhoborstvo, njezinu plitkost, njezinu podmuklost i njezino prikrivanje nezajažljive materijalne gladi ljudskopravaškim građanskoudrugaškim floskulama. Oduševljenje King Kongovim divljanjem po Ptičjem Rezervatu među ispreskakanim i pomalo apatičnim domoljubima je toliko da na jednom ovdašnjem portalu, kojega ovdašnji prosječni ljevičari drže klerofašističkim, možemo pročitati komentare poput ovoga: Ako ovako nastavi ne gine mu drugi mandat, narodu je dosta laži i prenemaganja. Koliko će trajati ova faza u javnim nastupima Zorana Milanovića, teško je znati. Vjerojatno neće dugo. Nemam iluzija da se Milanović preobrazio u suverenista i državotvorca, ali veseli me da nemilice gazi plitki potok lijeve istine otkrivajući svu plitkost, licemjerje i jasličarsku narav naše ljevice. Onoga koga su godine suše poučile da ne očekuje puno, i mali pomaci vesele.
A tamo gdje je voda duboka, tamo ljudi poput Milanovića ili onih koji su mu ovih dana nagazili kurje oko pa im reče što ih ide ionako neće gaziti. Takvi ljudi tek trebaju doći, a mi ih trebamo prepoznati. Tko zna, možda i ovi Milanovićevi revolveraški nastupi doprinose njihovom pojavljivanju na obzoru već pomalo rezigniranog očekivanja.
Damir Pešorda/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo
