D. Pejčinović: Željezo se kuje dok je vruće – 2. dio

0

 

Staljinova darovnica

Danas se rijetko spominje, ali treba znati da su nekadašnji komunisti i njihova ideologija svugdje u svijetu, a posebno na području od Balkana do Kavkaza, stvorili gomilu etničkih sporova koji i danas izazivaju mržnju i ratove. Bivša Jugoslavija raspala se u krvi upravo zbog neriješenog nacionalnog pitanja. Slični Kavkazproblemi postojali su i na prostoru nekadašnjeg Sovjetskog Saveza; kad je on propao isplivali su na površinu, od Moldavije i Ukrajine do Čečenije, Gruzije i Azerbajdžana. Osnovni razlog za neuspjeh sovjetskog „bratstva i jedinstva“ je proizvoljno povlačenje etničkih granica, gotovo bi se moglo reći – po uzoru na kolonijalne granice u Africi, i stavljanje u isti lonac naroda koji se međusobno ne podnose.

Kavkaz je za to najbolji, odnosno najgori primjer. Sjetimo se samo malenog naroda Oseta, kojega su komunisti prigodno razdvojili na dvije autonomne oblasti/republike, Južnu i Sjevernu Osetiju, od kojih je prva pripala Gruziji, a druga Rusiji. Staljin je, kao rođeni Gruzijac, dobro poznavao šaroliku etničku strukturu Kavkaza, što mu nije smetalo da napakosti i susjednim Armencima, te čisto armensku regiju Gorskog (Nagorno) Karabaha priključi susjednom Azerbajdžanu. Posljedice tog poteza perom vide se i ovih dana, kad tisuće ljudi pogibaju zbog Staljinove darovnice. Sličnu ludost napravio je i njegov nasljednik Nikita Hruščov, koji je dotada ruski Krim „prebacio“ Ukrajini, i tako stvorio još jedno nepotrebno krizno žarište. No, to nije sve! Iako su Rusi kao narod dominirali u SSSR-u, komunistima to nije smetalo da ionako golemom Kazahstanu priključe većinski ruske gradove na sjeveru – Petropavlovsk, Pavlodar, Semipalatinsk…, čime su još jednom pokazali koliko je njihova politika bila suprotna zdravom razumu, ali i interesima svih sovjetskih „naroda i narodnosti“. Kad se tome dodaju i suvremeni trendovi, odnosno suprotstavljeni interesi novih igrača na“euroazijskoj ploči“, jasno je da netko mora nastradati. Danas Armenci, sutra – tko zna?

Turska projekcija moći

Turska svoju umiješanost u azersko-armenski rat nikada nije skrivala, a u ratnom huškanju najviše se istaknuo razmetljivi turski predsjednik Erdogan. Njegova potpora Azerbajdžanu, u vidu sofisticirane ratne tehnike, mogla bi vrlo brzo donijeti prevagu na ratištu. Idućih nekoliko dana su ključni! Ako Armenci ne uspiju suzbiti djelovanje turskih i Turskaizraelskih dronova, a posebno bespilotne letjelice „Bayraktar“, armenska će vojska pretrpjeti nenadoknadive gubitke u teškom oružju – tenkovima, topovima i sustavima protuzračne obrane. S druge strane, gledajući slike s ratišta i dobro ukopane armenske položaje po brdima, očito je da azerska vojska samostalno nikada ne bi mogla poraziti neprijatelja i osvojiti odmetnutu pokrajinu.

Prema tome, Erdogan snosi glavnu odgovornost za ponovno izbijanje „zamrznutog“ sukoba na Kavkazu, što neki analitičari smatraju pokušajem turske „projekcije moći“ u smjeru središnje Azije. U tom će se pothvatu Turci kad-tad morati sukobiti s Rusijom (što bi mnogi na Zapadu jedva dočekali!) Usmjeravanje ratobornog Erdogana prema istoku odgovara i Izraelu, koji o mogućim turskim prijetnjama razmišlja smireno i dugoročno. Nažalost, čini se da se Armenci, u svojoj borbi za preživljavanje, mogu osloniti samo na vlastite snage, pri čemu im najveći problem predstavlja izolirani položaj Armenije, koja potpuno zavisi o dobroj volji susjeda, Gruzije i Irana. Gruzija je već najavila zatvaranje granica, posebice za vojne transporte. Nejasno je zašto se Gruzijci tako ponašaju?! Od armenskog poraza neće imati nikakve koristi (to im neće vratiti Abhaziju i Osetiju!), a čak i prigovor da su Armenci ruski saveznici ne odgovara sadašnjem stanju. Naime, armenski predsjednik vlade, Nikol Pashinyan, zbog svojih prozapadnih stavova zamjerio se ruskom predsjedniku Putinu, što mnogi smatraju razlogom ruske pasivnosti u trenutnom sukobu. Jedinu pravu podršku Armenci su zasada dobili od Francuske, što je uistinu razočaravajuće, pogotovo uzmemo li u obzir da je riječ o kršćanskom narodu koji je jedva preživio prvi „moderni“ genocid!

Republika Artsakh i Turska Republika Sjeverni Cipar

Kao što smo već spomenuli Turska je dala golemu, presudnu vojnu podršku „braći“ Azerima, što sukobu oko Gorskog Karabaha (armenski: Artsakh) daje i dimenziju vjerskog rata. Svakome je jasno da će, ukoliko Azeri uspiju CIpar zastavapokoriti odmetnutu pokrajinu, tamošnje civilno pučanstvo pobjeći u Armeniju i nikada se više neće vratiti. Može li svijet u 21. stoljeću pasivno promatrati etničko čišćenje takvih razmjera? Kako to da nitko u Ankari ne primjećuje zapanjujuću sličnost između zamrznutog sukoba na Cipru i „odmrznutog“ sukoba u Gorskom Karabahu?! Usporedbe se nameću same po sebi!

Samozvana „Turska republika Sjeverni Cipar“ nastala je nakon invazije turske vojske na sjeverni dio otoka, i trenutno ju priznaje jedino Turska. Problem je nastao 1974. godine, kada se malena turska zajednica na Cipru osjetila ugroženom od strane većinskih Grka, pa je u pomoć priskočio „veliki brat“ iz Male Azije i okupirao gotovo trećinu otoka. Teritorij koji su Turci zauzeli znatno nadmašuje njihov udio u ukupnom stanovništvu otoka. Prema dostupnim podacima 40% ciparskih Grka moralo je, zbog turske intervencije, napustiti svoje domove i preseliti se na grčki dio otoka, što i danas predstavlja kamen smutnje u pregovorima o ponovnom ujedinjenju. Zamijenimo ciparske Turke Armencima, a Sjeverni Cipar Karabahom, i dobit ćemo presliku ciparskog slučaja na Kavkazu. Što bi Turska napravila kad bi vojska ciparskih Grka, pojačana dronovima iz Grčke i plaćenicima iz Rusije, napala separatistički Sjeverni Cipar, s ciljem da pobunjenu tursku zajednicu baci u more, odnosno protjera u Tursku? Da li bi se u tom slučaju pozvala na međunarodno pravo i rezolucije UN-a? Naposlijetku, zašto bi 200.000 Turaka na Cipru imalo veća prava na nezavisnu državu od 150.000 Armenaca u Gorskom Karabahu?

Hrvatski interesi i turske prijetnje

„Da smo imali nosač aviona TCG Anadolu u vrijeme krize u Jugoslaviji, u Sarajevu i Jugoslaviji ne bi došlo do takvog krvoprolića. Turska bi s ovakvom mornaricom pokazala svoju moć, a ta mornarica svakim danom postaje sve snažnija… Molim Vas da pozdravite naše rođake. Mi volimo Bošnjake i Sarajevo.“ Cem Gurdeniz, umirovljeni admiral turske mornarice  („Granice istoka: šta Turska želi na Mediteranu?“, Al Jazeera Balkans, 4.9.2020.)

U članku „Željezo se kuje dok je vruće“, kojega je hkv objavio prije mjesec dana, autor je pisao o mogućem tursko-grčkom sukobu u Egejskom moru, te predložio promjenu hrvatske vanjske politike u smjeru potpore Grčkoj i Cipru.

D.Pejčinović: Željezo se kuje dok je vruće

U međuvremenu, izbio je rat između Azera i Armenaca oko odmetnute oblasti Gorskog Karabaha, u koji se otvoreno umiješala i Turska, pa su tada izneseni prijedlozi dodatno dobili na snazi. Hrvatska bi trebala iskoristiti sadašnju zauzetost Turske na istoku (i omraženost na zapadu!), te uz pomoć novih saveznika trajno riješiti „hrvatsko pitanje“ u Bosni i Hercegovini. Zbog čega bi Hrvatska trebala „otkantati“ Tursku, mogao bi netko zapitati?! Vratimo se unatrag samo dvadesetak godina! Od smrti predsjednika Tuđmana Turska vuče konce na Balkanu i miješa se u unutarnja pitanja svojih nekadašnjih pašaluka, unoseći nemir i nesigurnost. Zapitajmo se, tko je stvarno odgovoran za sadašnju migrantsku krizu na našim granicama?

Tko financira centre za islamizaciju hrvatskih prostora? Tko neprestano huška bosanske Muslimane protiv Hrvata, i pritom šuruje sa Srbijom? Erdoganove neoosmanske ambicije ne mogu se nikako pomiriti s nacionalnim interesima hrvatskog naroda. Stoga Tursku treba prekrižiti kao saveznika i držati što dalje od ovih prostora, ne samo u političkom nego i u svakom drugom pogledu. Turske investicije u hotele i marine na jadranskoj obali uopće nam ne trebaju; ako ne dođe turski kapital doći će netko drugi! Hrvatska će najlakše zaštititi svoje interese u BiH pronalaženjem pravih saveznika, a to su svi narodi i države koje „Osmanlije“ ugrožavaju, od Grčke i Cipra do Armenije. Turcima treba napokon pokazati zube, kao što su to stoljećima radili naši preci! Zašto se i Hrvatska ne bi pridružila članicama Unije koje, poput Cipra, traže uvođenje ekonomskih sankcija Turskoj? Time bismo pokazali barem neku solidarnost s napaćenim Armencima. Nažalost, umjesto sankcija, državna televizija prikazuje tursku sapunicu o Galipolju u prvom svjetskom ratu?! Takvim ponašanjem nikada nećemo pridobiti saveznike!

 

Dinko Pejčinović/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo

 

Facebook komentari

komentara