Šiljo: U čemu je smisao „oporbe“?

0

 

 

Bitno je to da se borba za prisutnost u medijima i u što široj javnosti ne shvati tako da pojedini zastupnici budu povlašteni, da „briljiraju“ i budu „zvijezde“, nego da se svaki javni nastup stavi u službu opozicijske stranke odnosno stranaka kao realne snage. Kao organizirane snage koja je sutra spremna preuzeti izvršnu vlast ili imati u njoj ozbiljna udjela. Da se stave u službu politike, a ne isključivo osobne promidžbe. Naravno da će neki (p)ostati privlačnijima i popularnijima od drugih! No onaj zastupnik ili političar koji misli previše na vlastitu popularnost, priznanje ili slavu pa praktički nastupa i govori samo u svoje ime, zapravo zloupotrebljava svoju funkciju. Time iskazuje prijezir prema demokraciji kao sustavu vladavine stranaka i oduzima smisao „oporbi“ kao realnoj i alternativnoj političkoj snazi. Time poništava i sam smisao „oporbe“, a političke promjene čini bezizglednima.

Zagreb – Vidikovac, na blagdan sv. Jeronima, 30. rujna 2020.

 

Riječ „oporba“ stavljena je pod navodnike ne zato da bi se dovelo u pitanje ili pod sumnju stranke i zastupnike koji nisu dio vladajuće većine (iako razloga i za to ima), nego da bi se problematiziralo hrvatsku riječ „oporba“. Ako njezin korijen i ima u praslavenskomu neki smisao približan tomu što se hoće reći, današnja riječ „oporba“ taj smisao nipošto nema. Hrvatski jezični portal – privatni portal, u nedostatku javnoga, zato što svekolike hrvatske kulturne institucije nisu u stanju proizvesti kvalitetan i višefunkcionalan rječnik hrvatsko-hrvatskoga jezika koji bi bio na mreži, nadohvat svakomu – navodi dva značenja te riječi:

1. koji ima takav okus da steže usta, pomalo gorak i pomalo kiseo, trpak (okus nekih crnih vina)

2. pren. koji je oštar; neugodan, grub [opora stvarnost]

Je li „oporba“ nešto kao dalmatinski „crnjak“, stekliš, stjenica i gorštak?

Odatle bi netko duhovit kao Hitrec ili Hodak ili Piskač mogao zaključivati ovako: Smisao je oporbe da 1) vladajućima steže usta, da im bude pomalo gorka i pomalo kisela tvar u ustima, da im bude trpka kao crno vino s previše tanina (dalmatinski „crnjak“); 2) da vladajućima bude oštra poput stekliša, neugodna poput stjenice ili gruba poput gorštaka u filigranskoj radionici.

Bliže osnovnoj ideji bilo bi da se uzela riječ „oparba“, od „parba“, „parbiti se“, u značenju: 1) parničenje, spor pred sudom, parnica, 2) prepirka, svađa, raspra.

No ni to ne bi bilo bitno bliže ulozi koja je namijenjena saborskoj, zastupničkoj, vijećničkoj „oporbi“. Izvorna strana riječ glasi „opozicija“. A ona, po B. Klaiću, znači ovo: 

1. protuakcija, suprotstavljanje svojih nazora, svoje politike nekoj drugoj politici, drugim nazorima;

2. stranka ili grupa koja vrši takvu akciju, 

3. astr. položaj Sunca, Mjeseca ili planeta gdje se za dva od njih, kako ih gledamo sa Zemlje, eliptične dužine razlikuju za 180°, a stoje jedna nasuprot drugoj, 

4: uopće protivnost, protivština, opreka, razlika, otpor, proturječje, protuslovlje, protivljenje, zapreka, konkurencija, opiranje, oporba, osporavanje, pobijanje, navođenje proturazloga, suprotnost, suprotan stava, protustav.

Prave hrvatske riječi za opoziciju vladajućima zapravo u hrvatskomu nemamo. Ne ćemo tvrditi da je to krivac što u ovih 30 godina nemamo prave alternative vladajućima, koji su svedeni više na jednu, znatno manje na drugu stranku, a njih obje u većini bitnih pitanja ionako nisu predaleko jedna od druge. No ustvrdit ćemo da je izoštravanje pojma bitno za početak razmišljanja o značenju, zadaćama, poslu, svrsi i smislu „oporbe“.

Što kaže Britannica?

Britanska enciklopedija (a Britanija je kolijevka svih modernih demokracija!) ovako započinje tumačenje natuknice „Stranke i politička vlast“:

Bile one konzervativne ili revolucionarne, bile one zajednice uglednika ili organizacije mnoštava, funkcionirale one u pluralističkoj demokraciji ili u monolitnoj diktaturi, stranke imaju kao zajedničku jednu ulogu: sve one imaju udjela do neke mjere u vršenju političke vlasti, bilo tako da oblikuju vladu [government, što znači izvorno: upravu, upravništvo] ili vršenje uloge opozicije, što je uloga koja često ima ključnu važnost za određivanje nacionalne politike.

Moramo primijetiti da opozicija tu nije opisana kao skupina zastupnika bez ikakve vlasti, kao skupina kritičara, svadljivaca i zanovijetala, isto tako ni kao „demokratski ukras“ vladajućih, nego kao snaga koja iako nije u vladi (upravništvu) ipak sudjeluje do određene mjere „u vršenju političke vlasti“. 

Tko bi rekao da bi moglo biti tako ima li pred očima real-demokraciju u Hrvatskoj?! Osim u ponekim, dosta rijetkim slučajevima, kada su važne odluke donošene s potporom izrazite većine svih stranaka odnosno njihovih zastupnika.

Nadalje tu piše:

Stranački sustav može biti skršen unutar triju širokih kategorija: kao dvostranački, višestranački i jednostranački.

U anglosaksonskim državama dvostranačka je vlast uvriježena. U Americi praktički postoje samo dvije stranke: republikanska i demokratska, u V. Britaniji konzervativna i laburistička (prije liberalna, a posljednjih godina ojačale su i neke druge). Jednostranački sustav imali smo u „Jugi“, de facto dvostranački (HDZ-SDP) imamo unatrag 20 godina u Hrvatskoj (donekle s iznimkom liberalne odnosno „narodne“ stranke, no i tomu je došao kraj), a višestranački je nešto čemu se tek nadamo, u Hrvatskoj.

U opširnoj natuknici možemo pročitati i ovo:

Demokratski politički sustavi, obavljajući ulogu predstavljanja/zastupanja (representation), tako počivaju manje ili više na natjecanju suparničkih oligarhija [oligarhija = vladavina klika odnosno, izvorno starogrčki, „najgorih“]. No te oligarhije sastoje se od političkih elita koje su otvorene za sve koji imaju političkih ambicija. Nijedna suvremena demokracija ne može funkcionirati bez stranaka, a njihove oligarhijske tendencije u najboljem slučaju smatraju se nužnim zlom.

Nigdje nema demokracije bez stranaka, a zastupljene volje većine često ni s njima!

O krizi parlamentarizma govorilo se prije II. svjetskog rata kao što se govori i danas. Demokracija se ne pokazuje kao oblik vladavine u kojem je narod vjerno zastupljen. Na djelu su brojne i različite manipulacije, posredovanja, izigravanja, izborni inženjerinzi, nepravedni izborni sustavi, izbori s izlaznošću birača manjom od 50 posto, medijsko miješanje javnoga mnijenja, velika uloga novca u kampanjama, lažna predstavljanja itd. No gotovo posvuda sadašnji demokratski parlamentarizam uzima se kao najbolji model vladavine, i nitko ne predlaže neki drugi kao bolji. To znači da se unutar tog sustava birači moraju boriti da njihova volja dođe što više i što razmjernije do izražaja. Vlasti u Hrvatskoj čine pak sve da to osujete.

Povrh toga: Nigdje nema demokracije bez stranaka. Doduše, ni zastupljene volje većine često nema ni s njima! Vladati državom sa 16,5 posto osvojenih glasova svih birača, kao sada HDZ, ili sa sličnim postotcima odlučivati o svemu po županijama i gradovima, postalo je „normalno“ odnosno „novonormalno“. Unatoč tomu, ne smije se odustati od stremljenja idealu: da apsolutna većina birača bira i izabire apsolutnu većinu u Saboru. 

Preokret u tom smislu mogu omogućiti samo sada „oporbene“, tj. opozicijske stranke. Nigdje, kao što smo vidjeli, nema demokracije bez stranaka. Nigdje u saborima nisu nositelji političke volje „nezavisni zastupnici“. Takvo što luksuz je kakav je u uređenim demokracijama nezamisliv. Stranke (ma kako se kad njih nazivalo: skupine, frakcije, političke grupacije, savezi, alijanse…), već tisućama godina, u različitim sustavima, zastupaju volje dijelova naroda, svaka svoga dijela. To ne znači dijeljenje naroda (’ko nas, bre, zavadi?’), nego izražavanje različitih oblika, nazora, interesa, ciljeva i razumijevanja uređivanja države iznutra, njezinih odnosa prema van, pa i podjele same države ili njezina povezivanja, udruživanja ili stapanja s drugim državama.

Narod je vlasnik države, a opozicija želi postati izraz i izbor većine naroda

Time što je rečeno, odgovoreno je i na pitanje iz naslova: U čemu je smisao „oporbe“? On je naime u: 1) nastojanju da se sudjeluje u vladanju, u mjeri u kojoj opozicijske stranke u tom uspiju ili im to bude dopušteno, 2) u pripremanju za izbore i druge oblike (referendum, plebiscit, prosvjedi, demonstracije, bojkoti, masovni neposluh i sl.) odlučivanja naroda. U demokraciji je naime narod vlasnik države, vlasnik vlasti. A oporba želi postati izraz i izbor većine naroda.

Ima još nešto što spominju spomenuti Englezi, a to je stranačka stega (disciplina) odnosno složno glasovanje za ono što stranka odluči. Ona je važna za vladajuće, da bi imali dovoljnu potporu, ali i za oporbenjaka. Bez stranačko-oporbene stege nije zamislivo ni oblikovanja „vlade u sjeni“, kao alternative aktualnoj vladi, koja u nizu stvari zastupa stajališta i ideje oprečne vladajućoj većini. Time se pokazuje javnosti i biračima da je određena nova skupina, odnosno klub ili koalicija, spremna preuzeti uzice vlasti. 

Eto, opozicija u Hrvatskoj pokazala bi se snažnom i kvalitetnom i dostojno svoga imena kada bi Plenkovićevoj vladi parirala oblikovanjem „vlade u sjeni“, u kojoj bi bili „ministri“ koji iznose i obrazlažu što bi oni učinili kada bi postali pravim ministrima. Ako zanemarimo SDP, možemo li zamisliti da opozicijske stranke u Hrvatskom saboru – pa i uz pripomoć onih koje u ovom mandatu nemaju zastupnike u Hrvatskom saboru – takvo što učine? A dok to nisu kadre učiniti, znači da nisu ozbiljna alternativa vladajućima, nego ostaju na razini difuzne kritike i eventualno nuđenja međusobno neusklađenih dopuna i neusuglašenih alternativnih rješenja.

Još je nešto važno, iako nije u mnogim europskim demokracijama izraženo. Britanska enciklopedija to opisuje ovako:

Povrh toga, stranke proviđaju kanal komunikacije između opozicijskih zastupnika i javnosti (public). Vladajuća stranka obavlja sličnu službu za vladu, premda je to manje potrebno, budući da vlada ima na raspolaganju brojna sredstva komuniciranja (općenja) s javnošću. Opozicijske stranke na taj način proviđaju sredstva (alate) izražavanja negativnih reakcija na odluke vlade i predlaganja alternativa. Tu (njihovu) ulogu opravdava službeno priznanje koje se daje opozicijskim strankama, kao što je slučaj u V. Britaniji i Skandinaviji.

Kako do javnosti i naroda?

Hrvatska „oporba“ morala bi se dakle mnogo snažnije boriti i izboriti za neometano općenje s javnošću, s najširom publikom. A ne da najistaknutiji zastupnici moraju svoja mišljenja i stajališta objavljivati na društvenim mrežama kako bi doprli makar do kojeg promila birača. Takvo što nije dovoljno i nije pravi način obavljanja opozicijskog posla. Naravno da su javni i glavnostrujaški (prorežimski) mediji selektivni, i da rigorozno zanemaruju ili prešućuju kritička stajališta zastupnika izrečena sa saborske govornice ili njih i ostalih opozicionara na drugim mjestima. No ima raznih metoda da se tomu doskoči. 

Bitno je to da se borba za prisutnost u medijima i u što široj javnosti ne shvati tako da pojedini zastupnici budu povlašteni, da „briljiraju“ i budu „zvijezde“, nego da se svaki javni nastup stavi u službu opozicijske stranke odnosno stranaka kao realne snage. Kao organizirane snage koja je sutra spremna preuzeti izvršnu vlast ili imati u njoj ozbiljna udjela. Da se stave u službu politike, a ne isključivo osobne promidžbe. Naravno da će neki (p)ostati privlačnijima i popularnijima od drugih! No onaj zastupnik ili političar koji misli previše na vlastitu popularnost, priznanje ili slavu pa praktički nastupa i govori samo u svoje ime, zapravo zloupotrebljava svoju funkciju. Time iskazuje prijezir prema demokraciji kao sustavu vladavine stranaka i oduzima smisao „oporbi“ kao realnoj i alternativnoj političkoj snazi. Time poništava i sam smisao „oporbe“, a političke promjene čini bezizglednima.

 

Šiljo/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara