Šiljo: „Bosna“ i godine „koje su pojeli skakavci“

0

 

 

Aleksandar obnavlja Dušanovo carstvo. On će, opet, na konju bijelcu i u svilenim rukavicama, dojahati i u „Bosnu“. Osmjehivat će se i dijeliti darove, graditi s Bošnjacima pruge i ceste, a zapravo će „zemljicu Bosnu“ utopiti u svoje carstvo. I sve više muslimana počet će opet „otkrivati“ svoje srpsko-pravoslavno, ili možda hrvatsko-katoličko, porijeklo i latentni identitet. Dosadašnjim baščaršijskim političarima preostat će samo pokloniti se. I ukloniti se. Ili svoje ljudstvo pozvati na ustanak. Ili poput skakavaca kamo odmagliti nakon što su vlastitu zemlju oplijenili od nje same i doveli ju „do duvara“.

Sarajevo – Baščaršija, 26. rujna 2020.

 

U jučerašnjem virtualnom govoru na 75. Općoj skupštini UN-a predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković spomenuo se i obilježavanja 25. godišnjice Daytonsko-pariškog mirovnog sporazuma. U svom stilu, ustvrdio je da se otad „ovaj dio Europe temeljito promijenio nabolje“. No ovaj put nije se suzdržao dodati „da neki problemi opstaju i zaslužuju punu pažnju“. Pritom je pozvao na punu jednakost Hrvata kao konstitutivnog naroda u BiH i donošenje odgovarajućeg izbornog zakona koji bi spriječio izborne inženjeringe. „Gledajući unatrag“, ocijenio je da je „puno postignuto i puno toga se promijenilo nabolje. Gledajući unaprijed, iskrena pomirba ključna je za stabilnost regije.“

Pompeo stiže u Hrvatsku, Bakirove snage pred drugom kapitulacijom?

To što je rekao u prilog hrvatskom narodu kao konstitutivnomu u BiH i nužnosti donošenja tomu primjerenog izbornog zakona opravdano je i dobro je da je to rekao. Ako u to sljedeći tjedan uvjeri i američkog državnog tajnika Mikea Pompea, koji dolazi u posjeti Hrvatskoj, tako će zacijelo i biti. Bakir Izetbegović, SDA, SDP i snage koje se tomu protive bit će stjerane u kut i morat će „kapitulirati“ pred legitimnim zahtjevom da se tronarodna ustavna ravnopravnost pretoči i u izborni zakon odnosno u izbornu praksu. U najmanju ruku toliko. A možda i više od toga.

Uostalom, te iste snage već su „kapitulirale“ pred Miloradom Dodikom i Republikom Srpskom. Protiv njih imaju jako mnogo toga, ali nemaju ništa – efikasno. Ništa im ne mogu.

A Dodik je prošli tjedan posjetio Zagreb. Danas pak „Večernji list“ objavio je s njim intervju 

Milorad Dodik: Bošnjaci su arogantniji u BiH nego što su Srbi bili u Jugoslaviji

 

u kojem je on današnju BiH usporedio s bivšom raspalom Jugoslavijom. I to upravo u dimenziji usporedbe između hegemonističkog ponašanja političkog vodstva Srba tada i još goreg hegemonističkog ponašanja političkog vodstva Bošnjaka danas. Takvim politikama druge se tjera iz takve države, reče Dodik. I iskaza veliko razumijevanje za položaj Hrvata, koji su u ime suživota s Bošnjacima žrtvovali Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu, a poslije su doživjeli teška razočaranja.

Reakcije na Dodikov intervju, koji je ogolio stanje i perspektive

Dodikov intervju izazvao je reakcije. Nije to bio običan intervju, zato što se pojavio u novom kontekstu i novom trenutku odnosa unutar BiH i šire od BiH. Taj intervju u danim okolnostima ogolio je sadašnje stanje i otvorio nove političke perspektive. O čemu je riječ, najbolje se vidi iz žurne reakcije sarajevskog glasila „Avaz“. Ono je odmah zatražilo, dobilo i prenijelo mišljenja i ocjene dvojice analitičara, u tekstu pod naslovom „Analitičari za ’Avaz’: Ide li BiH putem Jugoslavije, kako tvrdi Dodik?“ i s podnaslovom: „Dodik je još jednom BiH usporedio s Jugoslavijom, tvrdeći da je arogantno ponašanje Srba motiviralo druge narode da izađu iz te države“.

https://avaz.ba/vijesti/bih/598005/analiticari-za-avaz-ide-li-bih-putem-jugoslavije-kako-tvrdi-dodik

Ta dvojica analitičara nipošto nisu ljudi koje bi se dalo svrstali bilo u Dodikov, bilo u Čovićev, a možda ni u Izetbegovićev tor. Naprotiv, čim ih je „Avaz“ odabrao, pretpostaviti je da su obojica u biti neovisni BH-integralisti. Oba su Sarajlije. Sadiković je jednu generaciju mlađi od Papića, njemački je đak, profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu i čovjek angažiran kao stručnjak i od domaće vlade i od raznih stranih akademskih i političkih institucija. Papić je doktor ekonomije, čovjek s vrlo bogatim diplomatskim iskustvom, nekadašnji ambasador Jugoslavije pri OECD-u u Parizu, neovisni intelektualac, ako se istaknute ljevičare – a on to jest – ikada i igdje može smatrati uistinu neovisnima odnosno nepristranima. No on takvu reputaciju nedvojbeno uživa.

Najbolje je prenijeti iz „Avaza“ čitav prikaz njihovih odgovora. Vrlo su kratki i precizni. Prošla su, očito, vremena dugih mudrovanja i mudrijašenja. I vrlo zorno predočuju pozicije jednoga i drugoga. Evo tog prikaza:

I tisućljeću jednom dođe kraj

Sadiković smatra da su ovakve Dodikove izjave neutemeljene i da se BiH ni na koji način ne može porediti s Jugoslavijom:

– Poređenje s Jugoslavijom ima smisla samo ako priželjkujete raspad Bosne i Hercegovine. Jugoslavija je nastala odlukom AVNOJ-a, udruživanjem suverenih država, dakle vještačka država stvorena u specifičnim historijskim okolnostima, nastala voljom vladajuće Komunističke partije. Bosna je država koja egzistira u različitim oblicima 1.000 godina, ističe Sadiković.

Nešto drugačijeg stava je Papić. Iako ističe da se ne slaže s Dodikovim stavom, smatra da se iskustvo Jugoslavije ne smije ignorirati ni kada je u pitanju Bosna i Hercegovina.

– Centralizam koji je Slobodan Milošević pokušavao nasilno nametati u toj državi, doveo je do svojevrsnog ujedinjavanja ostalih naroda koji su se počeli okupljati oko zajedničkog interesa da se država decentralizira, to se u prvom redu odnosi na Hrvate i Slovence. Danas sličan proces u Bosni i Hercegovini imamo kada je u pitanju saradnja SNSD-a i HDZ-a, navodi Papić.

Prema Papiću, insistiranje na centralizmu od strane bošnjačkih političara, na koje potom slijede ovakve Dodikove zapaljive reakcije i obratno, samo dodatno produbljuje animozitete u BiH.

– Ovakve zapaljive izjave dio su istog začaranog kruga, gdje bošnjački političari kao hoće građansku državu, a Dodik i Čović im kao ne daju i obratno, Dodik kao hoće otcjepljenje, a bošnjački političari mu kao ne daju, da parafraziram poznatog vojnika s fronta u Sloveniji, ističe Papić.

Dugoročni cilj

Profesor Sadiković pak smatra da se u ovakvim Dodikovim izjavama i opservacijama krije dugoročno opasna politička agenda kada je u pitanju Bosna i Hercegovina.

– Cilj je kreirati atmosferu pritiska i postići ona rješenja koja bi bila slična onima u bivšoj Jugoslaviji, dakle, da se po tom osnovu stvore legalne pretpostavke koje bi mogle voditi disoluciji Bosne i Hercegovine. Ja vjerujem da i Dodik i Čović imaju taj koncept dugoročno kao strateški cilj – stvoriti model na osnovu kojeg će etničke teritorije kao politički subjekti dobiti preduslove da proglase nezavisnost i priključe se susjednim državama, upozorava Sadiković.

Sadiković dakle smatra da „poređenje s Jugoslavijom ima smisla samo ako priželjkujete raspad Bosne i Hercegovine“. Papić pak u biti potvrđuje opravdanost Dodikove usporedbe ponašanja srpskih političara u bivšoj YU s ponašanjem bošnjačkih u sadašnjoj BiH, što je dovelo „do saradnje SNSD-a i HDZ-a“. No Papić ide i korak dalje, pa zapravo ironizira sve tri glavne političke opcije kao dio istog začaranog kruga, gdje bošnjački političari kao hoće građansku državu, a Dodik i Čović im kao ne daju i obratno, Dodik kao hoće otcjepljenje, a bošnjački političari mu kao ne daju, da parafraziram poznatog vojnika s fronta u Sloveniji“.

„Kokonako“

Tom duhovitom i ironičnom ocjenom Paić je zapravo problematiku međunacionalnih odnosa sveo na međustranačke, međupolitičke i međupolitičarske odnose, što je tipično za ljevičara. No unatoč tomu on je zapravo izrekao nešto jako, jako bitno za stanje u „tamnom vilajetu“ tijekom četvrt stoljeća unatrag. Aludirao je naime na to da sva tri protagonista i simbola triju konstitutivnih naroda sve što čine, čine – „kao“. U značenju: „kao da“, „kokonako“, „so, als ob“, „as if“.

Ne pristajući uz Papićevo svođenje bitne problematike BiH na političarske odnose, moramo se ipak zapitati o svrsi i smislu svega toga što se među njima, s njima, mimo njih ili bez njih događa. S time na umu, moramo iskočiti iz „kutije“, iz mentalnog kaveza na koji smo se već tako dugo naviknuli, toliko da pomišljamo kako će dosadašnje prilika i odnosi i prijepori zauvijek potrajati. Ne će!

Ima jedan poznati naslov knjige jednoga slavnog srpskog pisca koji glasi: „Godine koje su pojeli skakavci“. Odmah uz naslov te trosveščane knjige ide i odrednica: „Uspomene iz zatvora ili antropopeja (1948-1954)“. U mnogo čemu, ovih 25 godina od prihvaćanja Daytonskog sporazuma moglo bi se s manje ili više prava nazvati „godinama koje su pojeli skakavci“. Zašto i kako sada to? Zato što su velike energije utrošene ukrivo i uludo, protraćene ututanj. 

„Svakom dojde smrtna vura“

Nikada u povijesti jedan naraštaj, pa tako ni naraštaj političara, nema na raspolaganju neograničen rok u kojem se može – ostajući u tom nezamjenjiv – baviti svojim „pokušajima i neuspjesima“. U kojem može sebe i narod stalno iznova vrtjeti u krug: narod mobilizirati i držati mobiliziranim u ime postizanja cilja koji nikako da se postigne. Zato što to ne dopuštaju drugi, protivnici, neprijatelji. „Jedna pura dva pandura svakom dojde smrtna vura“, rekao bi Slavko Kolar u glasovitoj „Brezi“.

U čemu je „kvaka“? Ona je u tomu da su ponajprije bošnjački, probošnjački, bosnofilni, bh-unitarni, „građanski“ i njima podobni političari te međunaordni posrednici, alkemičari i je..vjetri prokockali četvrt stoljeća tako da državu Bosnu i Hercegovinu nisu osposobili da funkcionira kao prava i ozbiljna država. Naprotiv, zaslugom njihove „mudre“ i „odlučne“ politike ova je zemlja stalno držana u kriznom, u politički poluizvanrednom stanju. Koje umjesto da je je narode i državljane vodilo pomirenju i harmonizaciji zapravo je održavalo i stvaralo još dublje jazove i ponore, prepirke i svađe, sukobe i nepravde, zaostajanje i iseljavanje. 

Sada je, čini se, došao trenutak naplate za sve to. Trenutak naplate – zbog osobnih im i partitokratskih doprinosa u „godinama koje su pojeli skakavci“ – stići će i mnogo političare srpskih i hrvatskih etničko-nacionalnih stranaka. Ne nužno zato što su oni za bilo što osobito ili jedino krivi. Nego zato što je BiH 25 godina poslije Daytona mnogo dalje od sebe i od vlastitih konstitutivnih naroda nego što je bila na početku. A znamo da na početku nije bila osobito bliza sebi, a niti su konstitutivni narodi živjeli u međusobnom skladu i razumijevanju.

Ne će se i sljedećih 25 godina „vrtjeti“ i gledati isti film!

Mogu razni Palmeri hodati po bosanskim i balkanskim metropolama, davati izjave i intervjue u kojima će tumačiti opet jedno te isto. I njima rok upravo istječe. Bosna i Hercegovina ne će naime i sljedećih 25 godina „vrtjeti“ i gledati isti film. To jednostavno nije moguće. Svima je tog filma već dosad sasvim dosta i previše ga je bilo. Postao je otrcan i negledljiv. A kino se u međuvremenu što urušilo, što ispraznilo od publike.

Mogu dakle i Izetbegović i Džaferović, i Plenković i Palmer, i Hahn i Inzko, i analitičari i politolozi govoriti što hoće, zahtijevati ili obećavati ovo ili ono. Sve ozbiljne političke teme u BiH izlizale su se. U njima nema više onog pravog soka ni snage. Ni smisla i svrhe. Prijepori o njima postali su dosadni, a rješenja do kojih se mukotrpno ponekad dođe mogu samo tehnički riješiti ono što supstancijalno više nije nerješivo.

Tako je i s tim izbornim zakonom, što ga je danas spomenuo Plenković pred globalnim auditorijem. Možda on napokon omogući Hrvatima kakvu-takvu političko-reprezentativnu ravnopravnost. No takvo rješenje stiglo bi u neku ruku prekasno. Sve naime ima svoje vrijeme, a vrijeme za stvarno potvrđivanje ravnopravnosti triju naroda isteklo je. Onako kao što istekne vrijeme mladosti i oduševljenja i zdušnosti. Sada bi podgrijana ravnopravnost bila nešto kao podgrijani krumpir.

Bošnjačka politika svojom bezumnošću dovela Bošnjake u šah-mat poziciju

No nije ni to što je dosad rečeno ono najvažnije što se mora reći. Ono najvažnije jest to da je bošnjačka politika svojom bezumnošću dovela Bošnjake u šah-mat poziciju. Dok su se oni natezali s Dodikom i pravima Republike Srpske te s Čovićem i smanjivanjem prava i realne moći Hrvatima, i k tomu se nepotrebno inatili prema Hrvatskoj, svijet oko njih promijenio se je. Okruženje se promijenilo. Geopolitički se odnosi promijenili. Sve se promijenilo, a Izetbegović to još nije primijetio. Što to?

Nije primijetio to da je da je svesrpska politika, iskazana osobito u Memorandumu II, uhvatila i BiH i bošnjački narod u njoj u neojugoslavensko-velikosrbijanske škare. Jedan krak tih škara ide od Beograda do Banje Luke i zapadne granice Republike Srpske, preskače Bihać i nailazi na dobrodošlicu u Zagrebu. Drugi krak odnosno oštrica tih škara zadire preko srpskog Sandžaka do Crne Gore, a osnažuje ga normalizacija odnosa Srbije s Kosovom. Dapače, dok su se političari s Baščaršije pokazivali kao uskogrudni i zadrti provincijalci zagledani u svoje i u komšijske avlije s idejom „sve će to kad-tad biti naše“, dotle su se političari s Dedinja i iz okolnih kvartova pokazali kao „građani sveta“. I sada će oni kao takvi uspostaviti svoju i „belosvetsku“ hegemoniju, u koju će s lakoćom utopiti i sve ono za što su prgavi bakiri i mali komšići smatrali neupitno svojim i za što su vjerovali da će „kad-tad biti naše“. 

„Skakavci“ dođu i prođu

„Skakavaca“ koji su pojeli godine i političke ideale i snove mnogih bilo je doduše mnogo više od ovdje spomenutih. No skakavci dođu i prođu, a jedino što će se dugo pamtiti bit će šteta koju su načinili, i koja će dugo ostati. Oglodana vegetacija, koju će ’neki drugi klinci’ morati iznova kultivirati.

Spomenuti političari jednostavno ne znaju pratiti „znakove vremena“. Ne znaju ili ne žele čitati što im se uokolo „piše“. Ne znaju čitati ni vlastite, baščaršijske novine. A i one su im već početkom rujna lijepo objasnile što se zapravo događa: „Vučić za ’Avaz’: ’Mini Šengen’ je lijek za cijeli Balkan“.

https://avaz.ba/vijesti/bih/593979/vucic-za-avaz-mini-sengen-je-lijek-za-cijeli-balkan

Iza Vučića stale su Sjedinjene Države. Tko će stati iza Bakira? Koji sa svojima ne zna čitati ni što im upravo poručuje profesor Enver Halilović iz Tuzle: „Vučić obnavlja Dušanovo carstvo, region mora da reaguje“.

https://www.autonomija.info/enver-halilovic-vucic-obnavlja-dusanovo-carstvo-region-mora-da-reaguje.html

 

Aleksandar obnavlja Dušanovo carstvo

Točno to! Aleksandar obnavlja Dušanovo carstvo. On će, opet, na konju bijelcu i u svilenim rukavicama, dojahati i u „Bosnu“. Osmjehivat će se i dijeliti darove, graditi s Bošnjacima pruge i ceste, a zapravo će „zemljicu Bosnu“ utopiti u svoje carstvo. I sve više muslimana počet će opet „otkrivati“ svoje srpsko-pravoslavno, ili možda hrvatsko-katoličko, porijeklo i latentni identitet. Dosadašnjim baščaršijskim političarima preostat će samo pokloniti se. I ukloniti se. Ili svoje ljudstvo pozvati na ustanak. Ili poput skakavaca kamo odmagliti nakon što su vlastitu zemlju oplijenili od nje same i doveli ju „do duvara“.

 

Šiljo/Hrvatsko nebo

 

 

Facebook komentari

komentara