Šiljo: Vučić snuje „krnju Jugoslaviju“!

0

 

 

Područje Vučićeva „mini-Schengena“ imalo bi se poklopiti s područjem na kojem se g. 1990.-1991. pokušalo oblikovati „krnju Jugoslaviju“, bez Slovenije i Hrvatske (po mogućnosti okrnjene tzv. srpskim autonomnim oblastima, zatim „krajinama“, pa „republikom srpskom krajinom“), a s pridodanom Albanijom. To je područje za koje EU rabi naziv „Zapadni Balkan“. Ono bi se, na neki način i u određenoj mjeri, politički i ekonomski vratilo na koncept koji je neko vrijeme bio aktualan prije trideset godina. Uz pokroviteljstvo i izdašnu pomoć EU-a i SAD-a. Beograd bi bio središnja os, Srbija hegemon, a svaki narod živio bi, ako ne u istoj državi, a ono u istom zajedničkom „okviru“.

Sarajevo – Grbavica, 9. rujna 2020.

 

Sarajevski Dnevni avaz objavio je danas „ekskluzivni intervju“ sa srbijanskim predsjednikom Aleksandrom Vučićem, pod naslovom: Vučić za „Avaz“: „Mini Schengen“ lijek je za cijeli Balkan. S njime je razgovarao Fahir Karalić. U podnaslovu je izdvojeno ovo: „Gradimo auto-cestu Beograd – Sarajevo, mislim da trebamo graditi i prugu“.

https://avaz.ba/vijesti/bih/593979/vucic-za-avaz-mini-sengen-je-lijek-za-cijeli-balkan

Vučić je taj intervju dao nakon što je s kosovskim premijerom Avdullahom Hotijem istodobno potpisao u Washingtonu neke papire koje im je tutnuo predsjednik SAD-a Donald Trump. Za te papire nitko ne zna točno što su zapravo: izjave, pisma namjere ili parafirani/potpisani sporazumi. Niti se zna što će se s tim papirima događati dalje, to jest hoće li ući u stanovite procedure. Najvjerojatnije hoće.

„Stabilizirati i cijelu regiju“

Još je Vučić stigao otići na dva-tri dana u Brisel, na pregovore s Hotijem u središtu i s dužnosnicima odnosno posrednicima EU-a, prije povratka u Beograd, grad koji su stari hrvatski izvori nazivali „Biograd na Dunavu“. 

(Zapravo nema nijednog jakog razloga da ga se nakon hrvatskog oslobođenja opet tako ne nazove. Ako oni tamo daleko u Srbiji makedonsko Skopje pretvoriše u Skoplje, umetnuvši epentetsko ’l’ između ’p’ i ’j’, zašto Hrvati ne bi obnovili stari naziv u duhu svoje jezične tradicije. U Hrvatskoj naime srpsko-ekavski nije službeni jezik, a naziva brojnih stranih mjesta pohrvatili smo tijekom svoje povijesti. Ako smo Romu ponašili u Rim, Wien u Beč, Prahu u Prag, Budapest u Budimpeštu, a Київ u Kijev, zašto Бео̀град ne bismo smjeli pretvoriti u Bȉograd na Dunavu?)

„Poslije dugo vremena, Priština je pristala sudjelovati u onomu što mi nazivamo ’mini-Schengen’, što je izuzetna stvar i za Albaniju, i za Srbe, ali i za Bošnjake. Ako, recimo, na svim graničnim prijelazima gdje imamo fitosanitarne inspekcije, kada učinite da vam kamioni čekaju 24 sata manje nego što je to slučaj danas, tada činite ozbiljne uštede u operativnom poslovanju. Tada pomažete gospodarstvima svojih zemalja i možete pokazati koliko vaše gospodarstvo napreduje. Ako izdate radnu dozvolu za Tiranu ili Prištinu ili Skopje, te radne dozvole vrijedit će i u Beogradu. To su tisuće stvari koje običnim ljudima olakšavaju život, koje im daju pravo na nadu da će živjeti u miru. To će stabilizirati i cijelu regiju. A da ne govorim da smo dogovorili krupne infrastrukturne projekte, poput auto-ceste Niš-Priština. Isto tako, i pruge koje gotovo da smo zaboravili. Rekonstruirat ćemo postojeće na tom pravcu Niš-Priština te ćemo nakon toga imati za putnički i za teretni promet cjelovitu infrastrukturu, sve do Tirane i Vrača.“

Srbija je uvijek mislila i na druge, i na „šire“

Vučićevi su obzori široki, onako kako je i Srpstvo u 19. i 20. stoljeću bilo „široko“, uvijek šire od teritorija na kojima ima jurisdikciju. U bivšoj državi imali smo „užu“ i „širu“ Srbiju. Ona „uža obuhvaćala je ozemlja bez saveznih autonomnih pokrajina Vojvodine i Kosova, ona „šira“ s pokrajinama A ona „najšira“ sezala je daleko preko Drine i još nekih rijeka na zapad sve do Trsta. 

Vučić, naravno, želi djelomični poraz što ga je doživio u pregovorima prikriti od svojih četnika, želi rezultat „pregovora“ prikazati kao svoj osobni veliki uspjeh, koji je, naravno, i uspjeh za samu Srbiji. Poziva se na obećanje da će u glavnom gradu Srbije za mjesec-dva biti otvoren ured Američkog razvojnog fonda, a koji da će otvoriti zasune za slijevanje zapadnih investicija i nepovratnih sredstava u Srbiju. I šire od Srbije. Tȁ Srbija nije nikada mislila samo na sebe, mislila je i na druge, mislila je i na „šire“.

Vučić je ponosan što nije prihvatio ponudu odnosno zahtjev da Srbija prizna Kosovo kao samostalnu državu. No američki i europski sugovornici znaju da bi on to osobno vrlo rado učinio, ali se ne usudi. Znaju i to da bi u tom slučaju riskirao javni linč, ili što gore i pogibeljnije što bi doletjelo od njegovih četnika i velikih Srba. Uostalom, svetosavska, tzv. Srpska pravoslavna crkva (SPC) – koja je glavni čimbenik političke strategije Srbije i Srpstva općenito – prekjučer ga je ponovno upozorila da ne smije priznati nezavisno Kosovo. 

„Apsolutno“ je stajalište svetosavske Crkve da je Kosovo u sastavu Srbije

Patrijarh SPC-a Irenej (onaj isti koji blokira kanonizaciju bl. Alojzija Stepinca kod svoga susretljivog pandana pape Franje) izjavio je prije dva dana da jedini dogovor koji SPC prihvaća jest samo onaj u kojem je Kosovo u sastavu Srbije. On je to izjavio za portal Nova.rs. Rekao je zatim ovo: „To je apsolutno stajalište Crkve i tu se ništa nije promijenilo. Još ćemo vidjeti u kojem smjeru idu pregovori između srpske i albanske [mislio je na kosovsku stranu, na Kosovce odnosno Abance s Kosova, a ne na one iz Albanije – Šiljina napomena] strane, još se uvijek upoznajemo s materijom.“ Dodao je da će se SPC uključiti u pregovore o Kosovu pojavi li se takav zahtjev.

Svjestan svekolike snage i sile svetosavske Crkve – koja bi inače u sekularnom društvu trebala biti odmaknuta od državne politike i političkih pregovora – Vučić lavira, meandrira i bordiža. Čini ono što može kako bi „i vuk bio sit i koza cijela“. (Tko je u ovoj situaciji vuk, a tko koza, prepustimo mašti čitatelja.) Hvata se stoga za gospodarstvo, promiče ideju „mini-Schengena“, zamišljenoga kao carinska unija, kao prostor liberalizirane trgovine i prometa, a valjda uskoro i kao područje bez graničnih kontrola putnika i bez strogih carinskih kontrola odnosno bez carinjenja robe. U tom je inače glavni smisao onoga schengenskog područja (zone) u koje Hrvatska upravo pokušava ući. 

„To je naše uvezivanje“

Za taj zapravo drugi, takozvani mini-Schengen Vučić kaže: „To je naše uvezivanje. To hoće li nas primiti u EU, to je jedno pitanje, a što je to što možemo sami uraditi za sebe, za svoje narode, tako da gradimo strukturu…“

Evo ih, uskrsnuše najednom „svoji narodi“, sutra će to postati „naši narodi (i narodnosti)“. Na koga točno misli? Kada nastavi govoreći da o tomu „sve vrijeme razgovaramo i s Europom“, i da će o tomu „dodatno razgovarati i s Amerikancima“, a „to“ se odnosi na prugu Beograd – Sarajevo, tada dobivamo prvi proširak. Onaj na ’prečanske’ Srbe i pripadnike drugih naroda u BiH. Hvali se i time da će se uskoro graditi i druga trasa (nije isti pravac!) autoceste koja će povezati Srbiju s BiH. 

Da ne bi bilo zabune što Vučić snuje, evo njegovih vlastitih riječi: „Kao da je netko želio da Srbija i BiH uvijek budu razdvojene, između ostalog – i lošom cestom. Mi ćemo dalje razgovarati o pruzi Beograd – Sarajevo, što mislim da je mnogo realističnije od nekih suviše skupih projekata, koji se vezuju i za druge zemlje i za druge dijelove naše regije.“

U interesu „svih drugih u regiji“!

Da u Vučićeve dobre i širokogrudne namjere ne bi tko posumnjao, on podsjeća kako je i u Washingtonu mislio „šire“ od današnje Srbije: „A trudio sam se da sve što smo mi predlagali bude u interesu ne samo Srbije, već i svih drugih u regiji.“

„U interesu… i svih drugih u regiji!“ – Budimo odgovorni, osluhnimo dobro koje riječi nasljednik Slobodana Miloševića i Vojislava Šešelja upotrebljava! Koji su toliko mislili na „druge u regiji“ da su na njih krajnje nesebično potrošili čitavu silu… strjeljiva i projektila.

U nastavku razgovora Vučić opet hvali sebe: „Mene zanima što je rezultat nekog rada. Malo će tko reći: ’Sedamdeset godina pričali smo o auto-cesti Beograd – Čačak – Užice, a Vučić ju napravio.’ Sad idete do granice sa Sjevernom Makedonijom i sve vrijeme je auto-cesta. Do granice s Bugarskom sve je vrijeme auto-cesta.“ 

Sarajevskog novinara zanimalo je je li u Washingtonu bilo riječi o BiH: „Mnogi su upozoravali da bi moglo biti trgovine nauštrb BiH, a Milorad Dodik donio Vam je stanovitu dokumentaciju…“

„Srbija poštuje integritet BiH, kao što poštujemo integritet Republike Srpske unutar BiH“

Ma koješta! Kaj god, rekli bi kajkavci! To da bi Srbi(janci) što smišljali „nauštrb BiH“, molim vas lijepo, „ma dajte-najte“! Vučić nije doduše odgovorio tako, nego ovako: 

„Nisam to slušao [„Sloba“ je u ključnim trenutcima običavao reći da „slabo čuje“ – Šiljo] kada je gospodin Dodik bio u Beogradu i nismo mi govorili što će biti u Washingtonu. On je meni donio dokument koji se tiče kršenja Daytonskog sporazuma. Ništa u pojedinačnim susretima nismo razgovarali. U Washingtonu se govorilo sveukupno o regiji, ali prije svega, govorilo se o odnosima Beograda i Prištine. Ako me pitate da li se govorilo o specifično nečemu u BiH – ne, nije, niti je to bilo čija namjera. A ne mislim da je to i bilo kakvo Dodikovo očekivanje. Ljudi, Srbija poštuje integritet BiH, kao što poštujemo integritet Republike Srpske unutar BiH. Mi s tim nemamo nikakav problem.“

Ovdje se moramo zaustaviti, puštajući Vučića da se u nastavku razgovora bavi Rusima, Marijom Zaharovom, Sharon Stone i Lavrovom. Budimo ozbiljni i dopustimo da Vučić najozbiljnije misli kada uvjerava Sarajliju da Srbija poštuje cjelovitu BiH, ali i neupitnu Republiku Srpsku u njoj. Pitanje je sada – zašto?

Ideja o promjenama državnih granica pala je u vodu

Zato – odgovorimo odmah – što je ideja o promjenama državnih granica, o otimanjima ili zamjenama teritorija na tzv. Zapadnom Balkanu pala ljetos u vodu. Nema mijenjanja državnih granica! Nema raspada Makedonije! Nema podjele Kosova ni zamjene sa Srbijom područja na sjeveru za Preševsku dolinu! Nema raspada BiH! Znači – nema ni raspada Crne Gore!

Vučić po povratku iz Amerike i EU-a ne agitira ni protiv Đukanovićevih pristaša ni crnogorskih „ustaša“. Uopće ne. Jako je dobrohotan. Žali jedino „zbog velikih tenzija u Crnoj Gori“. Ne želi tamošnja zbivanja (kao što je „ustašizacija“ Crnogoraca pjevanjem Thomsonovih Čavoglava) čak ni komentirati. Kaže da nije „davao nikakve izjave“. Žao mu je „zbog toga što neki ljudi uvijek kada je to potrebno u svemu pronađu Srbiju [tj. otkriju da potkopava neke druge države – Šiljo]. Želi, širokogrudno i dobrohotno, „dobru saradnju i vjerujem da ćemo imati veoma dobru saradnju s Crnom Gorom tko god je danas i tko god bio sutra na vlasti“.

Srbija dakle u Crnoj Gori „ni luk jela, ni luk mirisala“. Kao ni Rusija. Isto onako kao što to nije činila ni drugdje. Nema ni najmanje mrlje na Srbiji. A pogotovu ne na Vučiću!

Ne igra se više na separiranje, nego na integriranje postojećih entiteta!

Što sva ta, najednom, janjeća retorika znači? Na što ukazuje? – Ukazuje na to da je Vučić (a druge, neusporedivo važnije i moćnije od  njega ostavimo sada postrani) odabrao drugu opciju od dosadašnje ratoborne Dodikove. Opciju napola suprotnu Dodikovoj. Nema ništa od izdvajanja Republike Srpske u BiH! Ali se ne smije ni dirati u Republiku Srpsku u BiH!

Ni spomena o trima konstitutivnim narodima!

To je taj novi kurs uz koji je pristao Vučić. Nema prekrajanja država ni granica, nego se igra na povezivanje država i slabljenje njihovih međusobnih granica. Ne igra se na separiranje, nego na integriranje, uz zadržavanje svih postojećih entiteta.

Područje Vučićeva „mini-Schengena“ imalo bi se poklopiti s područjem na kojem se g. 1990.-1991. pokušalo oblikovati „krnju Jugoslaviju“, bez Slovenije i Hrvatske (po mogućnosti okrnjene tzv. srpskim autonomnim oblastima, zatim „krajinama“, pa „republikom srpskom krajinom“), a s pridodanom Albanijom. To je geopolitičko područje za koje EU rabi naziv „Zapadni Balkan“. Ono bi se, na neki način i u određenoj mjeri, politički i ekonomski vratilo na koncept koji je neko vrijeme bio aktualan prije trideset godina. Uz pokroviteljstvo i izdašnu pomoć EU-a i SAD-a. Beograd bi bio središnja os, Srbija hegemon, a svaki narod živio bi, ako ne u istoj državi, a ono u istom zajedničkom „okviru“.

Riječ je o ideji svojevrsne „jugoslavenske konfederacije“, koja je ante portas! Riječ je o jugoslavenskoj, a ne balkanskoj, faktičnoj konfederaciji. Prave balkanske države (Bugarska, Grčka) ne bi bile unutra, nego bi samo one koje su nastale na području bivše Jugoslavije i ostale izvan Europske unije. Plus Albanija, koju na to može motivirati želja za povezanošću s braćom Albancima, a i američki interes da ojača protutežu ruskom utjecaju, koji je najjači među Srbima.

Hoće li sve te zemlje, tako povezane, jednom ući u EU? Eventualno. Ako tada bude EU-a i ako one dovoljno politički, ekonomski i socijalno napreduju da budu EU-u dorasle. Dotad, imali bismo posebno područje, zaseban (huxleyjevski) otok na europskom kopnu.

„Asimetrična“ konfederacija

Hoće li se ta konfederacija – naravno, bude li uopće oblikovana – prikloniti Rusiji ili Zapadu, EU-u i NATO-u. Nikomu se ne će u cijelosti prikloniti! Bit će to u svakom pogledu „asimetrična“, u sebi raznolika i raznostrujna konfederacija. Srbija će pokušati šurovati sa svima (Amerima i Židovima, Europljanima, Rusima, Kinezima, Turcima, Arapima…), u vlastitu korist, a Vučić će oponašati Titovu strategiju „ni-ni“. Crna Gora i Albanija i Sjeverna Makedonija moći će ostati u NATO-u. Drugi će valjda fingirati vojnu neutralnost.

Što Vučić kani time zapravo postići? To da na primjer Kosovo ostane s jedne strane samostalna država, čiju samostalnost nije moguće opozvati, a s druge strane da dospije opet u orbitu Beograda, da se Srbi slobodno kreću i nastanjuju gdje hoće, gotovo kao da granice između Srbije i Kosova, između Srbije i BiH uopće nema. 

To bi bilo to salomonsko rješenje inače nerješivoga yugo-gordijskog čvora. Vučić igra na to, tko god to smislio. To je jedini način da ostane na vlasti i da (politički) preživi. No i put do tog cilja grbav je i nesiguran. Hoće li „Aleksandar Ujedinitelj“ uspjeti u svom naumu da „vuk bude sit, a koza cijela“, ili će ipak sve pasti u vodu, to će se polako otkrivati slijedom daljnjih događaja.

 

Šiljo/Hrvatsko nebo

 

 

Facebook komentari

komentara