KAKO SU RUŠILI TUĐMANA Zdravko Gavran: NOVI IZBORI (X. NASTAVAK)

Zdravko Gavran: Kako su rušili Tuđmana. Domovina TT, Zagreb, 1992. 119. stranica.

X. NASTAVAK
NOVI IZBORI

Izbori za Sabor i Predsjednika Republike, koji su raspisani za 2. kolovoza 1992., izazvali su različite komentare u oporbi, koja je uglavnom govorila da su izbori “preuranjeni”, ali da će na njih ipak izaći. Istaknuti su već brojni kandidati, a i stranačke državne liste. Unatoč tome, pojedini oporbeni političari osporavali su ustavnost, regularnost i demokratičnost izbora, otimajući tako kruh i kompetencije jedino pozvanom za ocjenu ustavnosti Ustavnom sudu, koji je ocijenio da je raspisivanje izbora u skladu s propisima.

Tako je član Predsjedništva Hrvatske narodne stranke Miko Tripalo, unatoč neovlaštenosti za to, ipak kategorički ustvrdio: “Zato je posve jasno da predstojeći izbori, po svoj prilici, neće biti legalni. Ali očito je da su taj rizik i Predsjednik i vladajuća stranka preuzeli na sebe.” – A kakve su posljedice takvih izbornih rezultata moguće? – pita ga novinar, na što on odgovara: “Moguće je vjerojatno da će se ubrzo nakon ovih izbora postaviti zahtjev za raspisivanjem novih izbora. A što bi drugo moglo biti?” (“Vlast se poštenjem nije baš proslavila”, Slobodna Dalmacija, 28. lipnja 1992.). Dakle, bit će onako kako nekima bude odgovaralo. Ako sadašnja oporba pobijedi, izbore će zacijelo braniti kao ipak legalne, a ako ne pobijedi, moći će ih, po Tripalu, označiti nelegalnima i tražiti – nove. Genijalna smicalica da se opet “ne prizna” izborni poraz, koji se očekuje. No to nije sve. Tripalo u istom interviewu ocjenjuje, govoreći o bivšim predizbornim obećanjima HDZ-a: “Ma, oni su obećavali svašta, a nisu izvršili skoro ništa”, a zatim prelazi na optužbe: “Svakako da ćemo mi iskoristiti sve pogreške koje je HDZ napravio, a jedna od njih je svakako da se baš u njihovim redovima, a vrlo često povezano s organima vlasti, odvijala jedna ratnoprofiterska politika, ako hoćete i kriminal.” Na novinarov upit da podastre dokaze, on kaže da ih nema, osim onoga što piše Globus, te nastavlja: “Pogledajte staru deviznu štednju! To je oduzimanje privatne imovine i to par excellence. To što sada radnicima oduzimaju imovinu koja je njihova, pa je podržavljuju, pa je opet prodaju radnicima, ista je stvar.”

Tripalo, dakle, nema moralne snage priznati Tuđmanu čak ni to da je stvorio, obranio i u Ujedinjene narode uveo hrvatsku državu. Da se ne spominju sve druge zasluge za hrvatski narod unatrag tri godine. Za njega je cijeli ovaj hrvatski preporod “skoro ništa”. Za Tripala je sve ovo što se događalo s hrvatskim narodom na putu njegove nacionalne afirmacije i uspješne borbe za vlastitu državu zanemarivo u odnosu na tobožnju “ratnoprofitersku politiku, ako hoćete i kriminal”.

“Ako hoćete” – takvim “optužbama” za “kriminal” mogu se služiti samo sitne i nečasne duše. Poput duše koja na veličanstvenu (Tuđmanovu) ideju o hrvatskom povijesnom pomirenju gleda ovako: “Ali iza svega stoji koncepcija jezgre HDZ-a, koja je surogat desnoga i lijevoga totalitarističkog gledanja na državu. (Možete li to imenovati?) Tuđman u prvom redu. A onda ostali od njega lijevo i desno. On misli da je stvar riješena ako da malo fašizma, malo antifašizma, malo lijevoga, malo desnoga, i onda je to pomirenje Hrvata. (…) Ali da je to jedan, možete ga nazvati fašistički ili boljševički način mišljenja u glavama ljudi, koji je rezultat jedne dugogodišnje doktrinacije – to je očito” (Tripalo, „Vlast se poštenjem…”, isto).

Tako govori ‘rođeni’ “demokrat”, čovjek koji se pravi kao da nikada nije bio podvrgnut “dugogodišnjoj doktrinaciji”, koji kao da nikad nije u glavi oćutio “boljševički način mišljenja”, i za kojega je ostvarenje 9-stoljetnih težnji hrvatskoga naroda “skoro ništa”. Naprotiv, on i dalje brani Jugoslaviju, jer to što je Jugoslavija opljačkala devize koje su štediše držale u njezinim bankama za njega je, opet, djelo novih hrvatskih vlasti. On i dalje, poput Antuna Vujića, brani društveno vlasništvo kao ‘vlasništvo radničke klase (i svih radnih ljudi)’, odnosno samoupravni socijalizam, tvrdeći da nova vlast oduzima ono što je tobože dosad pripadalo radnicima. A nije. Takav političar, koji je golemu količinu energije u životu uporabio u obranu “socijalizma i vlasti radničke klase”, sada se svesrdno zauzima za privatizaciju i tržište, i to tako kao da su hadezeovci boljševici, a on teoretičar liberalnog kapitalizma. O tempora, o mores!

Tako jedan od glasnogovornika antihadezeovstva kao povijesnog pokreta – koji nikako da se sastane s (hrvatskom) poviješću – ocjenjuje veličanstveno djelo hrvatske pobjede u borbi za slobodu i samostalnost, ali i za goli opstanak hrvatskog naroda.

Hoće li im ovaj put biti dosta?

U ove dvije godine neki očito ništa nisu naučili, nego bi stvar vratili na početak, kao da se u međuvremenu ništa nije izmijenilo. Oni iz povijesti ne uče, nego ignorirajući ju ostaju zatočenicima “bespuća povijesne zbiljnosti”, kako je takovrsnu zbilju u svojoj istoimenoj knjizi označio dr. Franjo Tuđman.

Oni koji su 1971. kao komunisti odigrali neslavnu ulogu, oni koji vuku duboke korijene iz unitarističkih ili čak orjunaških tradicija, oni čiji su očevi čak stvarali i svojim ugledom održavali na životu jugoslavensku ideju, – ti se sada hrvatskom narodu hoće prikazati kao oni kojima je nacionalni interes na prvome mjestu. Njima nije značila gotovo ništa ni činjenica da su poraženi na prvim izborima, nego su dapače neki od njih (Budiša, Gotovac…) govorili da narod nije bio dorastao niti dozreo da njih prepozna kao veličine. Hoće li im pak novo izborno iskustvo biti dosta, to će se uskoro vidjeti.

Kada se pogleda s kakvim se protivnicama hrvatske samostalnosti i s kakvim politički nezrelim osobama valjalo nositi, i što se sve činilo da se ocrni, obeskrijepi pa i sruši HDZ s Tuđmanom na čelu, onda se tek može zaključiti koliko je zapravo velik Tuđmanov uspjeh. Protiv Tuđmana uporabljen je najširi spektar metoda i sredstava: od stranaka i medija do agresije i izravnog atentata, ali ništa nije pošlo za rukom onima koji su, podcijenivši hrvatski narod i njegovu volju za slobodom, podcijenili i Tuđmana kao najizvrsnijeg vođu. Bilo bi zaista vrijeme da to svi priznaju, te da odustanu od nekorektnih metoda. Ako već ne zbog toga što one štete narodu, onda bar zbog stoga što ne koriste ni njima samima.

Herceg-Bosna namjesto epiloga

I zbivanja u susjednoj republici Bosni i Hercegovini neki su pokušali uporabiti protiv Tuđmana pred nove izbore u Hrvatskoj. Doduše, napadaji na dr. Tuđmana glede njegovih stajališta o Bosni i Hercegovini nisu nikakva novost. Oni se nižu još od 1989., kada je HDZ, izjasnivši se za priznavanje suvereniteta Bosne i Hercegovine, jedini isticao da je ta republika “također i država hrvatskog naroda”, navlačeći time na sebe mržnju i izazivajući sablazan ne samo kod mnogih u Sarajevu, nego i kod nekih u Zagrebu.

Ove godine na posebnom je udaru kako hrvatske oporbe tako i nekih drugih čimbenika bila ideja o kantonizaciji te republike. Za kantonizaciju su njezini protivnici uporno krivili Tuđmana i HDZ unatoč činjenici da su predstavnici svih triju nacionalnih zajednica, na prijedlog Europske zajednice, za buduće kantonalno ustrojavanje dale načelnu suglasnost, jer je to ocijenjeno kao jedini mogući način mirnog rješenja političke krize u BiH. No, Izetbegovićeva Stranka demokratske akcije ipak je uporno nastojala ignorirati pa čak i izigrati ideju i dogovor o kantonizaciji, a Srpska demokratska stranka išla je na proglašenje Srpske republike BiH i na okupaciju te republike. Središnja “vlast” u Sarajevu sve dotle ništa nije učinila na planu obrane, pa je hrvatskom, a i muslimanskom narodu preostalo da se sam organizira kako bi se obranio od velikosrpskog agresora i kako bi uopće nekako opstao.

Hrvatska oporba praktički se našla na pozicijama Izetbegovićeve politike, pokazujući da joj je više stalo do Izetbegovićeva koncepta suverene i cjelovite Bosne i Hercegovine nego do jamstva budućnosti hrvatskog naroda u toj republici. Oporba je napadala Tuđmana dok je on nastojao u suverenoj Bosni i Hercegovini, koju je Hrvatska priznala odmah nakon što su to učinile Europska zajednica i Sjedinjene Države, maksimalno zaštititi prava, slobode, budućnost pa i goli fizički i demografski opstanak hrvatskog naroda. Jer taj je narod bio s jedne strane suočen s velikosrpskim presizanjima i brutalnom agresijom, a s druge strane s koncepcijom unitarne BiH, koju su zastupali muslimanski čelnici. Zamisao o hrvatskom kantonu naišla je na veliko razumijevanje među Hrvatima, jer je hrvatski narod u unitarnoj Bosni i Hercegovini prolazio čak gore nego što je cijeli hrvatski narod prolazio u jugoslavenskoj federaciji, a za što postoje nebrojeni dokazi, pa nije htio da mu se ponovi isto. U svrhu zaštite interesa, temeljnih prava i sloboda te ravnopravnosti hrvatskog naroda i utemeljena je Hrvatska zajednica Herceg-Bosna, a kad je počela velikosrpska agresija, utemeljeno je Hrvatsko vijeće obrane (HVO), s Matom Bobanom na čelu.

No Alija Izetbegović i dio republičkog vodstva u Sarajevu uporno su radili na tome da se poništi bilo kakva politička i obrambena forma, odnosno bilo kakva izvršna vlast koja bi izražavala i štitile interes hrvatskog naroda u BiH, koji je po ustavu jedan od tri konstitutivna naroda te republike. Da je tako, svjedoči uz ostalo i njegovo pismo predsjedniku Tuđmanu od 5. srpnja 1992., u kojem kaže:

“Poštovani gospodine predsjedniče, sigurno Vam je poznato da je jučer g. Mate Boban u Grudama proglasio neku vrstu hrvatske ‘države u državi’ u Bosni i Hercegovini. Ovaj korak izazvao je zaprepaštenje među građanima BiH, a posebno u muslimanskom narodu. Učinjeno je to u trenutku kada se hrvatski i muslimanski narod u Bosni i Hercegovini bori na život i smrt protiv četničkog agresora. Postoje osnovane indicije da je izvršena ‘trampa’ u kojoj je, za neke koncesije u Hercegovini i centralnoj Bosni, četnicima prepuštena Posavina. (…)

Da bi se nastala šteta koliko-toliko sanirala, molim Vas da upotrijebite Vaš utjecaj i zatražite od g. Mate Bobana da javno izjavi sljedeće:

– da odluke donesene u Grudama ni na koji način ne dovode u pitanje suverenitet i integritet Bosne i Hercegovine,

– da HVO priznaje Predsjedništvo BiH kao Vrhovnu komandu. (…)

Ako ovakva izjava ne uslijedi najkasnije u toku sutrašnjeg dana, ja ću morati:

1. Objaviti da su odluke u Grudama protivustavne i pravno nevažeće.

2. Obratiti se hrvatskom narodu ovdje i u Hrvatskoj i objasniti o čemu se radi (posebno što se tiče otvorene saradnje sa Karadžićem) protiv muslimanskog, pa i protiv hrvatskog naroda.

3. Obavijestiti međunarodnu javnost da u svemu ovome ima udjela hrvatska vlast u Zagrebu.”

Izetbegović bi se umiješao i u zbivanja u Hrvatskoj

Dakle, Izetbegović ucjenjuje Tuđmana da će “hrvatsku vlast u Zagrebu” optužiti pred međunarodnom zajednicom ako čelnik Hrvatske zajednice Herceg-Bosna ne učini to što Izetbegović zahtijeva. On prijeti obraćanjem “hrvatskom narodu ovdje i u Hrvatskoj”, dakle time da će se nepun mjesec prije izbora i on uključiti u ‘rušenje Tuđmana’!

Istodobno, Izetbegović se protivi kantonizaciji BiH, te se unatoč strahotama, žrtvama, razaranjima i genocidu nad muslimanskim i hrvatskim narodom, i unatoč tome što je srpska sila praktički okupirala više od dvije trećine teritorija, bavi mišlju o “jedinstvenoj i cjelovitoj”, unitarnoj BiH, protiveći se bilo kakvoj kantonizaciji. U tom smislu on daje i naputke svojim diplomatima koje odašilje u svijet i međunarodne ustanove, zaboravljajući opet da “njegova” republika nije nikakva njegova prćija, niti su u njoj Muslimani domaćini, a Hrvati, Srbi i ostali podstanari. Slično su naime srpski hegemonisti htjeli i velikim dijelom bili postigli da bude u odnosu na nesrpske narode u Jugoslaviji. Zbog toga hrvatski narod i nije više nipošto htio veliku Jugoslaviju, niti bi sad pristao na takvu BiH koja bi bila skrojena kao ‘mini-Jugoslavija’.

Izetbegović se tim i takvim svojim nepromišljenim i krajnje nekorektnim postupcima zapravo uklopio u širi scenarij “rušenja Tuđmana”, ovaj put s obzirom na skore izbore u Hrvatskoj. Uklopio se u nastojanja kojima je cilj izjednačiti Tuđmana s Miloševićem, a hrvatsku obrambenu politiku sa srpskom osvajačkom politikom.

Da je tako, potvrđuje činjenica da su dan nakon Izetbegovićeva tajnog pisma Tuđmanu, 6. srpnja 1992., o tome uglas progovorila dva inače međusobno jako daleka dnevna lista: sarajevsko Oslobođenje i američki New York Times. 

U komentaru Oslobođenja navodi se: “Javna je tajna da su se Milošević i Tuđman sastajali i razgovarali o podjeli BiH. (…) Boban je hrabri gazda na području samoproglašene Hrvatske zajednice Herceg-Bosna, koja se prostire na gotovo 30 općina. Međutim, u svim tim područjima Hrvati nisu većina… Bosna i Hercegovina zapletena je u veliko klupko i samo politika može odrediti da netko moćan i jak pritisne Tuđmana.”

Istodobno, utjecajni newyorški dnevnik piše: 

“Dok su gotovo dvije trećine odnedavno nezavisne republike pod okupacijom srpskih nacionalista koji su proglasili svoju vlastitu republiku, hrvatski nacionalisti zadali su snažan udarac bosanskoj vladi proglasivši vlastitu državu na preostaloj trećini republike. (…) Hrvatski vođa koji je proglasio novu hrvatsku republiku koja se zove Zajednica Herceg-Bosna, Mate Boban, poslovni je čovjek za kojeg stariji dužnosnik BiH kaže da je zaradio milijune dolara kao dobavljač oružja za hrvatske snage tijekom borbi između Hrvata i Srba prošle godine. U proglašenju nove republike smatra se da je djelovao kao zastupnik F. Tuđmana, predsjednika Hrvatske, koji nije skrivao teritorijalne ambicije Hrvatske u BiH. Tuđman je, zajedno s mnogo hrvatskih nacionalista, zauzeo stajalište da su muslimani na tom području Hrvati… Prošle jeseni Tuđman se u Srbiji sreo sa srpskim predsjednikom Miloševićem, a dužnosnici dviju vlada dali su na znanje da je došlo do sporazuma oko podjele BiH” (vidi članak pod naslovom “Croats Claim Their Own Slice of Bosnia”, u New York Times /International/ od 6. srpnja 1992.).

Nevjerojatno je da se inače ugledni američki list služi netočnim tvrdnjama, poluistinama i lažima, prikuplja ih te iz njih izvodi sasvim pogrešne zaključke, stvarajući novu veliku laž.

List ne navodi koji su to “dužnosnici”, kada i gdje izjavili da su se Tuđman i Milošević dogovorili o “podjeli BiH”.

List izmišlja da Tuđman “nije skrivao teritorijalne ambicije Hrvatske u BiH”.

List laže da je Tuđman “zauzeo stajalište da su muslimani na tom području Hrvati”.

Nije istina ni to je da je Boban proglasio “hrvatsku republiku”, a istina je samo to da je Predsjedništvo Hrvatske zajednice Herceg-Bosna “donijelo 3. srpnja 1992. odluke o uspostavljanju privremene izvršne vlasti na obranjenom i oslobođenom području koja treba omogućiti funkcioniranje koliko-toliko normalnog života, tj. da se osigura opskrba, trgovina, proizvodnja, zdravstvo, sigurnost građana i njihove imovine, smještaj izbjeglica itd.”, kako je to u priopćenju od 6. srpnja 1992. objasnio Boban.

Boban u tom priopćenju ističe da su “sve te odluke sukladne načelima EZ-a [Europske zajednice] o ustavnom ustroju Bosne i Hercegovine kao nezavisne države”. On dodaje se Hrvatsko vijeće obrane “formiralo kao samobitna oružana snaga protiv okupatora i agresora na Bosnu i Hercegovinu”, te da je odmah “pismeno obavijestilo Predsjedništvo i Vladu BiH da se smatra sastavnim dijelom jedinstvenih obrambenih snaga pod Predsjedništvom Bosne i Hercegovine, s tim da se pristupi stvaranju zajedničkog zapovjedništva oružanih snaga na cjelokupnom području nezavisne države Bosne i Hercegovine”.

A predsjednik Tuđman s tim je u svezi 6. srpnja Izetbegoviću, na njegov ultimativni zahtjev, odgovorio između ostaloga sljedeće: “Nesuglasice između konstitutivnih naroda Bosne i Hercegovine treba rješavati političkim sredstvima. Organiziranje Hrvatske zajednice Herceg Bosne i HVO tumačimo kao inicijative u okviru Republike Bosne i Hercegovine pa ih samo kao takve i podupiremo.”

Odgovor rušiteljima – ZNA SE!

Sve u svemu, kako su se bližili novi demokratski izbori u Hrvatskoj, Tuđmana se sve više nastojalo rušiti i na temelju zbivanja u BiH i odnosa hrvatske politike prema njima. To je, čini se, i posljednje sredstvo kojim Tuđmanovi protivnici njemu nastoje oteti primat u Hrvatskoj. A o primatu u Hrvatskoj, kao pretpostavci za ovakvo ili onakvo definitivno rješenje “krize” na području još uvijek dokraja neobeskrijepljene Jugoslavije, i jest cijelo vrijeme riječ.

Nakon što su protiv Tuđmana dosad bezuspješno ispucani brojni aduti, sada se u igru ubacuje i Izetbegovića, dok se za to vrijeme u Beogradu pojavljuje premijer Panić, koji zajedno s Dobricom Ćosićem, a u suglasju s princom-povratnikom Karađorđevićem, nastoji dočarati nekakav “novi, mekši kurs” srbijanske politike. Ta bi “nova” srbijanska politika htjela Srbiju osloboditi sankcija, Bosnu i Hercegovinu vratiti u zagrljaj “Savezne Republike Jugoslavije”, a eventualno i reaktualizirati status “krajina” u Hrvatskoj. A sve to kako bi Tuđman nakon svega što je za svoj narod učinio na kraju opet izgubio povjerenje toga istog naroda.

No to se ni ovaj put neće dogoditi, jer je hrvatski narod u posljednje dvije-tri godine dobro naučio prepoznavati tuđe scenarije. Pogotovu scenarije kojima se – bilo na koji način i bilo s koje strane – pokušava rušiti Tuđmana!

VEZANO

KAKO SU RUŠILI TUĐMANA Zdravko Gavran: Medijske igre (IX. nastavak)

Zdravko Gavran/Kako su rušili Tuđmana/Hrvatsko nebo