KAKO SU RUŠILI TUĐMANA Zdravko Gavran: Medijske igre (IX. nastavak)

1

 

Zdravko Gavran: Kako su rušili Tuđmana. Domovina TT, Zagreb, 1992. 119. stranica.

 

 

IX. NASTAVAK

MEDIJSKE IGRE

 

“Tuđmana treba rušiti”

(Danas, br. 527, 24. ožujka 1992.)

 

HDZ bio je i prije i poslije izbora u općoj nemilosti čak kod većine hrvatskih medija, o bosanskima i srpskima da se ne govori. Tuđman i HDZ ostali su i nakon “preuzimanja vlasti” u mnogočem “u ilegali”. Istina, sada se Predsjednika Republike nije više moglo prešućivati, o njemu se moralo izvješćivati, kao i o radu cijeloga vrhovništva. Uz prijašnje hadezeovce u vlasti je bilo sve više onih koji su do izbora, pa i poslije njih, pripadali nekim drugim strankama ili političkim orijentacijama. Sve to učinilo je medijski tretman hrvatske vlasti i službene politike izrazito višeslojnim.

S jedne strane, na udaru lijevih glasila (Danas, Slobodna Dalmacija) bila je stalno tzv. tvrda hadezeovska jezgra, “jastrebovi” (ovisno o tome koga bi se u kojem trenutku u nju svrstalo, a najčešće su kao takvi slovili Vukojević, Đodan, Šeks, poslije i Krpina). I uopće, novinarski kadar – verziran godinama i desetljećima širiti i produbljivati određene “istine”, protežirati jugoslavenstvo i sve što nije nacionalno, a pljuvati po svemu što je hrvatsko i uopće što je nacionalno – najvećim dijelom nije mogao podnijeti tako izraženo nacionalnu orijentaciju kao što je hadezeovska. Čast onima koji su unatoč tome što drukčije misle poštovali HDZ kao stranku kojoj je narod dao najviše povjerenja, ili koji su se barem profesionalno korektno prema njoj odnosili.

Isto tako, na udaru medija koji su zauzimali pozicije desnice ili kvazidesnice (ST, Globus, Glas Slavonije), a prigodice i u drugima, na udaru su bili i reprezentanti tzv. “meke linije” (Boljkovac, Degoricija…).

“Prvi zabranjeni hrvatski list”

Povremeno su oštre i ubojite žaoke bile usmjerivane na Nevena Juricu, a najbolje je, praktički, cijelo vrijeme prolazio Stipe Mesić, koji se prikazivao “najdijaloškijim”, i kojega se opetovano pokušavalo suprotstaviti Tuđmanu kao “simpatičnijeg”. Čak su činjene i takve ankete po kojima je ispadalo da je najpopularnija ličnost u Hrvatskoj Mesić. Istodobno, stalna meta pojedinih medija, kolumnista, komentatora i “slobodnih strijelaca” bili su Tuđman i Manolić. To je neprijeporno. A najviše lošega o Tuđmanu i Manoliću moglo se pročitati u Slobodnom tjedniku. To je list o čijoj “metamorfozi” najbolje svjedoči sljedeća činjenica: prije izbora na vrhu prve stranice pisalo je “Prvi nezavisni jugoslavenski list”, poslije je postao “Prvi nezavisni konfederativni list”, a zatim “Prvi zabranjeni hrvatski list”. Svaki komentar tu je posve suvišan.

Naravno, jedan od strateških ciljeva protivnika HDZ-a bio je Divide et impera, odnosno raslojavanje i razjedinjavanje HDZ-a, kako bi se izazvala parlamentarna, a možda i izvanparlamentarna kriza, no u tome se unatoč svim pokušajima nije uspjelo.

Kako tek da shvate stranci?!

Sve što je iz usta Hrvata objavljivano u medijima moglo je poslužiti protivnicima Hrvatske, no mnogi kao da nisu htjeli toga biti svjesni. Tako je predsjednik Matice hrvatske Vlado Gotovac još početkom svibnja 1991. bio pristao za beogradsku Dugu razgovarati na temu “Zašto se mrze Srbi i Hrvati?”, te je uz ostalo izjavio: “Mržnja je kod nas dobila oblik koji podrazumijeva i samouništenje: samo da ne postoji onaj drugi. (…) Da, mogao bi Bog sada izabrati nekog drugog, a ne Srbe i Hrvate za svoje naume. Možda će on to i učiniti. Možda su i jedni i drugi izabrani za surovu božju igru, ali, kao što vidite iz svakodnevnog života, i trude se da je odigraju na što gori način” (“Tužna priča sa Balkana”, Duga, 10. svibnja 1991.). Ni jednom riječju taj vrsni intelektualac u dugom razgovoru za Dugu ne spominje napore hrvatske vlasti i tolikih Hrvata da se otkloni mržnja i sukob sa Srbima. Stranac koji bi taj interview pročitao s pravom bi zaključio da među ‘nama’ nije bilo bitne razlike, odnosno da su ovdje posrijedi “plemenski ratovi”, kako je na Zapadu najčešće i prikazivano velikosrpsko zlosilje prema Hrvatima i Hrvatskoj.

No miroljubiva politika koju je vodilo hrvatsko vrhovništvo te, s druge strane, bezočnost velikosrpske agresije, doveli su s vremenom velik dio dotle anacionalnih i političkim kompromisima sklonih ljudi na odlučne hrvatske pozicije, kada su uvidjeli da druge nema.

Povlaštena oporba

Oporbene stranke i strančice te njihovi čelnici ipak su, u prosjeku, neusporedivo bolje prolazili nego HDZ i u hrvatskim i u srpskim medijima. Dapače, moglo bi se s razlogom reći da su mnogo češće od HDZ-a bile i povlaštene, i to čak na HTV-u, protiv kojega su stalno prosvjedovale, tvrdeći da je “hadezeovski”. Za takvu tvrdnju, dakako, nije se tražila nikakva potkrepa, a to što je Antun Vrdoljak javno izjavio da je on jedini hadezeovac u upravi HTV-a palo je odmah u vodu zaborava.

Beogradske TV Novosti donijele su nedugo nakon utemeljenja Hrvatske narodne stranke opširan napis o toj stranci, u sklopu kojega daju riječ splitskom aktivistu te stranke, prof. dr. Ivanu Biliću. Napis ima nadnaslov: “U Dalmaciji, Savka Dabčević-Kučar ugrožava Tuđmana”, naslov: “Savkina obala sve duža”, a podnaslov: “Za razliku od HDZ, koja bije u nacionalističke talambase (i ne samo njih) HNS propagira druge ideje * Znanje umesto nacionalizma, svetski standardi umesto provincijalizma” (TV Novosti, 16. studenoga 1990.).

“Strategija kaosa”

Pišući nedugo nakon što je Milošević uz pomoć tenkova skršio demonstracije na beogradskim Terazijama o stanju u Hrvatskoj, Jelena Lovrić upustila se u ovakve perfidnosti: “Terazije su promijenile i poziciju Hrvatske. Ovdašnja je vlast, unatoč tihom trijumfalizmu, ipak osjetno suzdržana u komentiranju, ne toliko jer se drži logike nemiješanja u tuđa dvorišta, koliko, čini se, od primjetnog straha da joj se ne dogodi nešto slično. Iako je u takvu mogućnost teško vjerovati – što nije samo pozitivno određena činjenica – u sjeni upozorenja kako mogu eksplodirati narasla nezadovoljstva hrvatsko vrhovništvo kao da se sjetilo svih svojih neispunjenih obećanja. Uz to pobuna koja je buknula u Beogradu ublažava onu oštru distinkciju između Hrvatske i Srbije na kojoj je, dokazujući kako je Istok boljševički, Hrvatska uspijevala da se lako pred svijetom predstavlja kao nešto drugo, ergo kao demokratska” (“Događanje Terazija”, Danas, 26. ožujka 1991.).

Takvo pisanje, a bilo ga je iz pera dotične novinarke i mnogih drugih njezinih kolega za zaista velike iznose honorara, uklapalo se je u ono što su pojedini listovi i čimbenici osobito njegovali, a što bi se moglo nazvati “strategijom anarhije” odnosno promicanjem kaosa. Tako je primjerice ST, nakon nebrojenih sličnih naslova, opremio jedan kaotičan tekst svoga “utemeljitelja” Marinka Božića ovakvim naslovima: “Bolje anarhija nego takva monarhija!”, “Kupam se na Brijunima – kada se vratim, bit će vam Karađorđevo!” (ST, 24. lipnja 1992.).

 

Zdravko Gavran/Kako su rušili Tuđmana/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara