Šiljo: Zašto Plenković i Marić žurno uvlače Hrvatsku u eurozonu?

Vrijeme:9 min, 56 sec

 

 

 

Bilo bi pošteno da Plenković i Marić svoju odluku o ulasku u monetarnu uniju opravdaju pred Hrvatima istinitim razlozima. Da kažu: U eurozonu ne tjera nas nikakva loša ili prikrivena namjera. Nismo EU-naivci ni EU-slugani ni EU-karijeristi. Hrvatsku u eurozonu „tjera“ gola računica nacionalnog opstanka. – Ali ne: oni temeljni neuspjeh niza dosadašnjih vlada u snaženju hrvatskoga gospodarstva pretvaraju u vrlinu i zaslugu te se odricanjem od kune hvale kao „epohalnim“ uspjehom koji otvara ptičje perspektive. A ne kažu ono što to doista jest: ulazak siromaha u prihvatilište koje uzdržavaju bogatiji. Takvo blefiranje i prenemaganje nije pošteno. Takvo ponašanje nije odgovorno. Toliko oslanjanje na druge nije pokazatelj uspjeha, nego neuspjeha. Ono sa sobom nosi druge vrste rizika i opasnosti.

Zagreb – Vidikovac, 11. kolovoza 2020.

Bugarska i Hrvatska učinile su u srpnju velik korak u smjeru uvođenja eura kao zajedničke valute EU-a: ušle su u ERM II. Iza kratice krije se engleski izraz Exchange Rate Mechanism, koji prevodimo kao „Europski mehanizam deviznih tečajeva“. Riječ je o sustavu koji je Europska ekonomska zajednica uvela 1. siječnja 1999. istodobno s uvođenjem eura kao jedinstvene valute i bitnog dijela Europskog monetarnog sustava. I jedno i drugo imalo je za cilj smanjenje promjenjivosti tečaja i time postizanje monetarne stabilnosti u budućoj Europskoj uniji, koja je Europskim ugovorima definirana i kao „ekonomska i monetarna unija“ (EMU). Ulazak Bugarske i Hrvatske u ERM II nešto je poput ulaska u predsoblje eura, koje se ne može preskočiti, no koje nije jedini uvjet. Posreći li im se ono što žele, obje zemlje mogle bi već g. 2023. – kao dvadeseta i dvadeset prva od ukupno 27 članica – uvesti euro kao svoju valutu, a pritom nužno ugasiti svoje dosadašnje nacionalne valute (lev odnosno kunu). 

Nema više natrag!

Važno je napomenuti da izlazak iz eurozone nije predviđen Europskim ugovorima: ni izlazak ni izbacivanje. Kada jednom uđeš odrekavši se vlastite valute, nema više natrag! Osim ako najprije napustiš članstvo u Europskoj uniji.

Zašto predsjednik Plenković i potpredsjednik Marić tako žurno i bez ikakve sveobuhvatne i studiozne analize i prognoze odnosno kompetentne simulacije učinaka i posljedica uvlače Hrvatsku u eurozonu? Prorežimci misle, ako išta svojom glavom misle, da će to Hrvatskoj donijeti velike koristi. Kritičari smatraju da je glavni motiv Plenkovićeva poslušnost kancelarici Merkel i bruxelleskim „birokratima“. Oni koji sve tumače a là Lošo vide i u tomu samo još jednu fazu globalizacije odnosno (samo)lišavanja nacionalnih država još jedne poluge njihove suverenosti. Neki misle da je za neke igrače glavni motiv ukidanje „ustaške“ kune. A „teoretičari urota“ smatraju da je riječ o još jednoj svjesnoj „izdaji nacionalnih interesa“ u korist interesa i ciljeva tajnih europskih i svjetskih središta moći.

Žele pokazati da Europska unija nije na putanji osipanja

Mora se odmah na početku reći: Hrvatska je posve nebitna za europske i svjetske financije i odnose moći. Tako ni u ulasku u eurozonu nema nikakve velike tajne i nikakve (zločeste) urote. Politički gledano, to jest korak u korist daljnjeg europskog integriranja (sjedinjavanja), koje se suočava s raznim otporima i unutarnjim krizama. A Plenković je izbore dobio i kao europski integralist, blizak onomu što zastupaju institucije EU-a, od država osobito stožerna članica Njemačka. No ovdje ipak nisu presudni politički, nego financijsko-ekonomski i „psihološki“ razlozi. Oni nisu misteriozni, nego vrlo pragmatični, a to će se u nastavku i pokazati.

Dok mi Hrvati gledamo na EU kritički, mnogi u EU-u kritički gledaju na Hrvatsku. I mi i oni imamo za to svoje razloge i svoje motive. No u svemu je uvijek bitno utvrditi stanja stvari, sagledati odnose u širem sklopu. A oni su takvi da dominantne snage žele pokazati kako Europska unija nije na putanji osipanja (unatoč Brexitu) ni raspada, nego na putu daljnjega unutarnjeg povezivanja u još jaču mrežu međusobne suradnje, zajedničkih i usklađenih politika država članica (njihove sve jače „konvergencije“). No zašto Hrvatska toliko jako želi ući zonu eura i zašto joj institucije i države članice EU-a otvaraju vrata skorog ulaska?

Ugledni njemački dnevnik Süddeutsche Zeitung jučer je skinuo veo tajne s ulaska ili neulaska u eurozonu. Učinio je to u članku prof. dr. Friedricha Heinemanna „Transfer-Interessen“, u prijevodu otprilike: “Transferni interesi” [slobodnije: „Zainteresiranost za prelijevanje sredstava i jamstava“]. Taj financijski ekspert voditelj je istraživanja u sektoru javnih financija u Leibniz-centru ZEW za europska gospodarska istraživanja u Mannheimu te sveučilišni predavač o nacionalnom gospodarstvu na sveučilištu u Heidelbergu (Foto: Erich Dichiser/ZEW)

Profesor Heinemann nije plitki EU-tehnokrat ni EU-demagog. A nije ni „šonjo“: ne zatvara oči pred neugodnim spoznajama niti ih skriva od javnosti. Naprotiv. On najprije uočava i prepoznaje sljedeću činjenicu kao vrlo zanimljivu: „Bugarska i Hrvatska na putu su u euro, dok druge zemlje, recimo Poljska i Češka, to odbijaju.“ I pita se: Zašto? Zašto se ulasku Bugarske i Hrvatske vesele predsjednica Komisije Ursula von der Leyen i drugi visoki dužnosnici? Zašto su takvo što uopće odobrili? Čime su to zadovoljni?

„U euro još navaljuju samo najsiromašnije države članice EU-a“

Tko stvari pogleda izbližega, teško će pristati uz to samozadovoljstvo. O široj privlačnoj moći zajedničke valute ne može danas više biti ni govora. Osobito u gospodarski vrlo razvijenim državama EU-a iz sjeverne i istočne Europe većina ljudi osjeća se mnogo bolje bez eura. Nedavne ankete kazuju da se nedvojbena većina Poljaka, Danaca, Šveđana i Čeha protivi uvođenju eura. U Švedskoj i Češkoj čak je dvije trećine njih za zadržavanje nacionalne valute.“

Nakon što je te pokazatelje otkrio čitateljima, profesor se pita što Bugarsku i Hrvatsku razlikuje od tih protivnika uvođenja eura pa odgovara najjednostavnije, dvjema riječima: „njihova siromašnost“! Podsjeća da su po bruto domaćem proizvodu po glavi stanovnika obje te zemlje na posljednjim mjestima rang-liste 27 država EU-a. I to po podatcima za 2019. A gospodarski pad prouzročen koronom te je dvije zemlje vrlo snažno pogodio. Suprotno njima, „zemlja kao što je Češka popela se je posljednjih godina na 14. mjesto europske ljestvice blagostanja“, znatno prestignuvši recimo Portugal. „Drugim riječima: u euro još navaljuju samo najsiromašnije države članice EU-a; nasuprot njima, ambiciozne istočnoeuropske države sve se više približavaju stanovnicima zemalja blagostanja: Švedskoj i Danskoj.“ I Poljska i Češka i Švedska i Danska žele s ostalima imati „unutarnje tržište“, tj. zajedničko tržište, ali ne žele euro!

Profesor primjećuje da je takav razvoj događaja žalostan za europsku valutu, zato što bi „upravo gospodarski snažne zemlje poput Češke ili Poljske bile dobitak za monetarnu uniju. Dodaje da je „teorija monetarnih unija“ koju je uspostavio nobelovac Robert Mundell zorno pokazala kriterije za funkcionirajuću monetarnu uniju. Za tu je teoriju bitno da su kandidati koji su dorasli monetarnoj uniji upravo „blisko integrirane zemlje s fleksibilnim tržištima rada, s visokom pokretljivošću rada i s velikom sposobnošću prilogodbe“.

„Prvo bi trebalo doći do hitrog primanja Poljske i Češke“

I Češka i Poljska, nastavlja Heinemann, već su u prethodnoj krizi koja je počela 2009. pokazale kako su prilagodljive i otporne. I u korona-krizi Poljska se pokazuje kao zemlja koju čeka vrlo blaga recesija. Nasuprot njima, Hrvatska i Bugarska kao „periferna gospodarstva“ donose sa sobom mnogo gore izglede. A zdrav proces širenja eurozone morao bi teći obrnuto: „Prvo bi trebalo doći do hitrog primanja Poljske i Češke. Tek zatim, nakon uvjerljivih daljnjih reforma i dužeg prijelaznog razdoblja, trebalo bi ozbiljno provjeriti postoji li uopće euro-perspektiva za zemlja kao što je Bugarska i Hrvatska“.

Profesoru je posve razumljivo i „racionalno“ to što Bugarska i Hrvatska žele u euro. „Naime, privlačnost eurozone postaje sve manjom u smislu prednosti zajedničke valute kako su one izvorno bile postavljene. U međuvremenu su mjerodavnima postali interesi raspodjele sredstava, zato što su se okvirni uvjeti eura u temelju izmijenili.“ On sažeto tumači što se dogodilo: na početku su države morale ispunjavati stroge uvjete, imati dovoljne devizne rezerve i jamstva za zaduživanje, što je uređivao Europski stabilnosni mehanizam (ESM), no od toga se sve više odustajalo. Korona-kriza dovela je taj proces labavljenja uvjeta dotle da se državama EU-a kreditne linije otvaraju bez ikakvih uvjeta i jamstava za gospodarski rast koji će im omogućiti otplaćivanje kredita. U početku je bilo nezamislivo da Europska središnja banka na sebe preuzme ključnu ulogu u financiranju država koje su zapale u financijsku krizu; Ugovor iz Maastrichta takvo što je zabranjivao. No sada je i Europski sud odobrio otkupljivanje državnih dionica od Europske središnje banke poradi provedbe programa otkupljivanja koronskih vrijednosnica PEPP (Pandemic Emergency Purchase Programme). Time je zabrana monetarnog financiranja država iz eurozonskih izvora odnosno od Europske središnje banke de facto otišla u povijest.

Na kraju članka profesor otkriva da je upravo ta mogućnost zaduživanja država pomoću članstva u eurozoni odnosno mogućnost „transferiranja“ zajedničkih novaca u nacionalne kase kriznih zemalja bitna kao motivacija za ulazak ili za neulazak u eurozonu. On to objašnjava ovako: „Gospodarski slabije zemlje mogu računati na ta nova pravila igre tako da će u budućnosti izvlačiti korist od svih tih transfernih instrumenata i instrumenata kreditnog osiguranja. S druge strane, zemlje koje su već u blagostanju ili one koje imaju stabilan pozitivan rast otkrivaju da će ih to suočiti s visokim rizicima.“ Stoga svaka zemlja pomno odvaguje štete i koristi koje za nju mogu nastati iz takve situacije u kojoj sve zajedno preuzimaju jamstvenu odnosno solidarnu odgovornost za svaku pojedinu od njih. Ovisno o takvoj računici, siromašnije zemlje kojima su potrebna jamstva i „transferi“ bogatijih žele u eurozonu ući, dok one druge koje bi na svojoj koži mogle doživjeti odlijevanje sredstava siromašnijima u euro ne žele ući. 

Opasnost za europski integracijski proces

„Razumljivo je da takvo procjenjivanje s gledišta najsiromašnijih država EU-a Bugarske i Hrvatske ispada pozitivno. No jednako je razumljivo i to da je euro za zemlje kao što su Češka i Poljska time dalekosežno izgubio na čaru i privlačnosti.“ Općenito, jačanje transfera sredstava i jamstvenih obveza bogatijih prema siromašnijima imat će svoje posljedice. Ne će samo zajednička valuta, nego će i „čitav europski integracijski proces gubiti sa svakim korakom u smjeru zajedničkog transfera i jamčenja [za financijske obveze] privlačnost za fiskalno [porezno] i gospodarski zdrave države.“

Koliko je sve tako i samo tako, prepustimo financijskim stručnjacima. No nedvojbeno je da Hrvatskoj ući u eurozonu odgovara ponajviše iz potrebe da se može oslanjati na bogatije, odnosno na zajedničke monetarne izvore, u krizama kao što je ova i kao što su vjerojatne buduće krize. Hrvatska se hoće „šlepati“ uz one koji mogu sami prebroditi krize kako bi ponešto od njihova obilja ili kreditnog boniteta prelila u svoje korito (kajkavski: u svoju ’kopanju’)

Ulazak siromaha u prihvatilište koje uzdržavaju bogatiji

Drugim riječima, Plenković i Marić ne vuku Hrvatsku žurno u eurozonu zato što se time otvaraju „zvjezdane gospodarske prednosti i perspektive“, nego zato da bi kod drugih pronašli onu financijsku sigurnost kakvu Hrvatska sama po sebi nije u stanju ostvariti. Takva računica legitimna je i može se pokazati za Hrvatsku spasonosnom u susljednim ekonomsko-financijskim krizama i potrebama. Uvijek je dobro imati u blizini „tatu“ ili „starijeg“ brata kada ti zaprijeti opasnost s kojom sam ne možeš izaći nakraj. No to je samo jedna razina problema. Ima i onih drugih, koje nisu tako jednostavne, a koje skrivaju sasvim druge opasnosti za hrvatsku monetarnu, gospodarsku i time političku suverenost, za rast i golu održivost ekonomsko-socijalnih sustava. No te će teme tek doći na red.

U svakom slučaju, bilo bi pošteno da Plenković i Marić svoju odluku o ulasku u monetarnu uniju opravdaju pred Hrvatima istinitim razlozima. Da kažu: U eurozonu ne tjera nas nikakva loša ili prikrivena namjera. Nismo EU-naivci ni EU-slugani ni EU-karijeristi. Hrvatsku u eurozonu „tjera“ gola računica nacionalnog opstanka. – Ali ne: oni temeljni neuspjeh niza dosadašnjih vlada u snaženju hrvatskoga gospodarstva pretvaraju u vrlinu i zaslugu te se odricanjem od kune hvale kao „epohalnim“ uspjehom koji otvara ptičje perspektive. A ne kažu ono što to doista jest: ulazak siromaha u prihvatilište koje uzdržavaju bogatiji. Takvo blefiranje i prenemaganje nije pošteno. Takvo ponašanje nije odgovorno. Toliko oslanjanje na druge nije pokazatelj uspjeha, nego neuspjeha. Ono sa sobom nosi druge vrste rizika i opasnosti.

 

Šiljo/PHB/Hrvatsko nebo

 

 

Odgovori