ZORICA VUKOVIĆ: KROZ ŠIPRAŽJE NOVOG SUVERENIZMA

0

 

 

Jedna poslovica kaže: „Konja možeš dovesti do vode, ali ga ne možeš natjerati da pije.“ No, baš to je pokušao učiniti Plenković, dovodeći Miloradovu ‘nejač’ u Knin na ‘proslavu’ Oluje. Koji cinizam!

https://www.24sata.hr/news/dolazak-milosevica-u-knin-na-oluju-je-korisna-i-dobra-stvar-709159

 

Može li mržnja, sijana kroz laž, stara oko stopedeset godina, pružiti ruku i tražiti oprost za sve zlo počinjeno tijekom stoljeća kad su, kako piše Krleža, u  ‘krvavoj Odesi, u Kanatnom zavodu, gdje se masakriralo en masse i gdje su pokapajući mrtvace rekli onom grobaru, da ne treba da znade tko su ti ljudi, jer to su Hrvati. U Odesi se je klalo, tamo su pucale kosti i tamo su se davili utopljenici, i samo 23. oktobra 1916. ustrijeljeno je trinaest Hrvata poslije bune na Kulikovu polju’.

U težnji da skinu s vrata teško austro-ugarsko breme, mnogi su hrvatski političari, vođeni ‘slavjanstvom’ željeli ući u zajednicu sa Srbijom. Među njima je i voditelj jugoslavenske delegacije Ante Trumbić (1864. – 1838.), koja je potpisom u Rapalu 1920., dio hrvatskog teritorija predala Talijanima, uz preporuku ‘naših prijatelja iz svijeta’. Naravno da se razočarao i osudio diktaturu Karađorđevića. No bijaše okasno.

Slično se razočarao i Frano Supilo (1870. – 1917.) koji je umro u jednoj londonskoj umobolnici. Njegov pepeo donesen je tek 1927. godine u Sušak gdje je, prema Krleži, Vladimir Nazor održao govor u kome je rekao: „Sušak ti, Frano Supilo, kliče da te neće nikad zaboraviti, da će se uvijek ponositi što si u njemu začeo rad kojim si doprinijeo našem oslobođenju i našem ujednjenju pod slavnim žezlom Karađorđevića.“

Uzalud ih je još 1867. podučavao proročkim riječima Ante Starčević: „Slavjanstvo ili slavjansko bratstvo su prazne riječi, za te sanjarije bez svakog sadržaja nema temelja u prošlosti, nema razloga u sadašnjosti, a ni izgleda u budućnosti.“

Ako su tadašnji političari jurišali u Beograd ‘k’o guske u magli’ što sprječava sadašnje političare da postupe drugačije, da prouče povijest i da konačno stanu na loptu i spriječe dalje blaćenje hrvatskog naroda?

No, unatoč mnogim knjigama koje su napisane i mnogim artefaktima koji su pronađeni, glavni su im problem, kako 4. kolovoza 20. ističe ‘sveznajući trbuhozborac’ aktualne politike i haški krivokletnik Žarko Puhovski, kuna i ZDS.  Umjesto 814 ekshumiranih ostataka ubijenih i bačenih u jamu Jazovku, od kojih su mnogi umirali u strašnim mukama, medijsku pozornost je polučila plačljiva nasljednica Pupovca, civilna ljubiteljica pušaka, Anja Šimpraga Rašković. 

 

 

O tim ‘plačljivcima’ psiholog Valerio Albisetti piše: „Na takvo ih ponašanje tjera njihov temelj nesreće… Ti su ljudi opijeni zloćom. Negativnim mislima. Ništa više ne mogu činiti. Više ne mogu živjeti bez klevetanja, progonjenja, prisiljavanja, prijevara, spletkarenja, krađe , uništavanja. Kad su, poput ovisnika, pod utjecajem svog opijata, osjećaju se nevjerojatno snažnima i moćnima. Problem je u tome što su snažni i moćni za činiti zlo. U normalnim uvjetima, suočeni s vlastitim mislima i osjećajima, oni su ništavni.“

Zar se to ne vidi svakodnevno? Ako nisu u Jasenovcu, oni su u Sisku, Srbu, na Cvjetnom trgu ili u Uzdolju, Kustošiji, Rijeci… A kad ih nema uskoči podoficir JNA iz Kosovske Mitrovice. Ili analitičari Macan, Puhovski, Ankica Mamić ili neko iz Jutarnjeg…

Anja je rekla svoje. Pokušali su je podučiti, ako do sada nije naučila. Jedan od zapovjednika uOluji’, admiral Domazet Lošo je rekao:  „Pa, gospođo, da nije bilo te kolone, vi danas ne biste bili zastupnica u Hrvatskom saboru. Jer vas je htjela žrtvovati srpska politika, a spasile su vas hrvatske snage. To se pokušalo napraviti i na Haaškom sudu. Kad nisu mogli dobiti rat, onda su nam, uz pomoć britanske politike, na suđenju Gotovini i Markaču, htjeli prilijepiti etničko čišćenje. Kako je obrana bila oslonjena na logiku koridora, jer drukčije nije mogla biti postavljena, došlo je do oslobađajuće presude hrvatskim generalima. Koridori nisu bili štićeni od strane Hrvatske vojske, ali nisu bili ni napadani. U Brijunskom transkriptu možete pročitati kako iznosim tijek operacije, kako ističem četiri koridora kao ‘vrata spasenja’ i ‘vrata života’. Zbog toga je čak i bilo razmišljanja da se operacija Oluja nazove ‘Četiri vrata’.“

No nekako se prešućuje strašan zločin o kome Ivica Pandža Orkan posjeduje originalne dokumente koji svjedoče o žrtvama srpskog ‘komandanta’ Mile Novakovića čija je jedinica u paničnom bijegu pred hrvatskom vojskom doslovno tenkovima gazila preko izbjegličke kolone, a te zločine naknadno prišila Hrvatskoj vojsci i Armiji BiH. Na sreću, bezuspješno. Orkanove  riječi potvrđuju i pripadnici 2. A Brigade – Gromovi koji su se našli na tom području: „Javnost ni ne zna koliko je ‘Oluja’ bila zahtjevna i teška operacija. Kaos je vladao na sve strane, pucalo se na sve strane. Srpski vojnici su se panično presvlačili u civilnu odjeću i pokušavali priključiti izbjegličkoj koloni. Zadnje što sam očekivao za vidjeti, i možda nešto najšokantnije u životu,  bilo je kada su srpski vojnici mahnito i u panici počeli napuštati teritorij  gazeći preko vlastitih, živih civila. Odjekivali su jauci, pucao je lim, staklo od automobila, gazili su im preko zaprega i konja… Bilo je to strašno.“ 

 

 

Njegov suborac V. D. dodaje: Jedinica Mile Novakovića je tenkovima gazila vlastiti narod, mahom starce, žene… To je prizor koji se ne može nikada zaboraviti. Kilometarska kolona leševa, auta, pobacanih stvari, krikovi na sve strane. Potpuno rasulo. Jednostavno, situacija u kojoj je bilo teško reagirati, iako vas kao profesionalnog vojnika na takvo nešto pripremaju. Rat nikada nije human, ali ono što sam tada vidio bilo je potpuno neljudski.“

 

 

 „Utekli su k’o zečevi,“ sprdao im se Slobo, 14. kolovoza 1995. nakon operacije Oluja. „Više su izginuli u bežaniji sa stanovništvom, nego što bi izginuli držeći linije!“

Ta ‘hrabra vojska’ potpisala je predaju 8. kolovoza 1995. pred generalom Petrom Stipetićem. Potpisnik je bio pukovnik JNA Čedo Bulat.

 

 

Krivicu i kajanje izrazio je Milan Babić (1956. -2006.) u Hagu, kad je rekao i ovo: „Molio sam Boga da mi pomogne da se pokajem, i zahvaljujem Bogu na mogućnosti koju mi je pružio da izrazim svoje kajanje. Molim moju braću Hrvate da oproste svojoj braći Srbima. Preklinjem moj srpski narod da ostavi  prošlost iza sebe i okrene se budućnosti gdje će dobro, suosjećanje i pravda na neki način olakšati rezultate zla u kojima sam i sam sudjelovao. I na kraju bezrezervno stavljam sebe na raspolaganje ovom tribunalu i međunarodnom pravu. Hvala!”

 

 

Anja njega nije spomenula. Niti itko iz stranke zločinca, ali je zapisano i snimljeno.

Braniteljica Danka Dražina odgovorila SDSS-ovoj zastupnici Anji Šimpragi: ‘Anja, umukni!’

„Ja sam jednu kolonu ispraćala u studenom 91. iz Škabrnje. Bio je studeni, studen, zvuk tenkova i granata, miris krvi i nebo prekriveno prašinom, avionima i niškim specijalcima-padobrancima. Stotine mojih susjeda, prijatelja i rođaka napuštali su tada svoj dom jer su Anjini sunarodnjaci sijali smrt na njihovom pragu u njihovoj Škabrnji…“

Danka Dražina poručila: „Umukni Anja.“

Predrag Mišić, hrvatski branitelj iz Vukovara, srpske nacionalnosti, pisao je tim povodom pismo svojoj, sada već odrasloj kćerki: „DRAGA NIVES! Danas je u HR saboru govorila jedna osoba koja je nešto malo starija od tebe. Oko tri godine. Ona ‘bježala’ iz Knina, iz Hrvatske, koju je njen ćaća toliko mrzio da je i svoje dijete doveo do pogibelji, skoro odveo u smrt.
Zašto ti ovo pišem, Nives? Danas si odrasla žena, imaš svoju obitelj, podarila si mi Matu. Taj isti ćaća od Anje je razlog zašto se nisi rodila u svom Vukovaru, rodila si se u Sl. Brodu daleko od svog doma. Hvala vam Brođani! Zašto te tata nije vidio godinu dana? Sve zbog njenog tate koji je toliko mrzio Hrvatsku. I zbog tvog tate koji je toliko voli. Ti znaš što je tvoj tata napravio za Hrvatsku i budi ponosna.
Na žalost Anja vidi i zna, ali ne želi znati. Nije ona kriva zbog svog ćaće. Nemoj je kćeri mrziti, nije ona kriva, tata je. Razlika između tvog i Anjinog tate je, tvoj voli Hrvatsku, njen mrzi. A što je najgore on je napao moj, naš dom.  Ja i on potičemo iz istog naroda. Ti to znaš, Anja ne želi znati. Danas si ti u svojoj i našoj Hrvatskoj. Volio bih da se sretnete ti i Anja pa joj objasni zašto Brod, zašto godinu dana. A ti Anja izbaci mržnju iz života uništit će te kao i tvog ćaću. Reci joj da su njegove granate i meci ubijale i srpsku djecu. Pišem o svoj djeci koja su zbog Anjinog tate i njemu sličnih morala napustiti svoj dom.“

To su tek malobrojni primjeri. A o svemu skuplja dokumente Ante Nazor i suradnici.

Onda je došao taj dan. Trebao je biti veličanstven. Peterostruki blagdan: Dan hrvatskih branitelja, Dan pobjede, Dan domovinske zahvalnosti, Blagdan Gospe snježne i Blagdan Gospe Velikog hrvatskog krsnog zavjeta. Umjesto proslave 25-te obljetnice, nikad više tuge.

Crkva u Kninu gotovo prazna. U prvim redovima ‘novi normalni suverenizam’. Biskup Barišić ‘luta’ po poljima hrvatskim, zaraslim u šipražje i ne lupne pruženu Plenkovićevu šaku, kovidom stisnutom. Koja je to poruka? 

Hrvatski narod i branitelji izvan protokola. Ne dozvole im čuvari ‘novog normalnog’.

 

 

Kako god bilo, Hrvatska je slobodna zemlja, a plašljivci, mutikaše i plačljivci mogli bi pogledati film Miroslava Međimorca i suradnika o ‘Oluji’. I mi ostali da se podsjetimo.

 

Hrvatski filmski Institut i Croatia-film.com daruju hrvatskim braniteljima i hrvatskom narodu američko-hrvatski dokumentarni film “Operacija Oluja”

 

A svim ostalim neka bude podsjetnik da su otišli i Supilo i Trumbić i Sanader, a ni Plenković, ni njegov štemerski drug iz mladosti nisu vječni.

Ipak, najbolju definiciju našeg katoličkog habitusa dao je 6. 8. 20. pater Ike Mandurić: „Ljutiš se na njega, zbunjuje te, prkosi, vrijeđa, krivo govori, gazi tvoje svetinje, druge ponižava, spletkari… Uznemirava te, bjesniš i ne možeš ga vidjeti ni čuti, niti s njim povezati ikakvu dobru riječ. A onda otkriješ u njemu patnju, vidiš kako proživljava muku, napade, i kako suosjeća, ima neke vrijednosti. Do nekoga mu je istinski stalo… Opa, pa to je tvoje. Tada osjetiš potrebu sve ono prije propitati, pa počneš i navijati za to da si bio u krivu, i za to da se pokaže da je zapravo čovjek sa srcem od mesa. Pa – ako je tako – da ga onako – prepoznavši u njemu brata – pošteno izgrliš, obogaćen čovjekom. A što ako si u krivu? Pa, nisi. Barem si prevalio put od pakla netrpeljivosti do raja praštanja.“

I to je to. Jer mržnja izjeda i jadan je onaj koji mrzi ili smišlja novo normalno.

Put istine, kajanja i put oprosta može stvarati novi početak. Međutim, bez istine, pokajanja i milosrđe je nemoćno – bilo ljudsko bilo Božje. Raskajanima praštajmo, a molimo za one koji se nisu spremni pokajati da spoznaju istinu.

 

Zorica Vuković/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara