Kolo Kancelara i Gubernatora: Korak naprijed, dva natrag

0

 

 

 

Ispiranje mozga nastavlja se i poslije 5. kolovoza

Ispiranje mozga nastavlja se i poslije 5. kolovoza. Na čelu medijske kolone ispiratelja nalazi se tv N1 na kojoj voditeljica Iva Šego-Puljić proživljava zvjezdane trenutke medijskoga bljutavog režimizma. „Krajnje je vrijeme da se napravi jedan takav potez“, uvjerava nas N1, u kontekstu Miloševićeva dolaska u Knin. Ta televizija postala je najupornijom i najglasnijom „udarnom pesnicom“ režima utjelovljena u hrvatsko-srpskoj nagodbenjačkoj vladi Plenkovića i Pupovca. Da bi opstalo to na ničem realnom i objektivnom utemeljeno nagodbenjaštvo, njih dvojica izmislili su „normalizaciju odnosa“, „prvi korak pomirbi“, „pobjednik mora znati praštati“, „komemoriranje svih žrtava“ i slične floskule koje agitpropovskom harmonijom niču kao gljive poslije kiše po cjelokupnom javnom prostoru baš uoči, za vrijeme i poslije proslave hrvatske epohalne pobjede nad velikosrpskim agresorima.

Ideološka normalizacija: Više štete nego koristi

Posao vlade je provoditi zakone. Posao vlade nije izmišljanje „prvih koraka“. Nitko nije u predizborju javno zagovarao da će, umjesto hrvatskih objektivnih problema, odmah po epidemiološki provedenim izborima u žarište staviti „hrvatsko srpske odnose“. Pa tako ni HDZ, ni SDSS. Tko je odlučio da je to glavni problem hrvatske sadašnjosti i budućnosti? Kancelar i Gubernator! Odakle njihova demokratskim legitimitetom oskudna vlada crpi snagu za provođenje takve centralnokomitetski postavljene politike? Samo iz propale politike „bratstva i jedinstva“ i iz jednoumlja glavne i sporedne medijske struje.

Već danima hrvatsku javnost rašpaju rašpom – „pobjednik mora znati praštati“. To će reći da Hrvati, pobjednici, ne znaju praštati. Moraju, dakle, tu disciplinu tek naučiti od Plenkovića i Pupovca. To je povijesno netočna teza iza koje se skriva želja „bratstva i jedinstva“ da se neprestano obračunava sa svojim glavnim ideološkim neprijateljem – „hrvatskim nacionalizmom“, čiji je vrhunac uspješna Oluja. No, ako je odgovor na sve probleme to da pobjednik mora praštati pobijeđenomu, što u toj jednosmjernoj mantri treba učiniti poraženi? Treba li priznati povijesne činjenice? Treba li se pokajati, kako bi mu pobjednik mogao oprostiti ono za što traži oprost? Ideološkom oprostu kajanje je nepotreban teret.

Plenković uvjerava da svi moraju odgovarati za zločine. Što je na tom planu dosad učinio? Njegov do jučer stranački kolega, gradonačelnik Vukovara, Ivan Penava, morao je u kancelarovu prvom mandatu organizirati prosvjed u Vukovaru, kako bi ga upozorio da (se) ništa ne radi u pitanju odgovornosti za zločine koji ne zastarijevaju a bili su počinjeni u velikosrpskoj agresiji. Dugoročna pomirba može se graditi samo na istini i procesuiranju zločina. Ideološka pomirba kakvu nam serviraju Plenković i Pupovac kratkoga je daha i nosi više štete za budućnost negoli koristi. Tko ne vjeruje u to neka prouči povijesne činjenice i objektivne, dokazljive, krvave posljedice ideološki oblikovana i nametnutoga „bratstva i jedinstva hrvatskoga i srpskoga naroda“. Plenković se spustio na razinu Beljaka, koji je prošle godine pred Pupovcem i njim, prestavnicima srbijanske države i crkve, veselo uskliknuo: „Duboko vjerujem u bratstvo i jedinstvo hrvatskoga i srpskoga naroda“. U Hrvatskoj je jedini narod – hrvatski narod. Ostali su manjine. Plenković se, nadalje, spustio ispod razine Kolinde Grabar-Kitarović koja je prošle godine usred Zagreba javno poručila „svim Srbima koji žive u Hrvatskoj“ – „Hrvatska je vaša domovina“. Godinu dana kasnije s riječi prešlo se na djela.

Uhljebničke brigade plješću, narod škrguće zubima

Republika Hrvatska ima Ustav, zakone, usvojene deklaracije i rezolucije. Na njima se može graditi solidna pomirba pobjednika i poraženih. Prvi korak, dakle, nije dolazak Miloševića u Knin na proslavu hrvatske pobjede, već je to poštivanje zakona i procesuiranje zločina počinjenih tijekom osam godina velikosrpske agresije, završene tek mirnom reintegracijom 1998. Prvi korak mogao bi biti eventualno priznavanje poraženih cjelovitoga teksta Deklaracije o Domovinskom ratu. Na tom pravnom i pravom „prvom koraku“ Plenković i Pupovac nisu napravili ništa. Kancelar se ponaša kao poraženi, a Gubernator kao pobjednik. Pupovac pobjedničkim Hrvatima bez svoje nazočnosti oprašta pobjedu, a Plenković pobunjenom krilu srpske nacionalne manjine oprašta poraz. Od naroda izolirane uhljebničke brigade na to plješću. A narod škrguće zubima.

Pritom se pionir Plenković besramno poziva na nacionalnoga diva Tuđmana, a Pupovac na tradiciju jugokomunističkih komemoriranja „po šumama i gorama“. Iz toga slijedi naputak da će pobjednik izvršavajući politiku bratstva i jedinstva morati konstantno komemorirati stvarne i izmišljene srpske žrtve, a poraženi će jednom godišnje pobjednika počastiti dolaskom u Knin. Poraženi ne će morati komemorirati hrvatske žrtve, što je poprilično praktično rješenje, jer je premalo dana u godini da bi mogao doći na sve komemoracije, počevši od komemoriranja žrtava više od 150 masovnih grobnica, pa do Borova Sela, Ovčare, Veleprometa…  i tako od Iloka do Dubrovnika, i do Slavonskoga Broda kod spomenika ubijenoj djeci. Agresor je tijekom agresije ubio četiristotine i dvoje djece. Koje od njih ne zaslužuje komemoraciju od strane poraženih?

Neke se „tendencije“ već naziru i u praksi. Samo se prihvaćanjem hrvatsko-srpskog nagodbenjaštva može „opravdati“ toleriranje uporabe srpskoga jezika u Hrvatskom saboru. Potpredsjednik Željko Reiner, član Društva hrvatskih književnika, dao je opomenu oporbenoj zastupnici koja je upozorila na čl. 12 Ustava (u Hrvatskoj je službeni jezik hrvatski jezik…), umjesto zastupnici vladajućega SDSS-a koja je prekršila Ustav u Reinerovoj viteškoj i književničkoj nazočnosti. Ako je već u Saboru Reiner nedodirljiv, onda ga treba izbaciti iz DHK! Član koji ne brani hrvatski jezik čak ni u najvišem zakonodavnom tijelu morao bi odgovarati pred Časnim sudom DHK. A njegovo izbacivanje iz vitezova čuvara Kristova groba, koliko mi je poznato iz visokih crkvenih krugova, već je pokrenuto, no ne zbog kršenja Ustava, već zbog potpore Istanbulskoj protukršćanskoj konvenciji.

HDZ-ovo hrvatsko-srpsko nagodbenjaštvo već je viđen promašaj

Normalizacija odnosa, koju sad „treba pretvoriti iz riječi u djela“ (kako pišu režimci), oslobođenu od istine i udaljenu od iskrena kajanja, postala je orkestrirana jednoumna papiginska floskula, koju ponavljaju svi u rasponu od HDZ-a do SDP-a i medijski eksponiranih prorežimaca. Zanimljivo je primijetiti da se neki od prorežimaca ipak pokušavaju otrgnuti jednoumlju – misleći pritom da će spasiti vlastiti obraz – ali tako da uzrok zamjenjuju posljedicom. Plenkovića, naime, Pupovcem, Kancelara Gubernatorom. Nisu još shvatili da je riječ o prstu i noktu. Ovako po skrivečki obrazlažu svoj salto mortale: – riješiti će se Plenkovića upornom kritikom Pupovca. Malo morgen! Logika nalaže da se dnevnopolitičkom politikantskom zamjenom uzroka i posljedice stvara samo dodatni društveni kaos i magla za udruženo geganje hrvatskih gusaka. Pokušavati od naroda napraviti jato uzaludan je posao. A ipak, radi se na tome neprestano od 2000. godine, a ovih dana čak i udarnički.

HDZ-ovo hrvatsko-srpsko nagodbenjaštvo nije originalno. Premda nas režim i režimci danonoćno tupe u zdrav mozak o tome da „prvi korak“ u ime normalizacije predstavlja „iskorak u 21. stoljeće“. Ne, ne. Taj „prvi korak“ vodi nas u 19. stoljeće. HDZ nasuprot Tuđmana ponavlja pogrješke mladoga Strossmayera (1815. – 1905.), koji u svoje doba nije mogao na temelju povijesnoga iskustva znati kud to hrvatsko-srpsko nagodbenjaštvo vodi. Kasnije je ispravio svoje zabludjelo stajalište prema onodobnoj inačici bratstva i jedinstva. 

Otad je prošlo stoljeće i pol, ali HDZ je poslije Tuđmana „zaboravio prošlost i okrenuo se budućnosti“ više puta propale iluzije. Najnoviji „povijesni iskorak“ s privođenjem Miloševića u Knin i Medveda u Grubore nije nikakav originalan i hvalevrijedan „iskorak“, već loše ponavljanje povijesti. Medved i Milošević nisu predstavnici „dvaju naroda“, nego iste hrvatsko-srpske vlade! Pravi povijesni iskorak predstavljalo bi svođenje srpske nacionalne manjine iz povlaštenoga položaja u status nacionalne manjine kakav baštine sve ostale nacionalne manjine. Tada bi, međutim, kancelarov prst ostao bez lakiranoga nokta. I morao bi tražiti drugoga koalicijskoga partnera.

Glas razbora u propovijedi biskupa Košića

No, nisu danas svi zabludjeli mladi Strossmayeri s kasnim paljenjem. Ove je godine biskup Vlado Košić u svojoj homiliji 5. kolovoza istaknuo: „Naše branitelje i sve nas ne smetaju što se u javnosti iznose i stradanja druge strane jer svaki će čovjek zaplakati kad vidi patnju malih i nevinih ljudi, staraca, žena i djece. Međutim, sve nas smeta što se namjerno umjesto patnji naših hrvatskih ljudi koji su trpjeli četiri godine zvjerska zlodjela onih koji su izveli agresiju na Hrvatsku iznose patnje koje su u četiri dana trpjeli oni koji su bili uz okupatore. Ne znam ima li i jedna zemlja na svijetu koja na dan svoje tako krvavo stečene pobjede u dugom i teškom ratu oplakuje žrtve koje su imali agresori… jer je patnja naših ljudi bila neizmjerna, a prouzročila ih je upravo mržnja i nasilje srpskih agresora. Ta je mržnja uzrok patnji ne samo hrvatskih nego i srpskih ljudi. Zanimljivo je da predstavnici naroda koji je prouzročio ogromne patnje našeg naroda kroz 4 godine neprestano traže sućut za svoje patnje kroz četiri dana, a da nikad nisu iskazali sućut prema našim patnjama. Jasno se mora naznačiti što je bio uzrok i razlikovati ga od posljedica. Ratni stroj koji su oni započeli bio je uzrok i naših i njihovih patnji. I to se mora tako i jedino tako reći i tada ne će biti zabune niti neprestanog lutanja, što treba obilježavati, što je vrijedno a što nevrijedno spomena na današnji državni blagdan…“.

Nadalje: „Možemo slobodno reći da Oluja… nije imala za svoj cilj nikome nauditi niti ikoga poniziti. Ona je bila izraz volje i molitve svega hrvatskog naroda za slobodom i pravednošću. Ta sloboda i ta pravednost obuhvaćala je i pobunjene Srbe te im se jamčilo da, ako odustanu od svojih razaralačkih i destruktivnih namisli i djela, mogu ostati u Hrvatskoj i izgrađivati ju kao svoju domovinu. Ipak to ni tada, a ne smjelo biti ni danas, ne znači da u državu Hrvatsku trebaju biti uključeni i oni Srbi koji ju mrze i podrivaju na sve načine, jer takvi su pobijeđeni. Međutim mnogi se od njih i danas, i to s potporom naših ljudi i političkih igara, bore protiv naše Domovine“.

Lenjinističkim dvokorakom u nepremostive podjele

Prvi korak normalizaciji pobjednika i poraženog krila srpske pobunjene nacionalne manjine mogla bi biti zajednička pjesma na kninskoj tvrđavi zagrljenih Plenkovića i Pupovca u ritmu Thompsonove pjesme Čavoglave, ili barem službene Lijepe naše s rukom na srcu. Ili, izjava političkoga predstavnika poraženih da je političko krilo srpstva u Hrvatskoj spremno braniti hrvatski dom i od onih koji jedino još u Srbiji kažu da je Oluja zločin. I tako dalje.

Naime, kaj. Puno je „prvih koraka“ potrebno napraviti da bi se pobunjeno krilo srpske nacionalne manjine integriralo u hrvatsko društvo onako kako su se integrirale sve ostale nacionalne manjine u Hrvatskoj i u državama članicama Europske unije. Na tom integrirajućem putu poraženih prema pobjedniku i pobjednika prema poraženima, najgori su oni koraci koje režim zaostaloga bratstva i jedinstva prikazuje kao „korak naprijed“, a zapravo predstavljaju „dva koraka natrag“. 

Trgovinom unutar koalicije HDZ-a i SDSS-a vrijednosno izjednačenje pobjede pobjednika s komemoracijama poraženih upravo je ona taktika koju je Lenjin u sklopu revolucionarne borbe davno nazvao – jedan korak naprijed, dva koraka natrag. Ideološki pređi Plenkovića i Pupovca, komunisti, nikad se nisu odrekli lenjinizma i njegova dvokoraka. Nazvati takvu politiku – državnom politikom, kako ju nazivaju prorežimski plaćenici i smutljivci, černiložderilci i kipočastiteli, kruhoborci i robovi robova – sumrak je zdravoga razbora i zalog daljnjih, u ovom slučaju nepremostivih podjela.

S lojalnim Srbima Hrvati su pomireni, a sa četnicima pomirba nije moguća

Uvjeravani smo i da je riječ o nekoj nesagledivoj „pomirbi“ Hrvata i Srba u Hrvatskoj. Kad je Tuđman (1990.) ponudio pomirbu sinova ustaša i partizana, političko krilo srpstva u Hrvatskoj odgovorilo je agresijom, jer je političko srpstvo vegetiralo i parazitiralo upravo na podjeli Hrvata. Zašto bi sada iskreno pristali na pomirbu s onima koji su pobijedili njihovu agresiju? Pomirba kakvu nudi hrvatsko-srpska nagodbenjačka koalicija zapravo ide za tim da se „veštački“ (hrv. umjetno) pomiruju hrvatski branitelji s agresorima. Mandat za takvu vrstu pomirbe nema nitko! Niti će ga ikad dobiti, jer to nije volja ni hrvatskoga naroda ni srpske nacionalne manjine lojalne državi Hrvatskoj. Dakle, nema pomirbe ni sa militantnim ni sa političkim četništvom. Nema pomirbe s političkim krilom srpstva koje optužuje Hrvatsku za „novu fašizaciju“ (M. Pupovac). S takvima se pomirio Kancelar već u svom prvom mandatu, ako je ikad i bio u sukobu s njima.

Hrvati i lojalni Srbi pomirili su se tijekom velikosrpske agresije. Deset tisuća Srba borilo se s Hrvatima protiv velikosrpske agresije. To je pomirba na zdravim temeljima. Oni su hrvatsko „bratstvo i jedinstvo“. Oni su hrvatska braća. Četnici nisu. Prevođenje Oluje i njezina reinterpretacija u „pomirbu“ hrvatskih branitelja s četništvom, put je u nove katastrofe.

„Civilizovana“ integracija zamijenjena politikom neoproštene pobjede

Poslije vojnoga poraza militantnoga srpstva, Tuđman je 1999., napravio „prvi korak“ za ulazak u 21. stoljeće „hrvatsko srpskih odnosa“. Primio je patrijarha Pavla, jer je znao odakle vjetar puše. I time, među ostalim, udario temelje pomirbe Srba s vlastitim porazom. Patrijarh je tada rekao: „Dileme nema oko opredjeljenja za poštovanje hrvatskog ustava i zakona, odnosa prema domovini, te jedne civilizovane integracije u hrvatsko društvo, kao i doprinosa da Hrvatska zauzme svoje mjesto u evropskim i svetskim integracijama“. Poslije Tuđmanove smrti, „civilizovana integracija u hrvatsko društvo“ je izostala, a napredovala je pobijeđena politika „bratstva i jedinstva“ i uspostavljena nova politika neoproštene hrvatske pobjede, koje su u manjoj ili većoj mjeri provodile sve vlade. Vrhunac tih procesa od 2000. do danas je aktualna vlada.

Napokon, ako je hrvatsko-srpskoj nagodbenjačkoj vladi do iskoraka u pravu „pomirbu“, neka Plenković podupre registraciju Hrvatske pravoslavne crkve. Neka ga u tome podrži Pupovac. I Milošević, koji je pri njihovoj vladi zadužen za „ljudska prava i društvena pitanja“. To bi bilo na putu u pravu i dugoročnu i plodonosnu pomirbu države i srpske nacionalne manjine. Pravoslavni i Srbi u Hrvatskoj u demokratskoj Republici Hrvatskoj imaju pravo na svoju nacionalnu, a ne srbijansku crkvu! Ako priznaju Hrvatsku, neka konzumiraju pravo na nacionalnu pravoslavnu crkvu! Sve ovo što nam, međutim, nudi hrvatsko-srpska vlada ne spada ni u kakvu pomirbu, ni u 21. stoljeće, ni u oprost, ni u kajanje, već u repertoar ideoloških igrokaza kakvih smo se nagledali od 1918. do 1990. i od 2000. do danas.

 

Nenad Piskač/Hrvatsko nebo

 

Facebook komentari

komentara