KAKO SU RUŠILI TUĐMANA Zdravko Gavran: Ustav i drugi temeljni dokumenti za samostalnu Hrvatsku (IV. NASTAVAK)

Vrijeme:17 min, 16 sec

 

 

 

Zdravko Gavran: Kako su rušili Tuđmana. Domovina TT, Zagreb, 1992. 119. stranica.

 

IV. NASTAVAK

USTAV I DRUGI TEMELJNI DOKUMENTI ZA SAMOSTALNU HRVATSKU

Donošenju novog Ustava Republike Hrvatske prethodili su najprije amandmani na stari Ustav, proglašeni 25. srpnja, te rad na izradbi prijedloga posve novog Ustava, čije je donošenje u ime Predsjedništva Republike na istoj sjednici Sabora predložio predsjednik Tuđman.

I oko amandmana i oko teksta novog Ustava bilo je u političkoj javnosti i u medijima dosta rasprava, ali je demokratska procedura, koja je uključivala i doprinos Ustavotvorne komisije, u koju je bilo imenovano 229 osoba iz svih staleža i sa svih područja društvenog života, ipak dovela do konsenzualnog prihvaćanja predloženog teksta Ustava na sjednici održanoj 22. prosinca 1990.

“Ustav nas obvezuje na izgradnju suverene i suvremene Republike Hrvatske na svim područjima, sa svim ovlaštenjima i značajkama takvih država”, rekao je predsjednik Tuđman prigodom svečanog proglašenja Ustava te nastavio: “Sam prijelaz iz sadašnjeg stanja u SFRJ, u kojem republike imaju nedovoljno određeni polukonfederalni status, u novo stanje, sukladno našem Ustavu, a to znači konfederalni savez suverenih republika ili u potpunu samostalnost, provodit ćemo razborito kao i do sada – uvažavajući prilike i odnose snaga u SFRJ, u Europi i u svijetu.

Pritom ćemo se upravljati uvijek i jedino trajnim interesima i krajnjim ciljevima naroda hrvatskoga i svih građana koji Hrvatsku smatraju svojom domovinom. A oni se svode na to da Republika Hrvatska zadobije što prije punu međunarodno priznatu državnu suverenost. Na to nas obvezuje na izborima plebiscitarno izražena volja hrvatskoga naroda, pretočena u svetinju ovoga Ustava, na koji svi mi koji smo ga pisali, izglasali i proglasili položismo samim time i svečanu prisegu” (“Nalazimo se pred velikim povijesnim ispitom”, isto).

Tada je proglašen Ustav, ali ne i samostalnost. Zašto? O tome je predsjednik Tuđman tom prigodom rekao da su već sami izbori bili plebiscit, te da bi “odluka o njegovu raspisivanju samo produbila nerazumijevanje i otpor u nekim drugim republikama, te kod znatnog dijela Srba u Hrvatskoj, a i u JNA, što bi moglo dati povoda onima koji žele izazvati krvoproliće i građanski rat s teškim posljedicama po hrvatski narod, računajući da bi u oružanom razračunavanju raspolagali nerazmjernom premoći.” Ustavna odluka o samostalnosti donesena je 25. lipnja sljedeće godine, s prolongiranjem važenja brojnih saveznih propisa, a odluku o potpunom raskidu svih državnopravnih sveza po kojima je Hrvatska s ostalim Republikama tvorila SFRJ donesena je 8. listopada 1991., u jeku agresije na Hrvatsku.

Kninska pobuna

Već nakon prvih ustavnih amandmana, prihvaćenih u srpnju 1990., počela je eskalacija pobune dijela Srba u Hrvatskoj, u režiji Beograda i njegovih službi, koje su u Hrvatskoj imale dobro izgrađenu i povezanu mrežu. Dobro je poznato što je sve predsjednik Tuđman činio ne bi li privolio političke predstavnike Srba u Hrvatskoj, pa i samu Srbiju, da se postigne demokratski dogovor oko modela budućega suživota. No, pojedini političari i javni djelatnici prelazili su i političke i etičke i državne granice ne bi li pošto-poto okrivili HDZ da je vodio pogrešnu politiku.

Tako je primjerice, već duboko u jeku srpske agresije na Hrvatsku, član Predsjedništva HNS-a Miko Tripalo u interviewu za beogradski NIN izjavio: “Po mom mišljenju, glavna greška koja je pravljena u Hrvatskoj bila je u tome što se preko noći htjelo postići ono što se jednim dugoročnim programom jedino može strpljivim političkim radom ostvariti. HDZ je mislio da se glasačkom mašinom u Saboru i opštinskim skupštinama može usvojiti sve i da će oni sprovoditi ono što se usvoji, a nisu vodili računa da u tako krupnim društvenim i političkim pitanjima treba postići što širi društveni konsenzus da bi se tako nešto moglo ostvariti. Zato im se i desilo da su udarili glavom o zid. Oni su, isto tako, previše pažnje posvetili formalnim i rekao bih nebitnim pitanjima uz trijumfalne proslave, umjesto da su se bavili onim bitnim. Međutim, oni za to nisu imali ni snage, ni znanja, ni sposobnosti. Što se tiče političkih grešaka, ja mislim da je ona napravljena u odnosu na Srbe u Hrvatskoj, odnosno bolje bi bilo reći – u odnosu na nehrvatsko stanovništvo. Naime, u predizbornoj kampanji HDZ je govorio samo o Hrvatima, pa i poslije te izborne pobjede isključivo se govorilo o Hrvatima. Ignorirano je postojanje Srba kao i drugih nacionalnih manjina” (“Sve greške HDZ”, NIN, 27. rujna 1991.).

“Greške HDZ-a”

Tripalo u nastavku doduše ističe da ipak nije uzrok agresije u HDZ-u, nego u tome što se “Beograd zapravo ne miri sa preuređenjem Jugoslavije, i ja bih rekao da je oružana pobuna Srba samo način na koji Slobodan Milošević diskutira o preuređenju Jugoslavije”. Ali, to Tripalu ne daje pravo da iznosi krivotvorine. Jer, nije istina da je HDZ “ignorirao postojanje Srba kao i drugih nacionalnih manjina”, što se može vidjeti iz izjava i prihvaćenih dokumenata, kako prije, tako i poslije izbora. Nije istina ni to da HDZ nije nastojao “o tako krupnim pitanjima… postići što širi društveni konsenzus”. Zna se da su gotovo sve saborske odluke donošene po odluci goleme većine, a često i svih nazočnih zastupnika. Zna se koliko su puta spominjani Srbi, kako su im slane poslanice i pozivi da očituju što žele za sebe u Hrvatskoj, ali Tripalo prešućuje to da srpski predstavnici nisu htjeli ni predložiti niti prihvatiti ništa, budući da uopće nisu htjeli imati bilo kakav, ma kako i ma koliko priznat status u suverenoj Hrvatskoj. Poručivali su: Ili federativna Jugoslavija, ili ništa! Ne “ignorirati postojanje Srba” značilo bi dakle pristati na takav ultimatum, a to bi značilo odustati od bilo kakve ozbiljne hrvatske politike i iznevjeriti povijesni interes, suverenu volju pa i opstanak hrvatskog naroda u budućnosti.

S druge strane, govoriti o “greškama HDZ-a” s tezom da se srpska pobuna nekom drukčijom politikom HDZ-a mogla izbjeći znači ignorirati činjenicu da su i prije HDZ-a, dok je vladao SKJ, svi najistaknutiji hrvatski političari (Vrhovec, Račan, Šuvar…) bili iz Beograda okvalificirani kao “ustaše”.

Rašković

Govoreći na izvanrednoj sjednici Sabora, tjedan dana nakon početka kninske pobune, predsjednik Tuđman osvrnuo se i na prigovore zbog njegovih razgovora s Jovanom Raškovićem:

“Postavlja se pitanje zašto smo mi onda ipak razgovarali sa Raškovićem kada je on stranački predstavljao samo pet saborskih zastupnika, znači svega petinu, odnosno šestinu od ukupnog broja Srba u Saboru. Evo zašto. Zato što ti radikalni ekstremni Srbi u Hrvatskoj, a pogotovo u Srbiji, nisu komunističke zastupnike smatrali svojim predstavnicima. Nisu. Govorili su a i meni pisali, to nisu Srbi, to su komunisti. (…) Međutim, ti razgovori sa gospodinom Raškovićem nisu dali rezultata. (…) Sam Rašković je tu pokazivao veliku izdvojenost i podvojenost. On je nama u razgovoru i u javnosti davao takve izjave o pravu hrvatskoga naroda na državnu suverenost, ali, kaže, da je on bespomoćan. Odlazeći sa razgovora s nama, nastavljao je na drugi način govoriti i uključio se, znači, u onaj scenarij koji je Srbe u Hrvatskoj htio iskoristiti za svoje ciljeve. Ne samo u Hrvatskoj, nego li, kao što rekoh, u cijeloj Jugoslaviji. Za sprečavanje demokratske preobrazbe Jugoslavije i za sprečavanje onog načelnog dogovora između Predsjedništva Jugoslavije i svih republika da do sporazuma o novom uređenju međunacionalnih i međurepubličkih odnosa u Jugoslaviji treba ići dogovorom” (isto).

Tripalo i ostali koji su govorili o “pogreškama HDZ-a glede Srba u Hrvatskoj” morali su ipak znati da je velikosrpska propaganda bila već stvorila u svijesti mnogih Srba neviđenu mržnju prema svemu što je hrvatsko, pa da je s obzirom na tu činjenicu nepravedno bilo što prigovarati HDZ-u, i to u beogradskom tjedniku, a sve pred očima onih snaga u svijetu koje su stalno tražile razloga da svrgnu Tuđmanov HDZ zbog toga što ga ne prihvaćaju Srbi.

“Dostojni Pavelićev naslednik”

Naime, već početkom godine 1990. u Politici se moglo pročitati mnogo napisa sa zastrašujućim tvrdnjama poput ove koju je potpisao dr. Marko Davidović: “Ako se, naime, tuđmanovci dočepaju vlasti ponajpre će, garantirano, likvidirati sve one komuniste koji ne budu hteli da se ‘pokrste’, postanu ‘dobri Hrvati’ i stave se pod patronat Hrvatske demokratske zajednice. Jer, lepo kaže naš narod: ‘Poturica gori od Turčina”. A onda će, po uhodanoj metodologiji, doći na red Srbi, Romi i Jevreji, ako u Hrvatskoj još uvek ima Roma i Jevreja” (“Dostojni Pavelićev naslednik – Novi ‘poglavnik’ ne krije svoje namere”; Politika, 1. ožujka 1990.).

Tuđman je pokušao sve: od stalnog jamčenja svih građanskih i političkih prava Srbima u Hrvatskoj do pokušaja dogovora s dr. Jovanom Raškovićem. Ovo drugo bilo je krenulo dobro, sve dok Rašković nije otišao na konzultacije u Beograd. No, i on je od početka inzistirao na suverenosti Srba u Hrvatskoj: “Suverenitet Hrvatske i hrvatskog naroda jest činjenica, a mi samo tražimo da se u suverenoj hrvatskoj državi prizna i suverenitet srpskog nacionalnog bića” (“Temeljno razrešiti srpsko-hrvatske odnose”, Politika, 12. svibnja 1990.). To se poslije pretvorilo u “pravo na odcjepljenje” tzv. srpskih krajeva (krajina) odnosno u pokušaj faktičnog otrgnuća dijelova Hrvatske, a bilo je i uvod u agresiju JA koja je imala za cilj okupirati cijelu Hrvatsku odnosno u njoj nasilno svrgnuti legalnu i uspostaviti kvislinšku vlast.

Tijanić kao “prorok”

Uostalom, takav slijed događaja “predvidio” je tada najbolje obaviješteni novinar, Aleksandar Tijanić, kad je kao stalni i povlašteni gost-kolumnist iz Srbije u jednom hrvatskom tjedniku napisao: “Srbi su, bez ikakve sumnje, spremni da u slučaju izborne pobjede Tuđmana… jednostrano proglase autonomiju općina u kojima živi srpsko stanovništvo i da pri tome zatraže zaštitu ‘političkih’ i ‘oružanih’ snaga matične nacije” (“Rulet”, Nedjeljna Dalmacija, 4. ožujka 1990.). Takvo pisanje, ma kako otkrivalo planove stratega JA, u tom je trenutku bilo klasična prijetnja (hrvatskim) čitateljima da će u slučaju da izaberu Tuđmana imati posla s cijelim Srpstvom.

Ipak, nitko iz suparničkih redova nije htio priznati notornu činjenicu da je Tuđman – unatoč takvoj “dobrodošlici” onih koji su imali u svojim rukama golemu političku i oružanu moć – održao novu hrvatsku vlast godinu dana bez ikakve fizičke sile koja bi tu vlast štitila, čistom politikom i diplomacijom. Planirani vojni udar on je praktički odgađao jednu godinu, plaćajući to odustajanjem od fizičkog slamanja kninske pobune i drugim političkim odlukama i diplomatskim potezima. Ali, time je Hrvatska dobivala dragocjeno vrijeme za međunarodnu promidžbu, za to da svijet uvjeri kako Hrvati nisu fašisti ni onda kada su slobodni, a istodobno da se koliko-toliko pripravi za oružani otpor. Dakako, ni to se nije moglo činiti otvoreno, jer je mreža KOS-a i drugih protuhrvatskih snaga i obavještajnih službi bila itekako gusta, a svi vanjski i unutarnji protivnici hrvatske samostalnosti spremno su vrebali ne bi li iznašli “kritičnu masu” opravdanja za udar na “hadezeovsku” vlast.

“Sve smo momente”, kako je poslije objasnio predsjednik Tuđman, “morali uzimati u obzir u donošenju odluke o tome kakvu strategiju primijeniti u obrani Hrvatske. Morali smo izbjeći totalni rat s JNA i sa srpskim ustankom, koji su po svaku cijenu htjeli isprovocirati velikosrpski i jugokomunistički scenaristi. U takvom općem ratu tada ne bismo imali izglede na pobjedu, a mogli bismo biti proglašeni i za agresora na vlastitom teritoriju. Toj smo zamci izbjegli, ne propustivši, međutim, ništa, niti na političkom niti na vojnom području, u pripremama za obrambeni rat. (isto)“

HDZ je stvarao hrvatsku vojsku

Razumljivo je, dakle, da se Hrvatska potajice i mukotrpno naoružavala, te da su u tu svrhu u doba kad se očekivao vojni udar (uoči 25. siječnja 1991.) inicijalno uporabljene i najraširenije stranačke strukture, a one su bile HDZ-ove, a i svi oni koji su u svojim sredinama slovili kao čestiti i povjerljivi domoljubi, a s kojima se mogla uspostaviti vertikalna ili horizontalna veza. Mislilo se da će se tako cijela akcija najteže “probušiti”. Te su tajne akcije išle preko legalnog ministra obrane Martina Špegelja, ali je i unatoč takvu oprezu sve skupa ipak dijelom „probušeno“ od suradnika KOS-a, i zamalo je poslužilo kao opravdanje za planiranu vojnu intervenciju.

Premda su mnogi ljudi u narodu znali da je riječ o elementarnom obrambenom instinktu cijelog naroda i njegove još uvijek preslabe vlasti, ipak se brzo našlo oporbenih političara koji su po novinama prosvjedovali zbog tobožnjeg stvaranja “(jedno)stranačke, hadezeovske vojske”, kao da bi takva vojska bila uperena protiv drugih hrvatskih stranaka! Oni su pri tom “zaboravljali” da je sam general Špegelj, bivši zapovjednik Pete vojne oblasti – premda je ulazeći u Vladu prihvatio Program HDZ-a – bio, s obzirom na svoju prethodnu vojničku karijeru, osoba koja bi zacijelo posljednja pomislila naoružavati HDZ kao nekakvu stranku libanonskog tipa. Svakom je naime bilo jasno da je stranka služila kao ustroj samog bića naroda po kojem se taj narod naoružavao, budući da mu je oružje teritorijalne obrane neposredno prije izbora bilo oduzeto. Da je tako, mogu potvrditi i mnogi ljudi iz drugih stranaka ili izvan stranaka koji su tada na taj način došli do oružja, kad se drukčije ono nije moglo distribuirati. Naime, i u razoružanoj Teritorijalnoj obrani i u općinskim sekretarijatima za narodnu obranu i u policijskim postajama i dalje su na položajima bili stari kadrovi, među kojima je, kao što se poslije i egzaktno potvrdilo, bilo i suviše zavjerenika protiv nove hrvatske vlasti, a koje se nije moglo smijeniti da se ne bi izazvala preuranjena akcija onih koji su iza njih stajali.

Oni koji su gunđali zbog tobožnjeg “jednostranačkog naoružavanja” zapravo su išli na ruku verziji JA, koja je i montiranim filmom o Špegelju i drugim navodima htjela uvjeriti domaću i stranu javnost da u Hrvatskoj postoje “paravojne formacije”, koje će ona morati “razoružati”, odnosno da se Hrvatska sprema za oružani ustanak i rat, i da samo glumi kako želi mirno rješenje krize putem demokratskog dogovora.

Gledano u tom sklopu, više je nego znakovito da je Ivan Zvonimir Čičak zajedno s Marinkom Božićem išao u ljeto 1990. u Široki Brijeg okupiti Hercegovce u neke obrambene formacije mladića u crnim odorama, koje su odmah u beogradskim i drugim medijima nazvane “crnokošuljašima” odnosno “ustašama”. Znakovito je i to da je tako suludu “pothvatu” i znatan dio tadašnjih hrvatskih medija dao, i to uglavnom nekritički, velik prostor, kako tekstualni, tako i slikovni.

A u siječnju sljedeće godine stanje je bilo ovakvo: “U tijeku siječnja (posebice 9. i 24. I. 1991.) JA je posve otvoreno, kako u izjavama i proglasima svoga vrha, tako i u pripremi svojih vojnih sastava i zapovjedništava, navijestila agresiju na Hrvatsku, pod izlikom razoružavanja hrvatskih paravojnih snaga i zaštite tobože ugroženoga srpskog pučanstva” (Dr. Franjo Tuđman, Izvještaj Saboru od 28. prosinca 1991.; isto).

Svi bi bili desničari

I drugi kritičari i protivnici hadezeovske vlasti s vremenom su u sve većem broju prelazili s lijevih i umjerenih na desne pozicije i odande, često kao novopečeni “radikali”, pritiskali na Tuđmana da udari na Knin. Kao da Knin i nije bio izmišljen radi toga da bi se na nj “udarilo”, kako bi postao inicijalnom kapsulom za dinamit postavljen pod Hrvatsku.

U interviewu za [sarajevsko] Oslobođenje objavljenom 20. siječnja 1991. (dakle, svega pet dana prije nego što su hrvatski čelnici na proširenom sastanku Predsjedništva SFRJ u Beogradu jedva uspjeli spriječiti pokušaj vojnog udara na Hrvatsku) dr. Savka Dabčević-Kučar, govoreći o kninskoj pobuni, rekla je, među ostalim, sljedeće: “Zato očekujemo od hrvatske države da poduzme sve mjere da putem svog državnog aparata efikasno i postupno, bez uzmaka, uspostavi potpunu kontrolu nad cijelim teritorijem hrvatske države. Odgađanjem se samo ohrabruju odmetnici i teroristi da idu sve dalje u potkopavanju hrvatske države na štetu cijele Hrvatske a možda ponajviše na štetu samih Srba.” (“Jugoslaviji isteklo vrijeme”, Oslobođenje, 20. siječnja).

Još je odlučniji bio dr. Marko Veselica, koji je govorio: “Tokove ovakve pobune treba presjeći – ako se mora i silom. Umjesto da se napravila blokada Knina da balvan-revolucija ondje istrune, omogućilo se organiziranje, doprema oružja itd. Navodno se radi i o smjeni Branimira Glavaša u Osijeku koji je pokušao spriječiti balvan-revoluciju u Osijeku i Slavoniji. Komunisti-kameleoni kojih ima u vlasti ‘mekani’ su i idu na pacifizam. Takva vrst pacifizma ne može proći. Dakle, trebao je uslijediti širi prostor mjera i poteza u zaštiti suvereniteta Hrvatske” (“Slobodni narodi su budućnost Europe”, Požeški list, 24. siječnja 1991.).

Takva ocjena objavljena je dan uoči jedva izbjegnutog vojnog udara na Hrvatsku (25. siječnja). A kakvi bi tada (unatoč srčanosti cijeloga naroda) bili odnosi snaga, pokazuje i činjenica da se i danas (srpanj 1992.), pred nove izbore, mogućnost konačnog zaustavljanja već toliko oslabljene srpske armije vidi ipak ponajviše u vojnoj intervenciji velikih sila. 

Kratkom pameću u duboku provaliju

Hrvati su tada doista s velikim nestrpljenjem očekivali da se skrši kninska pobuna, ali samo ljudi kratke pameti nisu računali na to da bi primjena nasilnih metoda prema teroristima istoga trenutka izazvala intervenciju JNA, koja je ionako bila poput psa na lancu kojega je držala politika da odmah ne skoči na Hrvatsku i ne rastrgne je. Kasnije vojne analize pokazale su da bi Hrvatska tada, s vojnog aspekta, bila relativno lak plijen, a s političkog aspekta da bi međunarodna zajednica rado dočekala da se tzv. “konstruktivnom vojnom intervencijom” sruši “nacionalistička” i secesionistička vlast u Zagrebu. Oni koji su mjesecima pred očima javnosti samouvjereno inzistirali na tome da se slomi kninska pobuna, sada je to očito, nisu u svojim procjenama imali dovoljno sluha za realnost odnosno za stvarne odnose snaga. Vršili su stalni pritisak na javnost i dijelili lekcije Tuđmanu, često aludirajući i na to da se on odrekao ovog ili onog [dijela] teritorija Republike. A da ih je Tuđman poslušao, Knin bi se, po svemu sudeći, vrlo brzo dogodio i u Zagrebu.

Uostalom, da je i dr. Savka Dabčević-Kučar barem nešto od toga shvaćala, potvrđuje njezina jedan mjesec prije toga dana izjava na sveučilištu Yale (SAD), u kojoj se kaže da je hrvatska vlada “mudro postupila” kada “nije na terorizam odgovorila silom” (“Samo konfederacija”, Večernji list od 6. prosinca 1990.).

Referendum za neovisnost

“Sa zaprepaštenjem smo primili vijest da će u Hrvatskoj biti održan referendum o razrješenju državno-političke krize u Jugoslaviji na nedemokratski način. Na tom referendumu građani Republike Hrvatske mogu se opredijeliti samo između dvije alternative, a to su prihvaćanje DRUGE ILI TREĆE JUGOSLAVIJE, dok im je alternativa za nezavisnu državu Hrvatsku u potpunosti uskraćena. Takva odluka predsjednika Republike Hrvatske jest nedemokratska, protuustavna i protuhrvatska.” Tako je najavu referenduma o budućnosti Hrvatske ocijenio u izjavi za Vjesnik samovoljni predsjednik Hrvatske stranke prava (HSP) Dobroslav Paraga.

Slično, samo ne tako optužujući, reagirao je socijaldemokrat Antun Vujić te čelnik HDS-a Marko Veselica. I neke druge stranke “planule” su zbog toga što Tuđman, eto, “neće” posve nezavisnu Hrvatsku, nego ju, očito, “hoće” u trenutku osamostaljenja odmah staviti na raspolaganje nekom novom savezu.

HNS Savke i Tripala s tim je u svezi objavio posebno stajalište svoga predsjedništva, u kojem izražava žaljenje “što je naprečac donijeta i objelodanjena” odluka o referendumu. HNS je nadalje ocijenio nužnim “upozoriti da sadašnja situacija u Hrvatskoj nije pogodna za provođenje referenduma… zbog faktične okupacije znatnog dijela hrvatske države od strane vojske”. – Za krupne političke odluke cjeline naroda, kao što su referendum ili novi izbori, kad bi se neke pitalo, očito nikada ne bi bila “pogodna situacija”.

“Referendum u Hrvatskoj”, kako je to poslije objasnio predsjednik Republike, “legalizirao je pred međunarodnom javnošću hrvatske zahtjeve za samostalnošću. On je ujedno, formulacijom pitanja, bio znak dobre volje da Hrvatska kao suverena i samostalna država može stupiti u neku vrstu saveza s isto takvim državama-republikama. Radi pribiranja iskustva, treba podsjetiti da je, kako sama odluka tako i formulacija na referendumu, bila izvrgnuta nedobronamjernom tumačenju, pače i teškim osudama, a da su hrvatski ljudi i svi građani pokazali zamjernu političku zrelost, shvativši važnost i smisao referenduma, te su nam svojim odzivom i odlukom omogućili dalju djelatnost za oživotvorenje priznanja suverene i samostalne Hrvatske” (Dr. Franjo Tuđman u Izvješću Saboru 28. prosinca 1991.; isto).

Prije odluke o referendumu, na sastanku predsjednika Tuđmana sa šefovima većine oporbenih stranaka, Budiša je izjavio da referendum nije potreban, jer da je volja naroda ionako očitovana na izborima. Budiša odjednom kao da nije znao kako je plebiscit ključan uvjet za međunarodno priznanje. On je u raspravi čak izrazio sumnju da referendum za nezavisnost, ako ga bude, uopće možemo dobiti.

No, referendum je unatoč Budišinu malovjerju izvrsno uspio, čak i s pitanjem koje je značilo “zamagljivanje situacije i dovođenje građana u nedoumicu” (Marko Veselica). Samo, gospoda iz oporbe polazila su već tada, u svibnju 1991., od krive pretpostavke da Hrvati mogu slobodno i bezuvjetno izabrati što hoće, pa ako izaberu nezavisnu Hrvatsku, da će im ona, bez ikakve sumnje, odmah i biti. Kad se danas pogleda na to razdoblje i na referendumsko pitanje, onda se vrlo lako može zaključiti da je referendum koji ne isključuje udruživanje Hrvatske u nekakav savez država zapravo bio u prvom redu diplomatska “finta” kojom se htjelo ne potezati vraga za rep dok se to ne mora. Ali, što god Tuđman učinio, a nekome ne odgovaralo, to bi se odmah proglasilo “antihrvatskim”. Ništa lakše, a nekima i ništa draže, od toga. 

 

KAKO SU RUŠILI TUĐMANA Zdravko Gavran: U Tuđmanovu znaku (I. nastavak)

 

Zdravko Gavran/Kako su rušili Tuđmana/Hrvatsko nebo

Odgovori