J. Novak: Razred đaka (formiran je Sabor)

0

 

Razred đaka
(formiran je Sabor)

 

Odmah želim iskazati svoje veliko oduševljenje što ćemo upravo ovim sazivom Sabora dohraniti Furia Radina (ma koje god njegovo stvarno i prethodno ime zaista bilo). Furio RadinUvijek mi je godilo kad bih ga vidio kako kafanski zavaljen u fotelji Otvorenog, ili impozantno zavaljen u saborskome skaju, onih svojih sitnih i još i stisnutih očiju, ovaj legendarni zastupnik nevidljivoga djela, govorom tijela, odašilje svoju nedvojbenu poruku: a što mi tko može!… ne radim ništa, nisam ni prije a tu sam, čak sam i po imenu Radin. Nomen, eto tako, nije omen. Capitano di poltrona.

Uhljebio je čak i svoju suprugu, dakle nema mu ravnog. Zbog svih tih evidentnih zasluga, naročito zato što je osvojio manje od 890 glasova, Plenković ga je brzo udomio i kao potpredsjednika Sabora. Stekao je tako, svojim genijalnim izbornim rezultatom njegovo puno povjerenje pa neka nam još četiri godine arbitrira i u onom najpoznatijem hrvatskom kokošinjcu. Konačno, pa taj uglednik (s problemom artikulacije i formiranja misli) ima i težinu i reputaciju, zar ne. Šalu na stranu, to nije stekao kroz tolike godine i mandate u Saboru, kroz toliko iskustvo… već je ostao kao (još uvijek) nedoučeno đače, kao starina sama po sebi i samome sebi. Izvrsno je dakle što ćemo ga napokon konačno dohraniti jer to onda obećava i da ćemo istim klišejom uskoro doživjeti i da othranimo i Sanader-Plenkoviću nezaobilaznog đačeta Pupovca. Što prije, tim-tim to bolje.

Na upravo prošlim izborima, baš kao i Furio Radin, izvan-serijski se plasirala i ministrica Nina Obuljen Koržinek poznata po svojem bezrezervnom podupiranju Hrvatskog audiovizualnog centra, tada na čelu s odioznim Hrvojem Hribarom (za kojeg čak i HRT piše kako je kontroverzan) a čije su afere (ne samo povodom sramne krivotvorine „15 minuta – Masakr u Dvoru“) netragom nestale iz žarišta medijskog interesa u Hrvatskoj. To tako iako je sam redatelj Hribar izjavljivao kako je film (naknadno) poslan na „doradu“. Zanimljivo kako je time pokušao abolirati krivotvorine iz filma i stvari ne nazvati onim pravim imenom. Nama naime, nije nimalo sjela (i ne će) ta njegova famozna „dorada“ koju inače zovemo krpanjem, ispravljanjem krivo opisanih događaja i po umjetnički uradak sramnim naknadnim dopisivanjem scenarija i to nakon što je film već bio pušten u distribuciju i to po festivalima. Nina Obuljen KoržinekDa se sad ne vraćam na sve divote koje je počinila današnja, po svemu, nadopisana ministrica, treba reći da se gospođa tada nije oglasila isprikom a još je manje osudila način prepisivačkog „rada“ HAVC-a i tadašnjeg mu predsjednika, inače velebnog Hribara. Možda to još i bude… u drugome mandatu… nadopisala.

Ova, mega popularna Plenkoviću, prijateljica mu i ministrica, slabo je doduše prošla kod hrvatskih birača. Zato je vjerojatno i nagrađena te izabrana još jednom a ministarstvo joj je čak i povećano i prošireno na medije. To je i logično jer sva šteta koju je do sada napravila, po Plenkoviću, mora biti i nagrađena i proširena i nadopisana. Ili, kako nam je on to sam lijepo argumentirao, još na početku onog svog prvog mandata: „Pa mi smo kućni prijatelji!“. Eto tako, pa ako i vi imate nekog s resorom kulture nespojivog kućnog prijatelja, predložite ga za ministra u Vladi RH. Drugih kvalifikacija mu ni ne treba. Bit će nadopisan.

Lančani i parazitski sinkronicitet u Saboru

O inicijalnom radu novog Sabora treba prvo reći da se odvijao pod očitom dominacijom SDP-a i lijevih birača. Opozicija: Most – Domovinski pokret – Suverenisti, nisu se smatrali potrebnim međusobno podupirati a radnju nije prepoznao ni seniorski HDZ. Od toga je gore samo to što svi potonji navedeni, nisu shvatili potrebu parirati igrama nazovi socijal-demokrata i nazovi zelenih. Prozirna se (i stara parlamentarna) igra sastojala u ovome: jedan nazovi socijal i nazovi demokrat izdeklamira sve što mrzi u vladajućih ali mu je vrijeme naravno isteklo. Zatim se javlja drugi njegov, koji (naoko lateralno i suvišno) prvo kaže kako se slaže s prvim ali mu nabaci loptu i s temom broj dva. Prvi se tada ponovno javlja kako bi nastavio unaprijed dogovorenu temu pa nastavi lupetati i u narednim, poklonjenim mu minutama. Tada se javlja treći koji (isto tako naoko suvišno) ponavlja da se slaže ali sada s onim drugim. Drugi se tada i opet spremno javlja, zahvaljuje što ga je (slučajno) treći podsjetio i nastavlja zlorabiti govornicu za svoje eskapade u danim mu i dodanim minutama. Tako se učetverostručuje vlastita minutaža, jede suparnikovo vrijeme i nadglasava suparničke zastupnike. BaukOvaj lančani i parazitski sinkronicitet, seniorski HDZ u Saboru još nije ni prepoznao, nekmoli shvatio. Još ne zna kako mu parirati pa se gubi u podmetanjima mimo stvarnih i otvorenih tema. Naravno da to onda, od HDZ-a, ispada onako kako i jest: sasvim neuvjerljivo.

Vezano uz temu rasprave, nisam primijetio da predsjedavajući upozorava na ovakve smicalice ili da ih prekida. Predsjedavajući redovito ne shvaćaju i druge dvije a osnovne stvari. Prva je – ne držeći se teme zastupnici papagajski ponavljaju ono nepotrebno: „slažem se s prethodnikom“. U nastavku, u nedogled obrazlažu zašto se to oni tako slažu. Drugo osnovno je da ako netko govori o korupciji u nekoj stranci onda mu branitelj te stranke ne može primjerice odgovarati tvrdnjama o stanju s Covidom 19. Predsjedavajući bi u oba ova osnovna slučaja odmah morao prekidati takve odgovore jer su puko gubljenje vremena izlišnim ponavljanjima, osim što su izvan teme. Inače zastupnici time, ne samo da raspravu razvodnjavaju i zavode u postrane rukavce, ne samo da se to mlaćenje prazne slame produžuje u nedogled već su tu i ogromni troškovi tv i radio-prijenosa koji se gomilaju, uz obvezan zamor gledatelja nepotrebnim maratonskim sjednicama. To nije pitanje prava na govor i dokidanje prava nekom zastupniku da se izrazi već besplatna poduka istima da se nauče elementima polemike: argumentom na argument ali unutar otvorene teme. Sve drugo vodi ili u svađu ili u beskrajnu i besmislenu salatu od rasprave. No, u razredu đaka, sve je (i dalje) još uvijek isto i moguće.

Što se tiče supružnika Raspudić taj će par morati naučiti elemente parlamentarizma: svatko, ne samo od njih dvoje, iznosi stajališta iza kojih osobno stoji i zbog kojih dobiva pljesak ili zarađuje podsmijeh. Potpuno je deplasirano što pokušavaju obraniti jedan drugoga od podsmjeha ili neodobravanja. To posebno vrijedi za Ninu Raspudića, koji je to (uzaludno) pokušao. Isto tako, nastave li se supružnici međusobno i dalje nadmudrivati (i) u Saboru, to će njihove rasprave obilježiti i spustiti na razinu banalnog bračnog natezanja i svađa a to je nešto što nas uopće ne zanima. Neka si to ostave za po doma.

Postoji jedino i samo ekstremna ljevica

Vidim da se već po medijima marno pokušava skriti istinsko stanje stvari pa se govori o Saboru u kojemu postoje svi: od radikalne ljevice do radikalne desnice. Točno je međutim samo to da postoji jedino i samo ekstremna ljevica koja svojim revolucionarno-anarhističkim metodama i staljinističkim lajanjima provocira na samome rubu zakona i preko njega dok ekstremne desnice jednostavno nema. Nije da je zagovaram jer bi to značilo uvođenje neofašizma ili neonacizma u Sabor a što mi nikada nismo imali, pa čak niti u ratu, niti imamo, za razliku od upravo takvih stranaka u mnogim europskim državama. No, stara je glad mrzitelja RH velika pa kada fašizma u nas nema – treba ga izmisliti. I izvana plaćati, dodao bih.

Bacajući prašinu u oči o dva radikalizma, pokušava se neuvjerljivo opravdati postojanje potpunog lijevog ekstremizma i prodati ga legalnim. Prodati ga uljudbenim i potrebnim, unatoč tome što ti ekstremisti, uostalom i sami sebe, nazivaju ratnom terminologijom: frontom. Upravo njome, Radničkom frontom, potpuno je kompromitiran Tomislav Tomašević i sva njegova koalicija. Ali-ali, njega se proglašava zvijezdom ovih izbora, neš ti zvijezde. Glavno da Domovinski pokret, koji je osvojio više mandata nego Most i Možemo zajedno – nije zvijezda.

Kuhari Ustava
(da nam žive-žive, ravnopravnosti cijele pa dvije)

Na kraju nekoliko riječi o Ustavu RH i zašto je potpuno opravdano tvrditi da je ova Vlada izabrana protuustavnim metodama. Podatke sam prikupljao prije nego li je Sabor konstituiran i prije nego li je u njemu sjajna zastupnica Karolina Vidović Krišto upozorila na odluku Ustavnog suda o protuustavnosti 11-te i 12-te izborne jedinice. Između ostaloga.

Naime, Ustav RH, već u glavi 1. (Izvorišne odredbe) kaže kako se „jamče i osiguravaju ravnopravnost, slobode i prava čovjeka i državljanina…“ U glavi 2. (Temeljne odredbe) članak 1. kaže kako vlast „pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana“. Ustav RHU članku 3. ponovno se ističe ravnopravnost kao „nacionalnu ravnopravnost i ravnopravnost spolova“ te zaključuje kako su sve to zajedno „najviše vrednote ustavnog poretka RH i temelj za tumačenje Ustava“. Dakle, sam temelj. U Zajedničkim odredbama, članak 14. posebno se naglašava: „Svi su pred zakonom jednaki“. No, to su tek opća biračka prava a postoje i ona posebna.

Unatoč onolikom gornjem zaklinjanju u ravnopravnost građana RH, u članku 15. (Zajedničke odredbe) stoje i posebna biračka prava. Pa kaže: „Zakonom se može, pored općeg biračkog prava, pripadnicima nacionalnih manjina osigurati posebno pravo da biraju svoje zastupnike u Hrvatski sabor.“ Sad neka pravni stručnjaci objasne narodu kakva je snaga iz gornjih članaka, kakva je snaga općeg biračkog prava prema posebnom pravu koje mu je očito nadređeno. Kako mogu postojati dva prava o ravnopravnosti? Kakva je to uopće vrijednost opće ravnopravnosti ako trebamo i derogirajuću posebnu ravnopravnost?

Nadalje, kako to da nacionalne manjine, na svome listiću, imaju pravo zaokružiti dva preferencijalna glasa a svi drugi građani RH imaju pravo na samo jedan preferencijalni glas? Je li sve ovo ravnopravnost po onim poznatim Orwelovim principima… svi su ravnopravni ali neki su ravnopravniji? Kako to da Ustav RH, svoj odnos spram manjina, nije uskladio s većinom europskih država koje uopće ne poznaju institut nacionalnih manjina? Kako to da nijedna država od onih rijetkih europskih (Slovenija, Belgija, Danska) koje poznaju institut manjina nema ovako širok i potpuno privilegiran odnos spram manjina? Ne samo da te tri države nemaju tako širok institut privilegija nego sve tri zajedno ukupno imaju manje privilegiranih zastupnika u parlamentu nego sama Hrvatska! U koji se to dakle dio vele-hvaljenog zapadnog demokratskog parlamentarizma Hrvatska, svojim Ustavom, ugledala? Čini se, trebaju nam neki novi kuhari Ustava, po mogućnosti izvana.

Kakva je uopće ta ravnopravnost manjinaca u hrvatskome društvu? Kakav je to Ustav, kojim se otvoreno priznaje da ne postoji ravnopravnost svih hrvatskih građana pa je posebnim pravima isti taj Ustav mora dodatno omogućavati i jamčiti još i kroz sva ta privilegirana prava? Jedno isključuje drugo. Ili ne? Ako ne – to gore po logiku.

Ako je RH, po svom Ustavu, zajednica ravnopravnih građana – onda čemu posebna prava? Ako su nam pak, za neke skupine građana, nužna posebna prava – onda zašto kroz Ustav uporno trubimo o ravnopravnosti sviju? Da se prizna kako ravnopravnosti svih građana nije i nema??

 

Javor Novak/hkv.hr/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara