Šiljo: Zatvoren krug traženja političkog izlaza kod Hrvata

0

 

Posljednji izbori „podvukli su crtu“ pod svekolika nastojanja protekloga desetljeća. U Saboru imamo što imamo, koga imamo i koliko koga imamo. Na onima koji su „unutra“ sada je odgovornost za budućnost nacionalne politike koja ne bi bila ni ne-zna-se-hadezeovska ni zna-se-esdepeovska, a ni politika onih koji viču „Možemo!“, onih koji su „pametni“ i onih koji (za razliku od ostalih) imaju „ime i prezime“ (nešto kao „predsjednik s karakterom“).

Raščlanivši u osnovnim i ne samo u osnovnim crtama stanje i perspektive kakve upravo pomno motrimo u Hrvatskom saboru i s novom vladom, Šiljo je – poput PHB-a – zatvorio i vlastiti, ali i mnogo širi, desetljetni i višedesetljetni politički krug, i rezimirao svekoliki trud. Za sada toliko!

Zagreb – Meštrovićev paviljon, 24. srpnja 2020.

Jučerašnjim konstituiranjem novog saziva Hrvatskog sabora te prihvaćanjem koronske vlade sa 76 glasova „za“ – uz presudni glas zastupnika Hrebaka, pozitivnoga na koronavirus, no s Capakovim epidemiološkim atestom da unatoč tomu može sjesti među ostalih 150 zastupnika i dvadesetak članova Vlade) – zatvoren je krug traženja političkog izlaza kod Hrvata. Njih 16 ili 17 posto svih birača izabralo je HDZ, a ovaj je to što mu nedostaje namaknuo zastupnicima neojugoslavenskog HNS-a, neovelikosrpskog SDSS-a i ostalih ’manjinaša’.

(Krivo je zvati ih ’manjincima’, zato što blizu 90 posto ’manjinaca’, tj. pripadnika nacionalnih manjina, nije glasovalo za dotične kandidate na posebnoj listi XII. izborne jedinice, za koju zastupnica Vidović-Krišto dokumentirano tvrdi da je protuustavna, nego se odlučilo birati zastupnike s biračkih lista na prvih jedanaest izbornih jedinica.)

Prvi je krug započeoje s Hrvatskim rastom (Hrastom)

Jednodesetljetni krug alternativnih političkih nastojanja i stvarnih pokušaja – koji je jučer zatvoren –počeo je prije 10 godina. Bilo je to 2010. Tada je zasnovan Hrvatski rast (Hrast). Ciljalo se na desetke i stotine tisuća glasača HDZ-a, kojima je te „stožerne“ stranke već bilo navrh glave, te pravaških i niza drugih, usitnjenih stranaka i grupacija koje su na izborima za Sabor već redovito ostajale ispod praga, ili se eventualno šlepale s jednim-dva izabrana zastupnika uz koga drugoga.

Radikalno hrvatstvo i socijalno revolucionarstvo u kombinaciji s vjerodostojnim demokršćanstvom i etičkim idealizmom bilo je već spalo na najniže moguće grane. U HDZ-u je sve to bivalo sve više ili zagušeno ili dozirano ili licemjerno i demonstrirano pred biskupima i naivnim vjernicima s velikom figom u džepu.

Naziv Hrvatski rast odnosio se je, kako piše na Wikipediji, na „zajedništvo stranaka, udruga, organizacija i pojedinaca“ okupljenih s ovim ciljem: „demokratskim se putem suprotstaviti sadašnjoj dubokoj duhovnoj i upravljačkoj krizi u Hrvatskoj, te na narednim parlamentarnim, lokalnim i predsjedničkim izborima omogućiti da u sve hrvatske državne i društvene institucije napokon dođu moralne i stručne te socijalno i nacionalno odgovorne osobe“. Tako je bilo navedeno na predstavljanju. Kao temeljne vrijednosti istaknute su: „kršćanstvo, obitelj, domoljublje i čovjekoljublje, što uključuje solidarnost i socijalnu osjetljivost“.

Vrlo je zanimljivo pogledati tko je sve tada u tom „zajedništvu“ bio: Obiteljska stranka, tadašnji predsjednik Ivica Relković; Udruga “Glas roditelja za djecu” – GROZD, tadašnji predsjednik Ladislav IlčićHrvatska republikanska zajednica, predsjednik Mario OstojićHrvatsko kulturno vijeće, predsjednik Hrvoje Hitrec; Udruga HOD, predsjednik Dražen DujmovićHrvatsko društvo političkih zatvorenika; građanska inicijativa Hrvatski pleter, predsjednik Ivo Markulin, a i “druge brojne organizacije civilnog društva”. Među članovima su se isticali bivši predsjednički kandidati dr. Miroslav Tuđman, dr. Josip Jurčević i Ante Ledić. Za prvu predsjednicu Hrasta izabrana je dopredsjednica GROZD-a Željka Markić. Bilo je u Hrastu u pojedinim razdobljima i drugih aktera, pa se tako s njima našlo i primjerice Hrvatsko zvono, koje je Zdravko Tomac neposredno pred tamo neke izbore iznenada kolektivno „preveo“ u HDZ.

Unutar Hrasta cijelo su se vrijeme događale drame, peripetije, sukobi i pravni sporovi. Loši unutarnji odnosi – kao po narudžbi iz HDZ-a, koji budno bdije da nikada ne dobije ozbiljnog konkurenta na desnom centru i na desnici općenito – onemogućuju osvajanje ijednog zastupničkog mandata, nastavljeni su i produbljeni, pa g. 2012. dolazi do punog raskola, iz kojega je nastao Hrast – Pokret za uspješnu Hrvatsku,  s Ladislavom Ilčićem na čelu. Nakon ružnih manipulacija i izigravanja demokratske volje većine – koje su uz ostalo bile posljedica toga da su Ilčić i pojedini vodeći ljudi Hrasta počeli postupati tako kao da se njima upravlja na daljinski upravljač iz Glavnog tajništva HDZ-a – dio vrha stranke predvođen Ilčićem i Zekanovićem odveo je ostatak te stranke u krilo „stožerne“ stranke. A sva filozofija Hrasta bila je dotad upravo ta da HDZ-u treba oteti monopol na hrvatstvo i demokršćanstvo i natjerati ga da se ili popravi ili bude skinut s trona.

I tako se dogodilo da je u studenomu 2015. Hrast izašao na parlamentarne izbore i osvojio jedno zastupničko mjesto, u III. izbornoj jedinici, na listi HDZ-ove „Domoljubne koalicije“, svečano sklopljene u Vukovaru dva mjeseca prije toga. Tada je načelu HDZ-a stajao Tomislav Karamarko. No kada je on osam mjeseci poslije toga podnio ostavku, a na njegovo mjesto bio izabran Andrej Plenković, Hrast je svoje kandidate stavio na listu sada samo „stožerne“ stranke – koja još uvijek nije promijenila ime u „Ne-Zna-Se“ – te je na izborima u rujnu 2016. opet osvojio jedan mandat, koji je naposljetku pripao „uvaženom zastupniku“ Hrvoju Zekanoviću.

Ovdje se ne može ulaziti dublje ni šire u taj zamršeni povijesno-stranački i stranačko-politički film, u kojem je bilo doista svega. Čestiti domoljubi/nacionalistii samostalni idealisti primali su udarce s raznih strana, izvana i iznutra, odozgor i odozdol…. Hoće se u ovom članku samo podsjetiti na to kako se alternativna opcija s početka desetljeća najprije raspala, a onda se njezin preostali dio neslavno skljokao u pregaču, zatim i u džep te naposljetku pod suknju HDZ-a (poslije su se odatle iskobeljali; Istanbulska i vjersko-moralni razlozi bili su razlog ili povod odmetništvu). A pokrenuta je opcija Hrasta bila upravo sa sasvim suprotnim ciljem: da se nikada više ne ide pod skute „Ne-zna-se“.

„Hrvatska zora“ i Savez za Hrvatsku– drugi pokušaj, drugi krug

U takvoj situaciji nerješive unutarnje krize u Hrastu pojavila se je Hrvatska zora stranka naroda, pod vodstvom dr. sc. Milana Kunundžića. Osnovana je već u srpnju 2013., neposredno nakon što je Hrvatska ušla u EU.

Već u veljači 2014. okupila je osam stranaka u Savez za Hrvatsku, a to su bile: Hrast – PokretzauspješnuHrvatsku; HDSSB; Obiteljskastranka; Hrvatskazorastrankanaroda; Hrvatskastrankaprava; Autohtonahrvatskaseljačkastranka; ZavjetzaHrvatsku; AkcijazaboljuHrvatsku. U predsjedništvu su bili:  Ladislav Ilčić (Hrast – Pokret za uspješnu Hrvatsku), Vladimir Šišljagić (HDSSB), Mate Knezović (OS), Milan Kujundžić (HZ), Daniel Srb (HSP), Branko Borković (A-HSS), Marko Lukić (ZZH) i Željko Cvrtila (ABH). Taj je savez sudjelovao na prvim redovnim europskim izborima i osvojio 6,88% glasova, no u Europskome parlamentu nije dobio zastupnika. Službeno, po D’Hondtovu sustavu izračuna mandata pretekao ga je šesti kandidat s liste HDZ-a, i to s razlikom od 203 glasa. Neki sa svime upoznati očevidci iz Saveza tvrde da im je taj mandat bio „otet“.

Već u siječnju 2015. iz Saveza je istupio Hrast – Pokret za uspješnu Hrvatsku, a početkom veljače i HDSSB, Obiteljska stranka, i Hrvatska zora stranka naroda. Nakon toga četiri preostale stranke nastavile su postojati kao savez do pred parlamentarne izbore u studenomu 2015., kada su se i one razišle: ili da bi pristupile drugim koalicijama, ili da bi samostalno izašle na izbore. Rezultat: nula bodova!

Nakon dotadašnjih neuspjeha, a vidjevši šansu u Karamarkovu HDZ-u, u kolovozu 2016. predsjednik Milan Kujundžić, ne na svoju ruku, vratio se je u HDZ, a i većina članova stranke vratili su se ili su kao novi članovi prešli u HDZ. „Hrvatska zora“ iste je godine izbrisana iz Registra političkih stranaka.

Od Hrvatske zore preko Pokreta za hrvatsku budućnost do Domovinskog pokreta

Od tada pa do osnivanja Domovinskog pokreta Miroslava Škore početkom 2020.– ako se ne računa dugo „šareni“, ideološki, koncepcijski i kadrovski neprofilirani i netransparentni Most nezavisnih lista – hrvatski nacionalisti, demokršćani i konzervativci nisu imali nikakvu političku stranku ni opciju na koju bi mogli u ozbiljnijem smislu računati. A s Domovinskim pokretom – koji se pojavio naoko „niotkud“ – ušli su u prvi plan neki novi, ali i mnogi mane mladi (i „otprije poznati policiji“ J) „klinci“ i „klinceze“.

U međuvremenu pojavila se je, ne kao jedina, inicijativa Pokret za hrvatsku budućnost (PHB), koja se 19. srpnja 2018. obratila javnosti

PROGLASOM HRVATSKOMU NARODU

Tijekom ovih dviju godina inicijatori PHB-a pokušavali su okupiti raspršenu, razmrvljenu, razočaranu, rezigniranu, mentalnim zatočenicima i sluganima režimskih hadezeovskih snaga  prorešetanu oporbu. Imali su velik broj javnih nastupa, priopćaja, razgovora i pokušaja dogovora o široj suradnji odnosno o stvaranju novog nacionalno-političkog pokreta. Pred prošlogodišnje europske izbore pozvali su šest stranaka i neke ugledne pojedince (kao što su Nino Raspudić i Marijan Knezović) na stvaranje višestranačke liste pojačene s 3-4 nezavisna kandidata. No taj trud nije tada uspio, pa je mnoštvo glasova bačeno u vjetar – zato što su pojedine liste (Most, Esih-Hasanbegovićev NHR…) ostale ispod praga. Rezultat je bio kobno propuštena i ovaj put realna povijesna prigoda da se osvoji čak četiri ili pet mandata; uspjela je po tom obrascu formirana, ali u „krnjem“ formatu jedino Lista suverenista, no jedina je opipljiva korist bio izbor Ruže Tomašić sa 75 posto preferencijalnih glasova i tri posto „viška“ glasova (premalo za drugi mandat), time, bez sinergije s ostalima, bačenih u naručje HDZ-a i SDP-a. Nešto slično vrijedi i za listu Mislava Kolakušića, kojem je baza bila prosvjedna stranka „Slobodna Hrvatska“, a koju je poput ostalih PHB bio pozvao na prvi sastanak, i koja je bila spremna na nj doći, jednako kao i „Projekt domovina“. No od sastanka nije bilo ništa zato što su odbijenicu dali najveći: Most, Hrast i NHR, a Hrvatska konzervativna stranka dolazak uvjetovala odazivom „većine pozvanih“.

S nedavnim izborima za Hrvatski sabor zatvoren je krug svega što je do tada politički pokušavalo nastati ili ojačati te zajednički ući u izbornu bitku. Posljednji izbori razmjerno su slabim rezultatom – iako brojčano nedvojbeno boljim od svih prethodnih! ­– okrunila svekolika nastojanja mnogih tijekom proteklih deset godina. Da svih tih prethodnih nastojanja nije bilo, Domovinski pokret ne bi imao tla iz kojeg bi izrastao i crpio potrebne sokove. On je mogao tako naglo ojačati samo na podlozi rada i truda desetaka te željnog iščekivanja i navijanja stotina tisuća domoljuba…

PHB se povukao u nevidljivi oblik postojanja

Posljednji izbori „podvukli su crtu“ pod svekolika nastojanja protekloga desetljeća.U Saboru imamo što imamo, koga imamo i koliko koga imamo. Na onima koji su „unutra“ sada je odgovornost za budućnost nacionalne politike koja ne bi bila ni ne-zna-se-hadezeovska ni zna-se-esdepeovska, a ni politika onih koji viču „Možemo!“, onih koji su „pametni“ i onih koji (za razliku od ostalih) imaju „ime i prezime“ (nešto kao „predsjednik s karakterom“).

Na kraju je potrebno reći i ovo: U trenutku kada je spoznao da ne može neposredno utjecati na oblikovanje čvrsto hrvatske (nacionalističke, u pozitivnom smislu) i demokršćanske (ne i politobrtničke) i razumne (ne zgoljnoprosvjedničke) i  programski profilirane, idealizmom (a ne sebičnim interesima) prožete nove hrvatske opcije, – PHB se je povukao u nevidljivi (’netransparentni’) oblik postojanja.

I Šiljo zatvara krug

A svjestan svega toga, i sa sviješću da je u posljednjih 68 uzastopnih svojih 66 kolumna rasvijetlio ’brda i doline’ suvremene političke Hrvatske, stranke, politike i političare u hrvatskom narodu („i šire“), i Šiljo je odlučio povući se do daljnjega iz hrvatske političko-publicističke vreve. Raščlanivši u osnovnim i ne samo u osnovnim crtama stanje i perspektive kakve upravo imamo u Hrvatskom saboru i s novom vladom, Šiljo je – poput PHB-a – zatvorio i vlastiti, ali i mnogo širi, desetljetni i višedesetljetni politički krug, i rezimirao svekoliki trud. Za sada toliko!

Vladi, uostalom, treba dati, koliko to bude moguće, uvriježenu poštedu tijekom prvih stotinu dana, a saborskoj oporbi isto toliko vremena da se pokaže i iskaže, da vidimo na čemu smo zapravo.

Kada se opet vrati u ovu vrevu, Šiljo će procijeniti ima li više smisla nastaviti se baviti ovakvim pisanjem. Ako zaključi da ima, razmislit će o čemu bi to, na koji način i u kojem obliku uopće trebalo pisati. I komu.

Dotad, svim tihim i manje tihim – i to nekim čudom brojnim! – čitateljima autor ovih redaka želi ugodne odmore i podnošljive umore. I da ih dragi Bog po zagovoru Marije Snježne (5. kolovoza – Dan pobjede!), Velike Gospe, sv. Josipa – zaštitnika Hrvatske i bl. Alojzija Stepinca čuva, bodri i hrabri. Da ne klonu i da sebi i drugima ne čine ništa loše, nego da pokušavaju činiti makar malo više dobra, u pravoj vjeri i okrijepljeni duhovnom snagom, koja u duh i dušu dolazi i po molitvi.

 

 

Šiljo/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara