I. Bekavac: Politički teror izgubljenih titoista

Vrijeme:11 min, 53 sec

Ustrajno optuživanje hrvatske države za fašizam i ustaštvo oblik je primitivnoga političkoga terora kojim bi se htjelo slomiti slobodarsko i državotvorno hrvatstvo u korist jugoslavenstva i drugih internacionala. Zašto bi i kako, primjerice, izolacija ljudi izloženih opasnom virusu mogla prizvati optužbe za fašizam u državi koja se o toj zaštiti brine; po čemu bi Tito, Lenjinov i Staljinov sljedbenik, mogao biti ‘sponzorom’ socijaldemokracije, a Lenjin‘platforma’ Možemo, koja je na srpanjskim izborima osvojila sedam zastupničkih mjesta, sebe najaviti donositeljem Svjetla u mračnu Hrvatsku?

Profesionalni revolucionari

Lenjin je početkom 20. stoljeća (1902.) odbacio zamisli o spontanom pristajanju radnika uz revoluciju. Tvrdio je da će prosvjetljenje donijeti »profesionalni revolucionari« koje će voditi Centrala (Kominterna). Danas se ta Centrala drukčije zove. (Jedan od vođa spomenute ‘platforme’ nakon izbora je ‘izrazio zabrinutost zbog jačanja krajnje desnice u Hrvatskoj dodavši da nema mjesta za trijumfalizam. – Ali mi ćemo se boriti. Crni mrak se nadvija nad nama, ali mi smo novo svjetlo u hrvatskoj politici i vjerujte nam kad vam kažem: “Ugasit ćemo taj mrak”(T. Tomašević).) Odgovor na Možemospomenuta pitanja u ovom tekstu ne treba očekivati, pokušat ćemo samo raščlaniti neke sastavnice tih zamisli i izbližega promotriti njihov sadržaj. Možda je ono što prikrivaju i važnije od besmislenih konstrukcija koje nude kao nekakve političke teze. Još samo ovo, da se kasnije više ne vraćamo proricanju budućnosti: uz nove ljevičarske ‘platforme’ i nekoliko dobro pripremljenih mladih političarki i političara, postojeći SDP nema više ozbiljnijih izgleda; mnogi mediji već nadugo i naširoko predstavljaju pretendenta na mjesto zagrebačkoga gradonačelnika koji iznosi da za sobom ima sve što revolucionar boljševičkoga tipa mora imati, samo što on nije išao na (do)školovanje u Moskvu nego u neke druge gradove. Umjesto zanata ima fakultetsko obrazovanje, ima sponzore, ima novac i silnu žudnju za vlašću; kaže da su za njim već ‘brojna uhićenja’ (kakav bi to revolucionarac bio koji, kao i drug Tito, nije iskušao život iza brave), ‘profesionalno je posjetio više od 40 država’, a dodatno još bar 20. Ne treba pitati kako se to može od hrvatske plaće, jer da nema novca čovjek ne bi putovao, ni stjecao magisterije u Cambridgeu.

Tama. Zla kob Hrvata

Jedna je ‘lijeva’ priča, koja je započela s Lenjinom konačno pred svršetkom i u našoj zemlji, a počinje nova, koja razbuđuje različite slutnje. Govor bi mogao biti drukčiji, ideja ista. Njoj suprotstavljena politička orijentacija koja se Titonaziva umjerenom desnicom pobijedila je na srpanjskim izborima i znatno ojačala, pa će njezino novo pomlađivanje ići postupnije i sporije od onoga na lijevoj strani. Priču bernardićevaca o fašizmu zamjenjuje govor o tami, kao zloj kobi Hrvata, koju novi ‘progresisti’ žele iznova prosvjetljivati. U šumi Anindol 1. kolovoza 1937. okupilo se 16 delegata i održali osnivački kongres KPH. Dvanaestoricu (12) su izabrali u Centralni komitet koji je uskoro poveo ‘revoluciju’. To je bio uvod u prvo ‘prosvjetljivanje’. Radom Kongresa rukovodio je drug Tito (odjeven planinarski: turističko odijelo, žute cipele, džemper maslinaste boje s naprtnjačom). I novi revolucionari vole planinarenje. Osammdeset i dvije godine nakon toga ‘Kongresa’ Titovi sljednici javljaju da se u Hrvatskoj opet rasplamsao fašizam. Govori se o izolaciji, korona virusu i relativizaciji fašizma. Tako bi pandemija mogla biti izvorom i velikoj političkoj, a ne samo zdravstvenoj nesreći? Gdje su izvori toj zamisli? Dva su glavna razloga optužbama za fašizam: prvi, umanjiti uspjehe državne vlasti koja je vodila i vodi borbu protiv pandemije i, drugo, nastaviti s etiketiranjem neistomišljenika i prikrivanjem vremena kad su Titovi ljudi, od 1949, počeli koristiti dubrovački model izolacije i, umjesto ljudi koji su dolazili iz ‘kužnih krajeva’ zatvarati donositelje kužnih političkih misli.

Izolacija i fašizam

Od najstarijih se vremena u ljudskim zajednicama izdvajaju potencijalni prenositelji zaraza, ili se na neki drugi način nastoji zaustaviti njezin prijenos. Dubrovnik je bio prvi grad u svijetu koji je 1377. uveo karantenu. Nitko tko je dolazio Goliiz zaraženih područja nije smio ući u Grad, a da ne provede 30 dana na otočićima Mrkanu i Bobari. (Kasnije su počeli graditi lazarete (1429.) a onaj veliki na Pločama 1627.). Primjer Dubrovnika slijedili su i ostali gradovi, pa je ova mjera zaštite zdravlja u narednim stoljećima postala uobičajenom sve do našega vremena. Jedan od najpopularnijih turističkih časopisa u Kini (Traveller) nedavno je u tom kontekstu spomenuo i Dubrovnik a mjere izolacije koje ja taj grad uveo prije šest stoljeća naziva ‘mudrim, razumnim i učinkovitim’. Umjesto izolacije na otocima ili, kasnije, u posebno izgrađenim objektima, potencijalni širitelji zaraze, uglavnom se odvajaju u svojim domovima, bolnicama ili na posebno pripremljenim drugim lokacijama. Toga ima po cijelom svijetu, pa i u Hrvatskoj koja je u ovodobnoj pandemiji, punoj nepoznanica, pokazala iznimno umijeće svojih liječnika i otpornost zdravstvenog sustava zbog čega nas ubrajaju među najuspješnije u svijetu. Ipak, postupak izolacija ljudi koji su bili u dodiru sa zaraženim korona virusom priskrbio je HDZ-ovoj vlasti optužbu za fašizam. Taj pojam izolacije i spominjanje dubrovačkih otoka Mrkana i Bobare u davnim vremenima usmjerilo je pozornost prema jednom drugom tipu izolacije i nekim drugim hrvatskim otocima koji jesu služili za izolaciju, ali ne zaraženih virusima, nego političkim idejama. Tamo su stizali na ‘izlječenje’. U kažnjeničkim logorima na Golom otoku i Grguru, ‘izolirani’ su ljudi prethodno prošli mnoge staze okužene staljinizmom. A krivnja za taj razlog izolacije ide izravno na Titovu adresu.

Mrkan i Bobara; Goli i Grgur

Tko bi mogao pomisliti da će zbog borbe protiv pandemije neki ljudi, koji se nakon 1990. ne nazivaju komunistima nego – antifašistima, u Hrvatskoj vidjeti izvore – fašizma. (A ako nema fašizma, kog vraga će oni raditi, čemu su Golionda oni ‘anti’.) Navodno su ga detektirali u tobože politiziranim (‘hadezeovskim’) metodama suprotstavljanja covidu-19. Hrvatski mediji uglavnom ne pridaju važnost ni tim optuživanjima za fašizam u današnjoj Hrvatskoj. Jedan županijski prvak sdp-a nekoliko dana prije srpanjskih izbora iznosi da se hrvatska fašističnost očituje u izolaciji ljudi zbog korona virusa. ‘A kada se mimo Ustava i zakona ljude lišava slobode to je fašizam, to je poruka koju šalje HDZ’. Tvrdnju o fašizmu u našoj zemlju, bez spominjanja pandemijskih utjecaja, dan prije izborne šutnje, u svom je javno objavljenom spotu ponovila Restarart koalicija. Zbog toga je u televizijskom suočavanju, dva dana prije izbora, vođa vladajuće stranke tražio od Bernardića da objasni na koga Restart koalicija misli kad u aktualnim spotovima odjedanput govori o fašizmu u Hrvatskoj, a ‘vođa ljevice’ ga, umjesto odgovora, pita ‘je li se prepoznao’. “Ne. Miljama daleko”, rekao je Plenković, a socijaldemokrat je skrenuo pozornost s HDZ-a i rekao kako misli na one u Domovinskom pokretu, koji relativiziraju fašizam. Plenković onda pita želi li reći da su u Domovinskom pokretu fašisti. Bernardić: “Ne. Nego oni koji relativiziraju fašizam”. Gdje, kad i kako su ‘relativizirali’ fašizam? Tko bi i kako to mogao ‘relativizirati fašizam’, što bi i na koji način moglo omogućiti umanjivanje toga apsolutnoga, totalitarnoga zla. Ima, međutim, ljudi koji lijepeći drugima te etikete uporno pokušavaju relativizirati i rehabilitirati titoizam kao – navodno netotalitarni poredak? Nekima je to srž ukupnoga političkoga djelovanja. One koji dokazuju da je bio totalitarni, jednopartijski poredak, uporno proglašavaju fašistima.

Hinina šutnja

Na prigovore da je politiziran, hrvatski krizni stožer za obranu od korona virusa odgovara da su na svoje dužnosti u Hinatom stožeru imenovani prema odredbama Zakona, a ne trenutačne političke volje. Haranga se svejedno nastavlja. Komunisti, naime, moraju naći stvarne objekte svoje zamišljene sheme o sudaru fašizma i antifašizma, svjetla i mraka. Oni, za se tvrde da su samo donosioci svjetla bili i ostali. Titovi ljudi. Restart koalicija objavljuje spot o fašizmu u Hrvatskoj. “Dana 3. srpnja 2020. održana je 4. elektronička sjednica Etičkog povjerenstva u izborima zastupnika u Hrvatski sabor. Etičko povjerenstvo u povodu pritužbi na objavljeni promidžbeni materijal RESTART koalicije utvrdilo je sa šest glasova ..za” i jednim glasom „protiv da su pritužbe osnovane i izreklo upozorenje RESTART koaliciji. Povjerenstvo utvrđuje da su objavom promidžbenog materijala povrijedili vrijednosti iz točke I. podtočka (1.) Izbornog etičkog kodeksa. Etičko povjerenstvo nalaže RESTART koaliciji da ukloni promidžbeni sadržaj i da se javno ispriča zbog počinjene povrede Izbornog etičkog kodeksa.” Priopćenje upućeno 3. srpnja Hina nije emitirala pa 4. lipnja Povjerenstvo ponovno šalje upozorenje i moli da se javnost upozna sa spomenutim prigovorom. Hina se oglušuje, pa niti ne govori zašto se oglušuje. Sav politički potencijal sljednika komunističke partije nosi optuživanje konzervativne desnice za nešto što u realnosti ne postoji, za fašističku politiku koja je poražena prije više 75 godina Vrlo je vjerojatno da ta optužba u nekom predstojećem razmatranju političkih prilika može u znatnoj mjeri olakšati završne razgovore o refleksijama posljednjega totalitarizma na život hrvatske države. Lijepljenjem etiketa ‘antifašisti’ se pokušavaju održati na političkoj sceni koja u njihovu imaginariju mora nužno sadržavati revolucionarno razvrstavanje aktera političkih nadmetanja. Možda će ‘nova’ ljevica i to dokrajčiti, kad kroz 30 godina u tomu nisu uspjeli ni demokršćani ni oni koji se nazivaju socijaldemokratima.

Titoizam i socijaldemokracija

Ljudi izolirani na Golom otoku nakon 1948. najprije su morali prigrliti Staljina, Tita i Partiju, a onda je došao zaokret: nisu mogla postojati dvojica vođa, nego jedan, pa su morali proći kroz čistilište. Najprije su ih izolirali, a onda su ih destaljinizirali. Titova je vlast bila posve oblikovana prema staljinskom modelu totalitarnoga upravljanja državom i društvom. Brutalno fizičko i psihičko nasilje i težak fizički rad bili su u funkciji »preodgoja« bivših drugova. Na vrhu je bio Svemoćni i Bezgrješni, koji je u u jednoj ruci držao Udbu, a u drugoj Partiju. I Udba i Partija bile su u funkciji osvajanja i čuvanja vlasti. Staljinovo i Titovo iznenadno odustajanje od putovanja u istom vlaku ni u jednom trenutku nije značilo napuštanje lenjinsko-staljinskih metoda vladanja u Titovoj državi. ‘Mi smo za Tita jer smo – socijaldemokrati’. To može reći samo vrlo neuk čovjek. Titov je učitelj i vođa V. I. Lenjin sa socijaldemokratima ‘raskrstio’ davne 1912. i nikad se više nisu zbližili. Da bi postali članovima KPJ, zatočenici na Golom otoku kroz rat ili prije rata morali su dokazati da su uvjereni staljinisti, a za izlazak s Gologa morali u dokazati da više nisu staljinisti. Zašto hrvatski ‘socijaldemokrati’, navodno neovlaštenu izolaciju u pandemiji ne uspoređuju, recimo, s političkom izolacijom informbirovaca na Golom otoku i Grguru, i organizatore nazovu boljševicima, a ne fašistima.

Tuđman i Tito

Neposredno nakon parlamentarnih izbora 2020. vodeći čovjek sljednika komunističke partije, odgovarajući na ftnovinarsko pitanje, kaže da prednost pred Tuđmanom daje Titu, dodajući usput: ‘pa mi smo socijaldemokrati’. Dobro, a kakve veze imaju socijaldemokrati s Titom? Oni su kao ‘revizionisti’ uvijek bili pod udarom komunističkog režima od rascjepa radničkoga pokreta na reformiste, koji su revidirali marksizam, odbacili revolucionarni put društvenih promjena i revolucionare, koji su tvrdili da je revolucija jedini put rješavanja društvenih proturječja. Njihov izbor je diktatura proletarijata. Revolucionari su bili u većini pa se prozvali boljševicima (većincima) a socijaldemokrate su nakon toga posprdno nazvali – menjševicima (manjincima).Titov komunizam oslanjao se na Lenjinove i Staljinove dogme i praksu boljševičke partije. Dakle, kako je Tito, boljševik dobio potporu hrvatske ‘socijaldemokracije’? Po kojoj bi logici politički aktivist u Hrvatskoj 2020. davao prednost vođi komunističke države, koji je vlast osvojio protudemokratskom ‘revolucijom’ oružjem i nasiljem jednopartijskoga sustava od 1945. do 1990., pred čovjekom koga je izabrao narod na slobodnim višestranačkim izborima, koji je branio Hrvatsku od agresije i oslobodio okupirani dio zemlje? Tko bi mogao dati prednost vođi komunističke ‘revolucije’ koji je od početka do kraja nastupao protiv ostvarenja hrvatskoga povijesnoga prava na vlastitu državu, u korist države koja je uspostavljena 1918. kao ‘dar’ karađorđevićevoj dinastiji. Kako su tumačili Titovi bliski suradnici, Hrvati su svojim životima i krvlju morali plaćati da bi ta država opstala.

Radikalni titoisti žele natrag

Tuđman ili Tito, Hrvatska ili Jugoslavije, demokratska ili totalitarna, jednoopartijska država? Ta se pitanja, nažalost, i danas sve češće, ubacuju u hrvatsko društvo kao da tu stvarno postoje nekakve dvojbe. Ortodoksni komunisti misle drukčije. Uključujući se u razgovor o Ttuđmanu i Titu komunistički novinar (I. Bešker), uz pusta mudrovanja uzima i Titov pogreb, kao znak prednosti pred Tuđmanom. Kakav dokaz! Je li tko među njima bio protiv Titove jednostranačke komunističke države? Uz taj odar bili su i tvorci jugoslavija, svrstani i nesvrstani. A gdje je u vrijeme toga pogreba bio Tuđman? Pripremao se za Titovu lepoglavsku tamnicu (1982-1984.). Je li se i Tuđman nakon deset godina od toga pogreba, 1990. pojavio kao nečiji namjesnik ili izaslanik, je li ga poslala Moskva, London ili Rim? Nije došao ni iz šume ni na talijanskim kamionima. Hrvatima nije bilo važno tko je i zašto došao na sprovod u Beograd, a nije im bilo važno ni tko nije došao na sprovod u Zagreb. Izgleda da neki ljudi još uvijek vjeruju da Hrvati nakon tolikih stoljeća mogu postati dijelom civilizacijskoga i kulturnoga prostora kome nikad nisu pripadali. Uz najnoviju priču o Titu i Tuđmanu I. Bešker piše: “Nisu me shvatili ozbiljno kada sam predlagao da se u Zagrebu prostor između Rektorata i HNK nazove Trgom našega najvećeg sina…”

Rat je ‘ušao’ u ljude

Uz zagovor titoizma i optužbe na račun hrvatske države za fašizam, javljaju se i drugi provjereni Titovi ljudi s Milošević‘dokazima’ protiv Tuđmana. Kao da dolazi iz neke daleke galaksije, još jedan radikalni titoist (Rajko Grlić), okićen, uz ostalo, i Nazorovom nagradom za životno djelo (2018.) u srpnju 2020. pokušava s novim obmanama sve vraćati unatrag. “Tuđman i Milošević su u dvije godine olako digli rat, rat je ušao u ljude ko nož u putar.” (Svijet, srpanj 2020.) Kako tužno i primitivno! “Rat je ušao u ljude…!” Doista, ‘ušao’ je u nedužne živote djece, žena i mnogih drugih civila, ‘ušao’ je i u Škabrnju, i u tisuće napadnutih hrvatskih sela i gradova, okupiranih i neokupiranih. Koje dvije godine? Tuđman je izabran 1990., Vukovar je razoren 1991., a Oluja je bila 1995. Dok Tuđman, nakon tamnice, nije imao pravo javnoga nastupanja, na čelu komunističke partije Srbije bio je od 1986. S. Milošević koji uza se ima državu, diplomaciju, vojsku, miliciju, bankarski sustav, tajne službe… provodi antibirokratsku revoluciju, ukida autonomiju Kosova i Vojvodine i kreće s ‘moštima kneza Lazara’ prema Hrvatskoj. U to vrijeme Tuđman, disident i prognanik, kojemu i 1989. osporavaju pravo javnoga nastupa, priklanja se prodemokratskim nastojanjima i ubrzo postaje vođom. Poveo je Hrvate u pobjedu, za slobodu, demokraciju i mir. I uspio je, uspio je sa svojim narodom rasutim po cijelom planetu. Uspostavili su državu, obranili i oslobodili zemlju. Uspoređivanje Tuđmana s Titom i Miloševićem vrhunac je ‘domišljatosti’ ljudi koji bi povijest rado okrenuli unatrag.

 

Ivan Bekavac/hkv.hr/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo

Odgovori