Šiljo: Hrvatska prokockala ekonomske potencijale samostalnosti!

Vrijeme:9 min, 40 sec

 

 

 

Dok svi večeras osluškujemo hoće li se „oni tamo“ u Briselu nekako dogovoriti i hoće li se Plenković vratiti u domaju ponosno mašući budućim milijardama „europskog novca“ i za Hrvatsku, na domaćem planu zastupnici i budući dužnosnici uglavnom se ne bave ničim spomena vrijednim. Pogotovu se ne bave „pitanjem svih pitanja“ – a ono će sljedećih mjeseci biti gospodarstvo, rad, zaposlenost, proračun, zaduživanje, zdravstvo, plaće, mirovine, reforme, ekonomski i socijalni šokovi, zatim i politički šokovi i lomovi koji će odatle proistjecati. A pritom posve nov „model i praksu političkoga i ekonomskoga upravljanja“ opet ne će razraditi i narodu ponuditi – nitko!

 

Zagreb – Velesajam, 19. srpnja 2020.

Sada to postaje najednom mnogo vidljivije: Hrvatska je uspjela prokockati ekonomske potencijale vlastite samostalnosti, odlaska iz federativne Jugoslavije i izlaska iz komunističkog sustava „socijalističkog samoupravljanja“!

(O Bosni i Hercegovini moglo bi se isto tako govoriti i problematiku razlagati, no to je još mnogo teže i gotovo besmisleno kada se uzme u obzir da je riječ o državi koja zapravo nije ni prava ni u sebi dobro definirana ni sređena ni funkcionalna država, nego „država u nastajanju“ i u trajnoj i nerješivoj krizi koja proizlazi iz njezinih daytonskih i poslijedaytonskih ustavnih i političkih i ostalih osnova, unutarnjih odnosa i stranog tutorstva.)

Ta spoznaja nije kod ljudi koji prate zbivanja od jučer. Sve je počelo već u sutonu jugoslavenske ere, kada je savezna vlada Ante Markovića trasirala put takozvane „pretvorbe društvenog vlasništva“, koji je jako pogodovao dotadašnjim komunističkim polit-direktorima i ostalima u smislu postupnog ili prekonoćnog preuzimanja vlasništva nad dotadašnjim „poduzećima u društvenom vlasništvu“. Sve se nastavilo „privatizacijom“, koja se na nesreću događala u zaleđu političkih i vojnih bitaka koje su imale za cilj definiranje statusa i teritorija novoproglašenih država (Slovenije, Hrvatske, BiH, Makedonije, poslije i ostalih), njihovo međunarodno priznanje i afirmaciju.

U Hrvatskoj se, u nastavku, tijekom posljednjih triju desetljeća događalo svašta. Teško je sve najvažnije i pobrojiti. Uglavnom, često su se vlasti i centri moći ponašali kao „pijani milijunaši“. Podalje od očiju javnosti događala su se preuzimanja odnosno upropaštavanja brojnih dotadašnjih poduzeća, instituta, ustanova i ostaloga. Da se razumijemo, mnogo toga i moralo je propasti, iz raznih razloga. No isto tako mnogo toga nije moralo propasti, nego je moglo opstati, dapače, moglo je ostvarivati i veće poslovne uspjehe od onih u dotadašnjem poluzatvorenom, na klirinško područje i na nesvrstane uvelike usmjerenom jugoslavenskom gospodarstvu, koje se žilavo održavalo unatoč svim slabostima i opterećenjima koja su priječila ili gušila domaće gospodarstvo i vanjske gospodarske i financijske odnose. 

Najsažetije rečeno, hrvatsko gospodarstvo nalazilo se u ovih 30 godina u stisci između neosocijalističke pretvorbe i privatizacije, stranoga „predatorskog“ (grabežljivog) kapitalizma, političkog arbitriranja, pogodovanja i raznih oblika nezakonistosti, nemorala, mita, korupcije, klijentelizma i nečistih političkih „usluga“ i „zadaća“ vladajućih garnitura. Ono je zapravo ostalo na pola puta: niti je zadržalo dominaciju socijalističkih struktura, mentaliteta i uhodanih načina „gospodarenja“, niti se pretvorilo u „normalno“ gospodarstvo zapadnoga tipa. Tu je osobito negativnu ulogu imao pravni nered, nesigurnost i nezakonitost (investitori, čuvajte se!) i monetarna politika prejake kune. A mnogi poduzetni, inventivni, obrazovani i čestiti ljudi, uključujući i domaće i strane investitore, bili su u pravilu onemogućeni ili zagušeni u svojim nastojanjima. 

Hrvatska je prokockala i svoje geopolitičke i tranzitne potencijale (luka Rijeka, moderna nizinska pruga Rijeka – Zagreb i dalje prema srednjoj Europi, multimodalno prometno povezivanje luke Rijeke odnosno luke Ploče s Dunavom i Podunavljem itd.). Ona je desetkovala svoju i pomorsku i riječnu flotu, a glavninu investicija usmjerila na  auto-ceste, koje su primarno u funkciji – turizma i transporta ljudi, a ne roba. Devastirala je svoje selo i poljoprivredu. Zanemarila prerađivačku industriju. Upropastila velik dio brodogradnje, a pritom desetke, ako ne i stotine milijarda kuna ustrajno „bacala“ u jamu bez dna: u subvencioniranje brodogradnje i drugih djelatnosti koje nikada nisu stale na vlastite noge, nego su održavane na račun drugih. Itd. 

Nepametnim i nepoštenim, pa i bezdušnim, a svakako stranačko-klanovskim interesima podvrgnutim politikama te nesposobnošću i nemarom vladajuće „elitate“ upropastile su mnoštvo obrta, zanata i drugih malih i srednjim gospodarskih subjekata. A time što je činila ili dopuštala da javni i dijelom parazitski sektori bujaju na svim razinama te gutaju previše zajedničkoga novca, kojega je ionako bilo premalo, i ujedno orijentacijom na „spašavanje gubitaša“, a ne na „poticanje dobitaša“, politička klasa dodatno je opterećivala i gušila uspješno sektore državnog, mješovitog i privatnog poduzetništva. Osim toga, dopustila je da goleme profite ostvaruju banke, osiguranja, financijski sektor općenito, telekomunikacije i trgovinski lanci i razni drugi, sitniji monopolisti i paraziti, koji su utkani u samo tkivo i u svaku stanicu hrvatskoga gospodarskog organizma.

Hrvatska je takvom svojom deindustrijalizacijom, prebacivanjem težišta na potrošnju, na trgovačke lance i usluge, na „spasonosno“ zaduživanje i slične neproduktivne djelatnosti, koristeći će deviznim doznakama vlastitih državljana raspršenih po svijetu, zaostajanjem za drugima, propuštanjem da iskoristi svoje „komparativne prednosti“ i ukupnim „razvojem“ svoje „političke ekonomije“ postala neke vrste slijepog crijeva u međunarodnim gospodarskim odnosima. 

Kao dva glavna oduška za takvo gospodarsko zaostajanje hrvatski su ljudi nalazili poglavito dvoje: turizam (apartmanizacija jadranske obale, prije svega, i svi oni cirkusi s ležaljkama, ’divljim’ skupim parkinzima, sustavnim utajama poreza i ’kreativnim’ gulikožama raznih vrsta) i odlazak u inozemstvo. Kao u Jugoslaviji od šezdesetih godina prošlog stoljeća nadalje. A sada se pojavio težak gospodarski šok izazvan na nacionalnoj razini epidemijom, a na globalnoj pandemijom virusa SARS-CoV-2. Gospodarske i druge posljedice toga sve glasnije kucaju, a uskoro će početi i lupati na naša vrata: i nas kao države, i svih nas kao njezinih ’podanika’.

To je potaknulo mnoge, pa tako i Željka Bogdana, izvanrednog profesora na Katedri za makroekonomiju i gospodarski razvoj Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, da „razmotaju“ hrvatsku gospodarsku gibanicu, promotre ju unatrag i unaprijed i iznesu svoje procjene i prijedloge. Bogdan je to učinio i u ljetnom trobroju „Vijenca“, polumjesečnika Matice hrvatske odnosno „književnog lista za umjetnost, kulturu i znanost“ (?!), u članku pod naslovom „Neizvjesna ekonomska jesen“. Svatko koga ta tema zanima morat će pročitati taj tekst na dvjema stranicama novinskog formata.

Željko Bogdan: Neizvjesna ekonomska jesen

To je rijetko objektivan i prilično cjelovit oris i onoga što je bilo prije, u bivšoj državi, i onoga poslije, a i onoga danas. Ovdje će se izdvojiti samo nekoliko poruka.

Pođimo od posljednje, zaključne rečenice: „Unatoč domoljubnom elanu kojim smo išli u osamostaljenje vlastite države, stvorili smo društvo bez dugoročne perspektive. Izučavajući povijest često kritiziramo tuđe vlasti nad našim prostorom, da bismo se u usporedbi s ostalim postsocijalističkim članicama EU najmanje okoristili vlastitom samostalnošću!

Stari bi Latini rekli: Sapienti sat! – Pametnu dosta! (Što fanovima HDZ-a ni polovini svih birača koji su bojkotirali glasovanje očito nije bilo „dosta“!) No dodajmo ipak još dva-tri „detalja“ koji prethode zaključnoj ocjeni. „Ali najočitiji primjer neefikasnosti ogleda se u iseljavanju radne snage i u velikom uvozu hrane. Vlastita proizvodnja hrane nam se u recentnoj krizi smanjila za oko 40% unatoč tomu što je dobar dio Hrvatske nizinski. Nadalje, da nije turizma, čini se da ne bismo znali ni što bismo s morskim resursima. Manja poljoprivredna proizvodnja i naglašena ovisnost o turizmu za Hrvatsku su se u korona-krizi pokazale vrlo riskantnim. Za posljednje smo u dobroj mjeri i sami odgovorni jer nijedan razvojni plan ne znamo sastaviti a da na prvo mjesto ne stavljamo turizam. Da ne budem krivo shvaćen, turizam je naša važna gospodarska grana, ali to ne znači da treba zanemariti druge djelatnosti. Ako nas ona potakne na umanjivanje spomenutih rizika zajedno s ublažavanjem demografskih problema, korona-krizu možemo pretvoriti u nešto najbolje što nam se moglo dogoditi. Naravno, pod ’drugim djelatnostima’ u znatnoj mjeri ciljam na proizvode više dodane vrijednosti, za što je potrebno i više ulaganja u istraživanje i razvoj.“

Ekonomist Bogdan na kulturan način zapravo kaže: Mijenjajte model gospodarskog planiranja, upravljanja i subvencioniranja, mijenjajte strategije, pomičite težišta, prihvatite se ozbiljna posla, otvarajte prostor stručnjacima (ali ne konzultantima poput onih kunoljubaca iz skupine Borg!) mijenjajte ponašanja i mentalitete, mijenjajte sami sebe! 

Na koga bi takve poruke trebale sve nasloviti? – Ponajprije na političku i upravljačku „klasu“, ali i na mnoge druge, na javnost, na sve subjekte. 

PHB je u svom Proglasu hrvatskomu narodu od 18. srpnja 2018. ishodište za budućnost stavilo na to da polazi:

– od ocjene da su u Republici Hrvatskoj iscrpljeni i kompromitirani dosadašnji model i praksa političkoga i ekonomskoga upravljanja, koji vode daljnjemu odumiranju, iseljavanju i gubitku dostojanstva hrvatskoga naroda te ugrožavaju smisao i svrhu hrvatske države;

– od svijesti o potrebi za novim oblikom reprezentativnosti hrvatskih državljana, od kojih mnogi u postojećim strankama nemaju svoje vjerodostojne predstavnike i zastupnike;

– od potrebe da se na svim razinama vlasti te u javnosti u prvi plan stave problemska čvorišta i utvrde osnove na kojima će Hrvatska u 21. stoljeću napredovati, a ne nazadovati.

Pokret za Hrvatsku budućnost (PHB): „Kancelarski“ model vladavine zamijenite – parlamentarnim!

 

Otad je već mnogo vode proteklo ispod zagrebačkih savskih i drugih domovinskih mostova. Poneke stranke ponešto su od tih elemenata ugrađivale u svoje programe, pa tako i Domovinski pokret MŠ, no sravni li se sve skupa, hrvatski birači nisu do sad još uvijek dobili cjelovit ni razrađen program za bitnu promjenu „dosadašnjeg modela i prakse političkoga i ekonomskog upravljanja“. A kako i bi dobili kada se 90 posto pozornosti javnosti svraćalo na takve stvari kao što su: hoće li DP i Most skupa ili ne će i zašto ne će; imaju li žene bezuvjetno „pravo“ na pobačaj, je li Škoro bio „omladinac“, je li Plenković uistinu „antifašist“, je li Domovinski pokret „crni (fašistički) mrak“, a ponajprije tko će biti na kojoj listi i tko je na kojoj izbornoj jedinici izabran. 

A sada se već nekoliko dana hrvatska javnost „zabavlja“ raspetljavanjem pravnog-zastupničkog čvora koji glasi: Hoće li Ružu Tomašić zamijeniti kandidat iz njezine stranke koji je dobio 19 glasova, ili kandidat s iste liste iz Domovinskog pokreta koji je dobio 205 puta više glasova od njega, ili će „Ruža“ žrtvovati svoju europarlamentarnu karijeru (i iznimno veliku plaću) i smjesta se vratiti u Hrvatski sabor samo zato da čovjek iz Domovinskog pokreta, na čijoj je listi i ona ostvarila uspjeh, ne bi zasjeo u fotelju „njezina“ čovjeka iz Hrvatske konzervativne stranke. Od koga je god, previše je. „Nismo se za to (za saborske fotelje, za sinekure,  stranačke sebičnosti i glavarine) borili!“ Ili, ipak, zapravo, jesmo.

To je niska i jadna i nezrela razina naših političkih prilika i neprilika i naših ’prekaljenih’ i novopečenih političara. Pogledate li odnosno poslušate političke emisije, osobito one na „desnom alternativnom“ dijelu spektra, čut ćete najviše o osobnim i privatnim odnosima, prijateljstvima, poznanstvima, ćakulama, spikama i karakternim ocjenama „naših“ političara. Zemljo, otvori se! Pa čime se toliki ljudi zapravo sa svom ozbiljnošću bave, kad se ne bave ideologijskim i međustranačkim ’prepucavanjem’ i ocrnjivanjem?! Dio izabranih zastupnika svoje polu-privatne odnose, tračeve, primitivizme i nezrelosti unosi sa sobom u Hrvatski sabor. I to i ne skriva. I pritom im uopće ne pada na pamet da su ih ionako uglavnom naivni birači izabrali onamo da bi se bavili nečim sasvim, sasvim drugim. Da bi se bavili zajedničkim „stvarima“, a ne pojedinačnim ljudima, ponajmanje sami sobom.

Dok svi večeras osluškujemo hoće li se „oni tamo“ u Briselu nekako dogovoriti i hoće li se Plenković vratiti u domaju ponosno mašući budućim milijardama „europskog novca“ i za Hrvatsku, na domaćem planu zastupnici i budući dužnosnici uglavnom se ne bave ničim spomena vrijednim. Pogotovu se ne bave „pitanjem svih pitanja“ – a ono će sljedećih mjeseci biti gospodarstvo, rad, zaposlenost, proračun, zaduživanje, zdravstvo, plaće, mirovine, reforme, ekonomski i socijalni šokovi, zatim i politički šokovi i lomovi koji će odatle proistjecati. A pritom posve nov „model i praksu političkoga i ekonomskoga upravljanja“ opet ne će izraditi ni narodu ponuditi – nitko!

 

Šiljo/Hrvatsko nebo

 

Facebook komentari

komentara

Odgovori