Šiljo: Je li dužnosnička dužnost išta objašnjavati narodu?

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail
Vrijeme:10 min, 42 sec

 

 

Iznesene groteske imale su za cilj samo posvijestiti nam do kakvih se sve zaključaka može dolaziti kada se nas obične „građanke i građane“ prepusti na milost i nemilost neodgovorenim pitanjima i svakojakim nagađanjima. – A možda nam dužnosnici ne odgovaraju na ono što nas zanima upravo zato da se sami time zabavimo… Da se imamo čime „igrati“, što „glodati“, o čemu naklapati. Jer, trenutno, jedino to u politici mi kao narod doista možemo.

 

Zagreb – Pantovčak, 17. srpnja 2020.

Koliko medijske glasine mogu svakoga zavesti, iskusio je jučer odnosno danas i Šiljo na vlastitoj koži. U tekstu pod naslovom „Mandat za ponižavanje Hrvata?“ natuknuo je sinoć da je dosadašnji ministar branitelja Medved „po svemu sudeći rezolutno odbio“ novu funkciju ministra obrane i branitelja.

Šiljo: Mandat za ponižavanje Hrvata?

Šiljo je povjerovao neslužbenim informacijama u medijima, u kojima obično ima dosta istine, zato što ih svojim ’kanalima’ plasiraju oni koji su dobro upoznati sa zbivanjima. I koji na taj način, s jedne strane, plaćaju „medijski reket“ – i ujedno odavanjem internih informacija stječu korisne veze među novinarima za neke svoje buduće potrebe, s druge strane provjeravaju neke zamisli, a s treće podmeću javnosti kukavičja jaja i manipuliraju svima nama poradi tko zna kojih sve i čijih potreba.

Insajder demantirao Šilju

Danas je pak neki predani Šiljin čitatelj (a takvih nekim čudom nije malo, i sve ih je više, pa i onih koji pomno i s povećalom u ruci čitaju sve što napiše!) poslao posebnim, zaštićenim (!) ’kanalom’ poruku da to s Medvedom nije bilo tako. Taj insajder poslao je pritom još niz zanimljivih informacija o generalu Medvedu, koje je Šiljo smjesta zaboravio. U skladu s onim što je isto tako jučer napisao: „U ozbiljnoj politici i publicistici ne treba se baviti difamiranjem ljudi niti čeprkanjem po njihovim slabostima iz prošlosti ili nedoraslostima u sadašnjosti.“ Ali je odmah i dodao: „No sve ima svoje granice. Kada je … riječ o najvišim dužnosnicima, …javnost se mora zapitati koje to i kakve osobe i po kojim i kakvim kriterijima namjerava samouvjereni mandatar predložiti Hrvatskom saboru za članove nove vlade.

Glavna poruka tog insajdera u krugovima nove Partije, bivšeg HDZ-a, zakrabuljenog HNS-a, Kancelarske stranke, Hrvatsko-srpske koalicije, Stranke sve življih duginih boja, Stranke nulte tolerancije na korupciju ili kako ju već tko hoće nazvati, bila je ova: Nije točno da je ministar Medved odbio mjesto ministra obrane! Naprotiv, on je silno želio postati „mega-ministar“ (i obrane i branitelja). Ali mu to mandatar nije htio dati! Zato-i-zato…

E, sad, što je istina, ono ili ovo? Valjda ipak ovo što je poručio taj pouzdan i kao čovjek potvrđeno vjerodostojan insajder. A ne ono što pišu žuti, rôzi, zeleni i ini mediji u spektru duginih boja, no u rasponu prečesto kreketavo žabljih, a ne nebeskih dometa.

Zato-i-zato!

Ta situacija nuka nas zapitati se: A zašto dosadašnji i budući dužnosnici ne kažu sami što su htjeli ili što nisu htjeli? I to narodu ’vlastoručno’ objasne: Zato-i-zato! Recimo ovako: Želio sam osnažiti sustav hrvatske obrane, nabaviti moderne zrakoplove i protuzrakoplovne sustave, ali me mandatar nije za to smatrao kompetentnim. Ili: Zato što ne želi „bacati“ novce na takve luksuze u ovo izvanredno doba izvanrednih potreba i oskudica. Odnosno, mandatar bi mogao reći: Taj-i-taj iskazao mi je želju da postane ministar obrane i branitelja, ali je moja procjena bila da on nije za to dovoljno kompetentan, dovoljno sposoban. Ili možda zato što je previše tvrd, ili previše mekan, previše ili premalo potkupljiv. Ili zato što ima nekog „putra na glavi“, ili zato što je ucjenjiv, ili zato što nije ucjenjiv

Pitanje je zapravo mnogo šire i glasi: Jesu li dužnosnici dužni išta objašnjavati narodu? Išta obrazlagati? Išta tumačiti? Informirati javnost o tomu što rade i zašto rade upravo to što rade, a ne nešto drugo?

Kad čovjek promisli i osvrne se okolo i unatrag, svane mu da su upravo u tom objašnjavanju dužnosnici „najškrtiji“ na riječima. Od Dalićke pa do dr. Kujundžića, koje je predsjednik Vlade „smijenio“, ili su pod njegovim pritiskom dali ostavku, sjeća li se itko ijednog suvisla i dovoljno ozbiljna razloga koji je za takav potez iznio? Mediji bi najprije pokrenuli harangu, krajnje nebitno što je istina, što ne, a zatim bi Plenković harangiranoga smijenio, a kao razlog naveo – „percepciju u javnosti“. Dapače, odao bi najčešće dotičnomu i priznanje na dotadašnjem radu. Jer njegova je vlada, kao i on, zapravo sjajna, samo je „percepcija“ o nekima nezgodna.

Plenkovićeva prošla vlada bila je vlada s najviše otišlih članova (tri četvrtine), a on ju je „prodavao“ javnosti kao „najuspješniju“ vladu dosad. Iz koje nitko nije otišao zbog neke dokazane osobne krivnje, nego „zbog percepcije“, ili iz „principijelnih“ razloga. Ili, jednom, radi još jednog hrvatskog uspjeha na međunarodnom planu, kakav je bio zaboravljeni „veliki uspjeh za Hrvatsku“ kada je ministrica vanjskih i europskih poslova, ona već posve zaboravljena Ljubušanka i Herceg-Bosanka, Hrvatica, Zagrepčanka, Beograđanka i sve ostalo, po potrebi, uzletjela sve do najviše pozicije u francuskom Strasbourgu. Na slavu i diku i dobit – samoj sebi!

Nikakav pravi i dokazani razlog nije iznio ni protiv koga, a ujedno i ni za koga. Da ne povjeruješ!

Hrvatska javnost, unatoč tolikim nerijetko drskim i agresivnim novinarima i medijima, u ključnim trenutcima često uopće ne dozna zašto se nekoga imenuje, zašto baš njega ili nju, a i zašto se koga uistinu smjenjuje. 

Najmarkantniji je primjer nedavanja objašnjenja ona meteorska ostavka predsjednika Vlade RH dr. sc. Ive Sanadera dne 1. srpnja 2009. Zamisli, dragi čitatelju, ni do dana današnjega on nije objasnio svom narodu zašto je najednom dao ostavku na mjesto šefa vlade i vladajuće stranke! Na veselje, doduše, Jadranke Kosor (sada je objavila još jednu knjigu, pih!), koju je onih 10.000 hadezeovskih plebejaca aklamacijom prihvatilo za njegovu nasljednicu, isto kao i predsjedničkog kandidata dr. Andriju Hebranga (u ili dobar ili zao čas, kako se komu više sviđa, no svakako prekasno!)

„Pokorno molim, zašto ste učinili to što ste učinili?“

Zamisli, dragi čitatelju, i pokušaj pomoći Šilji, ako to razumiješ, da i on to dokuči: Pred 10.000 ozarenih hadezejaca s trobojkama u rukama i na reverima, s domoljubnim pjesmama na usnama i s „obnovljenim“ stranačkim iskaznicama v žepima njihovo polubožanstvo izjavi s pozornice da odstupa sa svih dužnosti, a nitko ga ne upita: Ivo, polubože, Ivo, polubrate, Ivo, dužnosniče, zašto, pobogu?! I ne samo to, nego svoga do tog trenutka neupitnog vođu pokorno sluša (čast onima koji su već prije ili tada u znak prosvjeda napustili dvoranu Cibonu!). Pokorno ga sluša, sa zapanjenom udivljenošću, pa i ona kada im on – već bivši i neobjašnjeni – odredi „svoju“ zamjenicu i „svoga“ protukandidata onomu bradatom tipu čije je ime postalo odiozno. I nitko ni tada ni poslije ni sutra ni preksutra ni do dana današnjega ne pita ga javno niti on na to odgovara po čemu je njegova zamjenica trebala biti baš „Jaca“, a ne recimo „Andrija“, ili zašto „Andrija“, a ne recimo „Kolinda“. I nitko se ne pita zašto se nitko tada nije to javno zapitao. Ne u smislu provokacije, nego na najdobrohotniji način: „Pokorno molim, oprostite, ali možete li pred nama, pred Vašom ljubljenom stranačkom bazom, pred Vašim odanim biračima, pred Vašim narodom i nacijom, pred domaćima i pred svijetom (u kojem ste popularni gotovo toliko koliko će za deset godina biti popularan Vaš vrli i markantni nasljednik, diplomat i poliglot kao i Vi), iznijeti makar jedan, dva ili tri razloga zašto ste učinili to što ste učinili?

Možda su Hrvati zaboravili „pokorno moliti“. A možda je mnogima lakše i draže i sigurnije ili probitačnije „pokorno šutjeti“. A možda…

U nacionalnom interesu, se razme!

Ne bumo nagađali! Ni spekulirali. Šiljo se kol’ko jučer oslonio na medijska nagađanja pa se poskliznuo. I to u tako vrlo delikatnoj stvari kao što su obrana i branitelji, i kao što je taj u ratu junačni i protučetnički vojnik i poslije general, a danas u koalicijskoj vladi s onima koji su na drugoj strani rova bili ili za nju navijali, a i poslije na toj strani dokazano ostali… Ono što se hoće reći jest ovo: Dužnosnici imaju dužnost davati odgovore! Oni to duguju svom narodu, cijeloj hrvatskoj javnosti. I odgovore „zašto da“ i odgovore „zašto ne“. 

Koji je, na primjer, razlog da umjesto Ivana Medveda Plenković nije, kao propagator „inkluzivnosti“, za ministra obrane i branitelja predložio za sve sposobnog Freda Matića? Ili možda Glavaševića juniora, još većeg „univerzalca“ od Matića? Zar ne bi time oraspoložio predsjednika Milanovića, a onda mogao kod njega progurati i ono što će inače teže progurati? U nacionalnom interesu, se razme!

Ili recimo zašto je – neka jasno kaže i to obrazloži – odlučio da nositeljica neojugoslavenskog kursa u kulturi bude po drugi put ministrica, a ne možda Vedrana Rudan, malčice vjerodostojnija dama (nije bila u HAVC-u s Ivom Josipovićem ni u blizini mjesta gdje se raspoređivala tolika „looova“, kao Obuljen-Koržinek)?

Koji je razlog da ministrom znanosti i obrazovanja i kurikulnih znanja bude baš Radovan Fuchs, koji prije desetak godina već bijaše ministar istoga, u vladi Jadranke Kosor, prononsirane konzervativke staroga (od Plenkovića „prevaziđenog“) kova, neupitne tuđmanovske hadezeovke, a ne recimo enciklopedijski um i neutješni kandidat za akademika dr. Ivo Goldstein, svojedobno veleposlanik u Parizu po volji čovjeka koji je Plenkoviću jučer predao mandat i one fine dame sa Zrinjevca koja je sestra još jednog samoprijegorna domoljuba – Zorana Pusića. Podsjetimo, dr. Fuchs bio je prije toga državni tajnik u tom istom ministarstvu, u drugoj vladi dr. sc. Ive Sanadera, kojeg su – slobodno nam je nagađati zato što nam to on sam nije htio objasniti, valjda se nesretnik tih nesretnika jako ustrašio – Udbokos, crveni, žuti i ostali đavli, kao zakletog tuđmanovca (koji ga je doduše brzo ’nogirao’ iz svog ureda, no to je zabašureno) predali na milost i nemilost uniformiranim Remetincima i neuniformiranim prodanovićima i turudićima?

Smisao groteske

Iznesene groteske imale su za cilj samo posvijestiti nam do kakvih se sve zaključaka može dolaziti kada se nas obične „građanke i građane“ prepusti na milost i nemilost neodgovorenim pitanjima i svakojakim nagađanjima. – A možda nam dužnosnici ne odgovaraju na ono što nas zanima upravo zato da se sami time zabavimo… Da se imamo čime „igrati“, što „glodati“, o čemu naklapati. Jer, trenutno, jedino to u politici mi kao narod doista možemo.

Svekoliki toliko pametni, hrabri, domoljubni, sposobni, moćni i toliko ispravni… dužnosnici

Evo, za kraj, pred oči nam došetalih se triju današnjih naslova, s kratkim osvrtima: 

Glasnogovornik: Premijer nije prepričavao detalje sastanka s Milanovićem“. Znači, to što su njih dvojica razgovarala mogla je odati jedino Tuđmanova sova, rijetka zaostala statua u predsjedničkom uredu? – A zašto ne kažu narodu o čemu su razgovarali, u čemu se slažu, u čemu ne? I kako se, inače, imaju rad. Zar bi se našlo išta pristojnije i logičnije i odgovornije od toga?

Večernji list: Marić – Nema više odgode plaćanja poreza i doprinosa (Hina). Ministar je govorio čemu su služile te odgode i poštede plaćanja poreza i doprinosa, i koliko se korisnika njima koristilo, i kako se oni mogu snalaziti dalje. Samo o jednomu nije ni zucnuo: Zašto ne više?! Zašto ne do rujna? Zašto ne do prosinca? – Pa reci, Plenkovićev sljedbeniče, budi jednom dokraja iskren kao dužnosnik: Zato što država za to nema više novaca! (Niti će ih do daljnjega za to imati! Toliko je, naime, sati.)

Hajduković pozvao Plenkovića da zaustavi gašenje Meggleova pogona. Plemenito, nema što! I on i Vučemilovićka podsjetiše danas ironično Plenkovića na „Projekt Slavonija“, kojim je taj prije izbora do neba mahao. No vrli gospodine iz oporbe, odgovori i ti: Kako to predsjednik vlade može „zaustaviti gašenje“ privatne tvrtke koja je dospjela u strano vlasništvo, a sada nove šanse otkrila u mljekarama u Srbiji i u Republici Srpskoj? Svi neka odgovore suglasice, od rečenih novih zastupnika pa do starih i prekaljenih Osječana šire poznatih (a nekih ih otprije „poznatih policiji“): Glavaša, Šeksa, Vrkića, Kramarića, Šišljagića, Đapića, K. Olujića i ostalih: Kako se i zašto dogodilo da je prije 15 godina osječka mljekara uopće otišla u vlasništvo „sebičnim“ i dobitoljubnim strancima? Zar vi svekoliki toli pametni, toli hrabri, toli domoljubni, toli sposobni, toli moćni, toli ispravni… dužnosnici doista niste mogli takvo spriječiti? Zar nitko od domaćih nije znao kako slavonsko mlijeko i dalje uspješno prerađivati u domaćoj mljekari? (Ili možda krave drugdje daju više mlijeka? Ili možda hahari ovdje muzu ne samo krave, nego sve što se pomusti može, do zadnje kapi ne samo mlijeka, nego i sukrvice i krvi?)

Dužnosnici, eto, čine sve što hoće i naume učiniti i bez nas i mimo nas i protiv nas. I ne čine ono što ne će. A nama će valjda početi odgovarati na pitanja tek onda kada ih više ne budemo ništa pitali. Niti nas njihovi odgovori zanimali. U stilu one anegdote o despotu i narodu koji gunđa li, gunđa, rogobori li rogobori, a onda najednom – zašuti. E – tad je opasno! – Popuštaj! Odgovaraj! Udovoljavaj!

 

Šiljo/Hrvatsko nebo

Facebooktwitterlinkedinrssyoutube
Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.