Šiljo: Zatajenje hrvatskih intelektualaca

0

 

 

 

Svako zatajenje naroda kao cjeline, a u određenoj mjeri i politike kao njegova zastupničkog i izvršnog tijela, pokazatelj je i posljedica masovnijeg zatajenja intelektualaca. Ili intelektualnog umora. Ili intelektualnog sljepila. Ili intelektualnog ’usaljenja’, ’ukiseljenja’, umrtvljenja. Ili, metaforički rečeno, kapitulacije intelektualaca.

 

Zagreb – Palača HAZU-a, 10. srpnja 2020.

Sutrašnja (u subotu) predizborna skupština Društva hrvatskih književnika (DHK) svraća nam pozornost na zanemareni svijet književnika i intelektualaca. Ne samo u ovoj koronakrizi. I ne samo zbog nje.

Književnička skupština održat će se u dvorani Matice hrvatske (MH) u istoimenoj ulici u Zagrebu. Prostorije DHK-a na Trgu bana Jelačića oštećene su u potresu te do obnove nisu upotrebljive. Na skupštini će, od ukupno 528 članova, sudjelovati manje od stotine njih. Sva će pozornost biti na (pred)kandidaturama za središnja tijela, osobito za predsjednika, budući da sadašnjemu istječe trogodišnji mandat, i ne kani se više kandidirati. Na izbornoj skupštini u rujnu (?) bit će izabran novi, i bit će izabrani ostali članovi središnjih tijela, a donijet će se i druge odluke koje Skupština odluči donijeti.

Matica hrvatska, ustanovljena g. 1842., i Društvo hrvatskih književnika, ustanovljeno g. 1900., najstarija je odnosno jedna od najstarijih hrvatskih ustanova. I MH i DHK po Zakonu o udrugama iz g. 1997. registrirane su doduše kao udruge, kakvih u Hrvatskoj trenutno ima 51.238. Formalnopravno, i MH i DHK u jednakom su statusu kao i bilo koja udruga koju je jučer osnovalo najmanje troje ljudi, i koja će možda za koji mjesec biti ugašena, ili će postojati samo na papiru.

Već to govori da su se u hrvatskoj državi događale nepametne zakonodavne reforme i drugi udarci na neke sastavnice Hrvatstva još i za vrijeme predsjednika Tuđmana, koji je bio član i MH i DHK. Nije naime „normalno“ da se uistinu središnje nacionalne ustanove koje su osnovane kao društva građana, kao što su te dvije, a moglo bi ih se osim HAZU-a nabrojiti još svega poneku, ikada svedu na status običnih, anonimnih udruga bez tako duge prošlosti i tolikih zasluga za nacionalnu kulturu kao cjelinu. 

Dok nismo imali svoju državu, svoj nacionalni suverenitet, svoja politička zastupstva ni pravo na ime i praksu svoga vlastitog jezika, oči Hrvata okretale su se takvim ustanovama i onim rijetkim, iznimnim osobama iz vlastitog naroda kakve su bile na primjer braća Radići, nadb. i kard. Stepinac, poslije kard. Kuharić, i još neke najmarkantnije, u domovini i iseljeništvu. 

U takvim vremenima MH i DHK imali su prvorazredno značenje za samosvijest hrvatskih ljudi, bile su čuvari baštine i jamci identiteta, imale su i ulogu okupljališta intelektualaca, ali i ulogu nacionalne savjesti, orijentira i svjetionika. (Unatoč svim slabostima, pa i posijanosti režimskih ljudi i špiclova u njima.) A kada smo svoju državu krvavo, s velikom hrabrošću brojnih branitelja, s predanošću glavnine naroda i s velikom povijesno-političkom mudrošću i umijećem predsjednika Tuđmana napokon izborili, naše središnje ustanove počele su pomalo padati u sjenu, micati se u zapećak i sahnuti. Jačala je entropija.

Riječ je o dubljem, a donekle i globalnom trendu, koji ima svoje vanjske, ali i svoje unutarnje uzroke. U osnovi, riječ je o slabljenju nacionalno-intelektualnog duha, naboja i poleta, o gubljenju sposobnosti otpora, o konformizaciji vodećih elita, o posustajanju u žaru, borbenosti i inventivnosti, o odustajanju od nužnih posuvremenjenja, ili o nesposobnosti za njih, te o sve pasivnijem prepuštanju terena svakovrsnim drugim, protivničkim i sve aktivnijim „igračima“. Općenito, dolazilo je do sve većeg rasula, do „raspadanja središta“.

Samo se tako može objasniti recimo skandal s, nakon toliko godina, nedovršenom (i nedovršivom?) obnovom rodne kuće A. G. Matoša u Tovarniku, na Dunavu, na samom današnjem rubu prema Srbiji (nekoć samo Vojvodini). Matoš je jedan, a obrana našeg kulturnog identiteta i suverenosti na toj je točki osobito važna. Iskustvo okupacije 1991.- 1995. dovoljno svjedoči da je tako. 

Samo degeneracijom mogu se objasniti ozbiljne financijske i proceduralne afere te općenito poprilično loše, na rubu zakonitosti i demokratičnosti, moralno-funkcionalno stanje u današnjoj Matici hrvatskoj, točnije: u njezinim središnjim tijelima. 

Samo rasulom u glavama i kukavnošću u srcima može se objasniti da je u sadašnjem predsjedničkom mandatu inače vatreno domoljubnog Đure Vidmarovića i pod vodstvom ne manje uglednih i domoljubnih i književno obrazovanih članova Upravnog odbora DHK uvođenje novog kurikula prošlo praktički bez očitovanja DHK-a. Književnici koji su u lektirama  nisu hrvatskomu narodu imali ništa reći o – lektirama. Razni samozvani, nekompetentni i od vlasti uzdignuti najprije Jokići, a zatim Divjaci i slični, uz pomoć ’suradnika iz sjene’, provodili su čistku hrvatskih klasika iz udžbenika i lektira te istodobno u školske programe ubacivali koješta, u sklopu šire strategije slabljenja ili poništavanja hrvatskih nacionalnih i duhovnih tradicija i vrijednosnih sustava, a središnje hrvatsko književničko društvo šutjelo je kao voskom zaliveno!

I mnogi su drugi šutjeli. „Hrvatska šutnja“ prevladala je, od koje nam se kriči i vrišti. U sebi.

Eh, općenito govoreći, nije uvijek lako biti govorljiv i hrabar, kritizirati i prokazivati kada si „na državnim jaslama“. (To je povlastica onih drugih udruga, koje nazivaju ’udrugama civilnoga društva’; ne mali broj  njih hrani se proračunskim sredstvima, kritizira, vrijeđa i kleveće hrvatski narod i hrvatske simbole i svetinje kako bi si osigurao daljnji dotok novaca. Paradoks?) Nije uvijek lako biti hrabar kada te obvezuje i pripadnost vladajućoj stranci, skupini, establišmentu. Nije uvijek lako biti hrabar u zemlji u kojoj bez naklonosti i „razumijevanja“ i potpore ljudi iz vlasti ne možeš riješiti ono što te tišti, a možda ni opstati… ni ti ni tvoji. Ni „tvoja“ udruga, društvo ili ustanova.

Osim toga, kao „odgovoran drug/drugarica“, moraš biti „svjestan“ okolnosti i čuvati ono što bi spomenuti i nespomenuti plaćenici htjeli razoriti. Nije da ne bi. Ali to intelektualce koji drže do sebe i do svoga naroda nikada ne može opravdati. Pripadnici sigurnosnih službi imaju pravo šutjeti, intelektualci to pravo nemaju. Koliko god to njih osobno, ili obitelji, ili njihova društva eventualno „koštalo“.

I DHK i MH i hrvatska intelektualna elita u nekim se politički mnogo manje demokratskim vremenima, i kada nismo imali vlastitu nacionalnu državu, nisu bojali istupiti s deklaracijama, proglasima, kritikama i zahtijevanjima. I ići u zatvore. Ili biti zatučeni od režimskim žandara, poput Šufflaya. Obvezivala ih je odgovornost pred vlastitim narodom, moralna svijest i čast. Upravo po takvim smjelim činima i po ustrajnosti u obrani vlastite nacionalne jezične, umjetničke, kulturne, znanstvene, duhovne i obrazovne baštine i posebnosti te su ustanove i stekle renome i „kredit“ kakav su dugo uživale. 

Godine 1971. Matica hrvatska bila je središtem „nacionalizma“, „antikomunizma“, „klerikalizma“, „liberalizma“ i ostalih zabranjenih privrženosti te je posredstvom svojih ogranaka stvorila strukturu koja je postala temeljnom organizacijskom strukturom tzv. masovnog pokreta, nacionalnog buđenja, zanosa i angažmana u jednopartijskom sustavu. Strukturom gibanja koje je zahvatilo stotine tisuća Hrvatica i Hrvata. Mnogi su od njih poslije 1971. platili cijenu za takvu „drskost“. Nekima su bile uništene karijere, obitelji, životi… 

Uloga intelektualaca u svakom društvu i narodu neizmjerno je važna. Ona je još važnija onda kada dolazi do svakovrsnih aberacija, do skretanja s pravoga kursa, do iznevjera i pronevjera, do prevlasti površnosti, jeftine zabave, do tuđinskih presizanja, do ispiranja mozga, demagogije, populizma, uzurpacije vlasti i sustavnog prodavanja narodu „roga pod svijeću“. 

Koliko se god u odnosu prema politici, političarima i strankama, prije izbora ili između dvaju izbora, mi žalili na ove ili one, na ovo ili ono, ili naposljetku okrivili „glupi narod“ (53 posto državljana nije izašlo na nedavne izbore, a od onih koji su glasovali, Bože uščuvaj nas mnogih od njih i njihovih odabranika!…), ili „duboku državu“, ili „strane sile“, ili vraga crnoga, nikada ne treba zaboraviti na intelektualce. Koji su, čim sve skupa ide nagore, ili ne ide nabolje, zasigurno zatajili. Koji su se bilo „prodali“, bilo dali ušutkati, bilo se sami povukli u svoje „kule bjelokosne“. Ili u svoje ’dvore bijele’.

Svako zatajenje naroda kao cjeline, a u određenoj mjeri i politike kao njegova zastupničkog i izvršnog tijela, pokazatelj je i posljedica masovnijeg zatajenja intelektualaca. Ili intelektualnog umora. Ili intelektualnog sljepila. Ili intelektualnog ’usaljenja’, ’ukiseljenja’, umrtvljenja. Ili, metaforički rečeno, kapitulacije intelektualaca.

 

 

 

 

 

Šiljo/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara