M. Stojić: Tri slike, a možda i četvrta

0

Neka nam je Bog na pomoći!

Svakodnevno se oko nas zbiva mnoštvo događaja. Ako želimo shvatiti gdje smo i što smo, onda iz te šume trebamo izvući one ključne i obogatiti se novom spoznajom. To dobro znaju odnarođeni mediji pa nas zasipaju mnoštvom vijesti da ne bismo prepoznali prava događanja i da bi nas pomoću ubačenih krivih spoznaja Stojićodveli na pogrješnu stranu. Ali pobijedili smo u Domovinskom ratu, pobijedit ćemo i sada. Krenimo sada nekim redom.

Slika Prva. Mons Milan Simčić doživio je 70 godina od svećeničkog ređenja. Puno je to i za jedan život, kamo li za svećeničko djelovanje. Proveo ih je uglavnom u inozemstvu, u Rimu. Krajem Drugog svjetskog rata unovačili su ga jugokomunisti pa je morao sudjelovati u završnim ratnim pothvatima. Nakon toga odlazi u Rim dovršiti teološke studije gdje i doktorira. Želio se vratiti kući u Istru, ali jugoslavensko veleposlanstvo, odnosno ambasada, ne da mu njihov »pasoš«. I žestoko su se prevarili. Simčić im postaje opasniji u inozemstvu, nego kod kuće. Stupa u vatikansku diplomatsku službu. Redaju se pothvati. Počinje i Drugi vatikanski Koncil. Sudjeluje na njemu. Rađa se tada i Ostpolitik, ili približavanje komunizmu, vatikanskog Državnog tajništva. Mnogi od onih koje je trao komunizam ustali su protiv toga pa tako i Hrvati. Ali živjeti se moralo i pronalaziti nove puteve za to. Inače, na Drugom vatikanskom saboru tražila se osuda komunizma i to je pokrenuo hrvatski isusovac Stjepan Tomislav Poglajen. Ubrzo su nastupili i pregovori između Svete stolice i Jugoslavije. Urodili su poznatim Protokolom iz 1966. Bilo je u njemu odredbi koje se nisu sviđale hrvatskim svećenicima u iseljeništvu. Zbog toga je njih 70 potpisalo prosvjedno pismo, među njima naravno i Simčić, kao prvi da ohrabri druge. Budući da je radio u Rimskoj kuriji, trebao je biti kažnjen ali se za njega zauzeo kardinal Ottaviani. Nije mirovao ni kada su velikosrbi početkom devedesetih napali Hrvatsku. Uvijek je znao tko je i što je, bez obzira na posljedice.

Slika druga. Jugokomunizam je strašno stiskao Hrvate. Slomljeno je i Hrvatsko proljeće, u čemu je pomagao i otac Ive Josipovića imenom Ante, u Drugom svjetskom ratu pripadnik zloglasne XI. dalmatinske brigade. Pobijeni su i Zmijačlanovi skupine Feniks koji su pokušali podići revoluciju. Nastupio je ili nastavio trajati mrak. No, neki su i dalje razmišljali svojom glavom. Među njima je bio don Živko Kustić. Uz zauzeti novinarski rad u Glasu Koncila osmislio je i Vjeronaučnu olimpijadu. Kao pučkoškolac sudjelovao sam u njoj, što su zabilježili tadašnji crkveni mediji, ne shvaćajući kamo sve to vodi. Ali Kustić je shvaćao. Tek mnogo godina kasnije razumio sam zbog čega je plakao nakon naših dječjih odgovora ili znanja, što mi se duboko usjeklo u pamet. Ubrzo, 1975., njegovim zalaganjem i uz svesrdnu pomoć nadbiskupa Franje Kuharića započinje Nacionalni euharistijski kongres s ciljem proslave 13. st. Crkve u Hrvata. Kako neki u posljednje vrijeme otkrivaju, u svemu je itekako pomogla i udbaška krtica na Kaptolu. Nedokučivi su zaista putevi Božji, rečeno potpuno bez patetike. I trajali su ti kongresi sve do 1984. kada se na završnom skupu u Mariji Bistrici okupilo oko pola milijuna Hrvata vjernika. Udba je shvatila da je Jugoslavija propala, da se toj sili više ne može oduprijeti. A u međuvremenu je pred Boga otišao i Josip Broz Tito. Nazirala se sloboda pa su se »drugovi« nakon svega počeli prestrojavati.

Slika treća. Ovih dana Hrvati su birali zastupnike za Hrvatski (do Račana i njegovih državni) sabor. Pobijedio je tko je Izboripobijedio i kako je pobijedio. Ipak, u zraku je ostalo visjeti pitanje: Je li pobijedila i Hrvatska? Pobjednici su slavili mahanjem nekih sitnih zastavica, ne široko i domoljubno razigrano kao nekada. U pobjedničkom govoru Andrej Plenković reče da se zahvaljuje »svim građanima« i da nastupa »novi suverenizam«. A ja se sjetih Kate Šoljić čija je obljetnica smrti padala tih dana. I u onome i u ovome ratu gubila je i braću, i sinove (njih po četvoricu)… Život je nije mazio, ali je ipak ostala uspravno te opravdano zaradila naziv »majka hrabrost«. Sjetio sam se i zločina Armije BiH počinjenih u Fojnici. Nisu imali milosti. Ubijali su i žive spaljivali. Preživjeli smo i dočekali dan da možemo glasovati, kažu, na 45 biračkih mjesta u Herceg Bosni, BiH, a zapravo se radi samo o 6. Koja ti, naime, korist od toga ako možeš glasovati u susjednoj prostoriji, a do nje dolaziš kroz isti ulaz u zgradu, čekaš na istom hodniku… I na kraju biraš samo 3 zastupnika, zajedno s čitavom iseljenom braćom i sestrama po raznim kontinentima, što je puno teže za ostvariti nego da si neka manjina u Hrvatskoj. Njima je zajamčeno čak 8 mjesta, a moglo bi se dogoditi da dobiju i ministarsko mjesto, bez obzira što su mnogi od njih oružjem u rukama ustali protiv države u kojoj žive i što nečega Trumpsličnoga nema nigdje u svijetu. Zbog toga i dalje ostaje lebdjeti u zraku pitanje: Je li i Hrvatska pobijedila? Tako bi dobro bilo da jest!

Može još kratko i ova slika, četvrta. Čitam da su antibjelački rasistički pokret Black Lives Matter osnovale radikalne feministice Alicia Garza, Patrisse Cullors i Opal Tometi. Garza je navodno najutjecajnija među njima. Njezino je izvorno prezime Schwartz i sebe smatra Židovkom. Prezime Garza preuzela je od transrodnog »muškarca« (nekoć žena), za kojeg se udala 2008. Ujedno tvrdi da je nadahnjuje Assata Shakur, stvarnim imenom Joanne Deborah Byron, radikalna feministica, ekstremistička marksistica i antibjelačka rasistica koja je hladnokrvno ubila policajca Wernera Forestera na dužnosti (a bilo je toga još), kasnije pobjegla iz tamnice zbog čega je na popisu FBI-a kao najtraženiji bjegunac. Zna to Donald Trump, dok razvikani mediji u našem društvu nama o tomu ništa ne govore, pa javno kaže da će poraziti radikalnu ljevicu.

Kad malo ove slike poredamo u svojoj glavi, za upitati nam je se ima li tko povesti hrvatski puk ovih dana, i u redovima Crkve i u redovima društva? SDP jest naoko poražen, na izborima gdje je izišlo manje od polovice birača i zbog čega se neki odgovorni trebaju zamisliti, ali smo dobili radikalne ljevičare, bez dlake na jeziku. Dao Bog da tako i ostane, ali kad ih čovjek gleda samo se pita gdje im je još »kapa s tri roga što se bori protiv Boga«, »mašinka« u rukama te bomba kragujevka o pasu. Moram ovdje ponoviti neke prijašnje misli. Neka nam je Bog na pomoći! Ako je bio za vrijeme jugokomunizma, bit će i sada. Pitanje je samo, ima li tko s njim surađivati?

 

Miljenko Stojić/hkv.hr/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara