Ženska hrabrost nasuprot plitkoj i dubokoj državi

0

 

 

 

Čitatelj neka se  najprije informira, a onda neka pročita ovo  najnovije Davorkino očitovanje svojim prijateljima na Facebooku. Dosad ga je svega nekoliko lajkalo, tj. udijelilo mu sviđalicu. Ne će tih sviđalica biti mnogo više do nedjelje. Svi ti rojevi FB-skakavaca odmah osjete gdje se iziskuje makar malo hrabrosti, gdje je doista „tvrdo“, pa preskoče takve stranice i zbrišu onamo gdje se može općenito po čemu tući i udarati, koga hvaliti i kuditi, osobito gdje se može ’hrvatovati’, pobožnjačiti i moralizirati – bilo što samo da „duboku državu“ sve te milijarde  njihovih komentarčića nimalo ne zabole. Da ju realno ničim ne ugroze

Pazin – Kaštel, 3. srpnja 2020

Dok istječe ova večer u petak s kojom se službeno zaključuje predizborna kampanja, počinjemo se polagano odmicati i opuštati od medijsko-političkog i reklamnog pritiska kojem smo nemilice bili izloženi ovih dana i tjedana, a zapravo i mjeseci i godina. Gotovo stalno. I, kamo sada svrnuti pogled? Na što? Ima li ičega izvan izbora, politike krunske (koronske) bolesti ovoga sve pokvarenijeg i sve zatrovanijeg svijeta? 

Ima, ôôôôô…ima… toliko lipih stvari. No kojoj se lipoj stvari u „Lipoj našoj“ okrenut? Malo ju drukčije doživit? Ča napisat?

I dok Šiljo tako natuca svoj (ikavsko-čakavski) „unutarnji monolog“, „unutarnji samogovor“ (lud još nije toliko da sam sa sobom glasno razgovara, iako još ima vremena i za to ☺), prst Božji stavlja putem Facebooka preda nj najnoviju objavu njegove FB-prijateljice, Davorke Smoković. Naslov: Zašto sam se uključila u politiku?, koji počinje ovako: „Ča ti je to tribalo“, najčešće je pitanje s kojim me dočekuju moji prijatelji i poznanici ovih dana i onda: „ta znala si da će te blatit i pljuvat po tebi, riskirala si si i ovakvu presudu“ i štošta još.

Šiljo se ne boji DIP-a, a ni njegov urednik, koji je izvan jurisdikcije i njega i ostalih moćnih državnih tijela u Hrvatskoj. Pa će otkriti, jer to sakriti uostalom i nije moguće, gdje se i na kojoj listi njegova (otprije) FB-prijateljica, dotična gospođa Davorka „uključila u politiku“. – Na listi Domovinskog pokreta MŠ. No što se onda najednom dogodilo? – Nedugo nakon predaje kandidatura digla se silna vika i skika, jer da je na njegovoj listi, zamislite, osoba osuđena za kazneno djelo. Kakav je to čestiti domovinski pokret ako na njegovim listama ima i takvih? Dolje sa svima  njima! Prave se čestiti, a ono opet među njima neki lupeži! (Režimsko-ljevičarski mediji toliko se nisu uspjenili još od uhićenja Ive Sanadera.)

Bilo je nekoliko osuđenih osoba na drugim listama, ali su o tima drugima službeni mediji najprije šutjeli, praveći se da to ne primjećuju. A kada su novinari onda ipak zapitali kako je moguće da na listi Restart-koalicije bude prije nekoliko godina osuđeni čovo, osuđen zato što je dokazano potkupio vukovarskog vijećnika, šef SDP-a objasnio je da se dotični gospodin Szabo iz Vukovara za to kazneno djelo podmićivanje „rehabilitirao“. Šiljo je i o tom već pisao. Ispada, dakle, da nitko nije problem, posebice  ne među (neskriveno) crvenima, nego je jedini problem  na svim listama baš ta gospođa, pravnica, bivša državna odvjetnica. 

Medijska  je navala bilo toliko žestoka da se g. Škoro morao javno i osobno (iako nije otišao to ovjeriti kod javnog bilježnika) od nje preventivno „ograditi“, rekavši da su svi kandidati imali potvrde da nisu osuđeni za kaznena djela, što je ionako uvjet, da dakle on nije ni slutio da bi itko s njegovih lista bio za što osuđen. Obećao je i da će dotična gospođa, ako bude izabrana  u Sabor, dati ostavku na svoj mandat.

E, moj Škoro, to ti nije trebalo! Tu si trebao stati i boriti se, kao ustaša ili kao partizan, a ne odmah ustuknuti kao j..ni domobrani ili kukavički četnici (koji su „pobegli ko zečevi“, kako ih je opisao Slobodan Milošević nakon Oluje). Zašto? Zato što se iz svemira vidi da je sve to skupa sa suđenjem i navodnom pravomoćnom presudom Davorski Smoković prava lakrdija i burleska, po domaći bi se to reklo u današnjem žargonu: „pišurija“ od procesa. Kafkin Josef K. počeo se u grobu okretati i grohotom se smijati, toliko ga je ta vijest podigla. Više nego ikakav energetski  napitak, koji (rekle bi reklame) i mrtve oživljuje. On, kojeg su uhitili, a nikad mu nisu sudili – njoj, koju su navodno osudili, a još ju nisu uhitili. I koju ne će nikada uhititi! Iako nije niti će biti u bijegu. Kako to?

Taj slučaj procesa koji je trajao 11 godina, da bi pravomoćna presuda bila obznanjena nakon predaje kandidacijskih listi, s bivšom državnoj odvjetnicom iz Pazina (koja živi u Pićanu, gdje je i rođena), toliko je naime posve izmišljeno ili apsurdno prenapuhano NIŠTA, točnije: prvorazredan pravosudni  mućak u ovoj okovanoj zemlji, da su se svi trebali dići na zadnje noge i reći: Dosta je bilo pravosudnog cirkusiranja! Suditi kriminalcima, onima velikima, najprije njima, pa po tom kriteriju naniže. Možda tako jednom dođete i do takvih sitnih riba ili do ikre ili do puke pjene.

Koga ta tema više zanima neka najprije pročita osnovne  informacije, primjerice ovu:

https://www.vecernji.hr/vijesti/davorka-smokovic-iz-domovinskog-pokreta-povlaci-se-iz-kampanje-1413178

zatim neka se malo zamisli nad tom  njezinom nevjerojatnom i groznom „krivnjom“, čak i da je točno to za što je okrivljena i navodno osuđena, u usporedbi s krivnjama drugih suđenih i onih koji nikada ne će biti suđeno, a onda neka pročita ovo  najnovije Davorkino očitovanje svojim prijateljima na Facebooku. Dosad ga je svega nekoliko lajkalo, tj. udijelilo mu sviđalicu. Ne će tih sviđalica biti mnogo više do nedjelje. Svi ti rojevi FB-skakavaca odmah osjete gdje se iziskuje makar malo hrabrosti, gdje je doista „tvrdo“, pa preskoče takve stranice i zbrišu onamo gdje se može općenito po čemu tući i udarati, koga hvaliti i kuditi, osobito gdje se može ’hrvatovati’, pobožnjačiti i moralizirati – bilo što samo da „duboku državu“ sve te milijarde  njihovih komentarčića nimalo ne zabole. Da ju realno ničim ne ugroze!

To toplo, ljudsko i kršćanskom vjerom i duhom prožeto u nastavku je ovog teksta. Šteta ga je prepričavanjem kvariti. Ono je prvorazredno svjedočanstvo o hrvatskom društvu i državi u ovom dobu, koje poznajemo toliko dobro da možemo procijeniti istinitost čak i kada bi dotična Davorka sve iskrivila u svoju korist i obranu. Šilji se čini da ništa nije iskrivila, prije da je mnogo gorega i ružnijega o drugima prešutjela. Povrh toga, pokazala je žensku hrabrost – i na riječima i na djelu – kakvu premnogi muški „galamdžije“ ne će nikada pokazati. Hvala joj na tomu! 

A sada, čitatelju i čitateljice, uživi se u ulogu Sudca višega od najvišeg suda i procijeni, po savjesti, kako bi Ti, da si sudac, da si najviša vlast i moć, u toj stvari presudio!

 

Da, znala sam da će sve to biti jer sve sam to već prošla i s takvim medijskim i javnim okruženjem živim već više od punih 11 godina. Kad su me jednog lijepog svibanjskog dana 2009. uhitili u oko 23, 24 sata, nakon cjelodnevnog ispitivanja, pretraga, traženja da im sama kažem što traže od mene jer da ni oni to ne znaju i kad je naprasno prekinuta moja pravosudna karijera, znala sam i potvrdile su mi se sve ranije sumnje u svu otrovnost i stvarnu opasnost od tog sustava. I znala sam jedino da se nikad neću prestat boriti. Ni tada, kao ni danas još uvijek ne znam koje bih to kazneno djelo počinila, a za koje sam optužena i, ako i postoji presuda protiv mene, naravno da ju treba poštivati kao i njezine pravne posljedice, do, moguće, neke drukčije nove odluke nekog drugog tijela, ali ne priznajem, niti ću ikada priznati da sam počinila kazneno djelo kojim me se tereti. Mnogi će se sada držati te presude i njome mi pokušati zatvoriti usta, što je uostalom i bio cilj ovim postupkom, kao i kazniti me za neposluh i odbijanje provođenja protuzakonitih radnji. Eh, da, što je jedna pravomoćna sudska presuda, pa i naš svetac, bl. kardinal A. Stepinac je bio osuđen pravomoćno, a bio bi i bl. M. Bulešić da mu krvnik nožem nije presudio. Stoga sam i izdržavala sve ove godine, baš u dubokom uvjerenju da će ipak, na koncu, pravni i pravičan sud to i uvidjeti. Očito sam bila naivna. O pojedinostima iz tog sudskog slučaja možemo uvijek, bilo gdje i bilo s kim i rado bih to. Da mi je netko, dok sam radila kao državna odvjetnica, rekao da se takvo nešto može dogoditi ili da se dogodilo, ne bih mu vjerovala, mislila bih ili da ima neki poremećaj ili da laže. Nažalost, bio bi u pravu jer su se upravo nevjerojatne stvari dogodile meni, a kakve li se tek onda događaju onima koji se ne usuđuju braniti se, koji ih se boje.

Prijetili su mi zatvorom, otvoreno mi rekli da znaju da sam nevina, ali da tako mora biti, spominjali kredit za obiteljsku kuću u chf jedino što sam od imovine imala, Bogu dragomu hvala više nemam ništa, nemogućnost zaposlenja igdje u struci i izvan nje, nametnuli mi zao glas i zaprljali ime dok sam živa, pitali koliko tražim novca za to. Sve sam odbila po cijenu svega. Tada je bio Veliki tjedan, pa sam im odgovorila da ako su mi namijenili takvu osudu, da je to ipak puno manje od žrtve našega Otkupitelja. Molimo Otče budi volja Tvoja, pa evo, neka se slavi ime Božje i po meni, ako sam dostojna.

Eto, zato sam ušla u politiku jer sam rasterećena svega osobnog što bi me kočilo u javnoj službi pa se iskreno mogu posvetiti borbi za bolju, pravniju, pravičniju, ljepšu i ugodniju, “domovinskiju” Hrvatsku, a sve kroz borbu za drukčije, poštenije i zakonitije pravosuđe.

Je li normalno da mi sude više od punih 11 godina, pa me ekspresno osude u finishu pred izbore, kad se čak i KZ izmijenio u moju korist u međuvremenu i da ja za to saznam iz medija? Je li normalno da se osumnjičene ljude snima u kućnim ogrtačima u ranim jutarnjim satima prilikom uhićenja, a poslije kako bude? A, što je s onim curenjem informacija? Što ako si netko za to oduzme život? Što s pitanjem zbog čega su naši branitelji toliko jadni, poniženi, da, “marginalizirani”, toliki si oduzimaju živote? Što s našim ženama silovanima u Domovinskom ratu, s procesuiranjem tih zločina? Njihovi okolnosni iskazi, ne jedne, nego mnogih, nisu dovoljni? Opet će doći studeni, opet će mnogi s lažnim tužnim maskama na licu kritizirati DORH i pravosuđe, a što su poduzeli? Svima su puna usta borbe protiv korupcije, a ne zna se iz čijeg džepa više iskače. 30 godina već imamo državu i stalno blebećemo isto, pa čak i oni kojima je posao borba protiv korupcije kažu da je ima sve više. Pa što rade? Da, osudili su mene za korupciju počinjenu riječima i s nula kuna ikome koristi ili štete. Kad bih počela iznositi sve što znam i što bi se još otkrilo, protresla bi se država, pa nije li već dosta toga?! Moramo li to doista trpjeti? Je li za to bio Vukovar, Škabrnja, Dubrovnik, samo iz Slavonskog Broda dječica, a kamo li još sve druge žrtve?

A referendum? Koje li drskosti tako narodu ukrasti referendum? Prvi, pa drugi. Ustav kao da nam se izruguje kad kaže da vlast izvire iz naroda i pripada narodu. Ako je to hrvatskom narodu u redu, onda neka mu i bude. Ali nije mu u redu dok se čitave obitelji iseljavaju nepovratno.”Everything but Croatia”, kako je to mučno čuti!

Gdje su u svemu tomu kršćanske, moralne, općeljudske vrijednosti? Što je sa zemnim ostatcima naših nestalih ne samo iz Domovinskog rata, nego i svih onih koje je pojela tamna noć od 1945. na ovamo? Temeljno je ljudsko pravo na grob i dostojan pokop. A, mržnja i podijeljenost u društvu? Sve više laži i povrjede dostojanstva u javnom prostoru, ali nažalost i u zakonima kao da je mnogima cilj naše odumiranje. Teško da bi se moglo reći da je Hrvatska danas u svojim zakonima moralna, pa onda niti dobra majka svojim građanima, ali naša je, mi smo ju stvorili, jedina nam je i najljepša je i najdraža na ovomu svijetu.

Da, ja volim svoju Hrvatsku, moju Istru, ali i zeleno Hrv. Zagorje, prostranstva tužne i opustjele Slavonije, divlju Liku i predivne otoke. I zato se hoću boriti. Za svakog pojedinog čovjeka i ono što njega muči. Ma kakvi projekti, programi, reforme, a za početak je dovoljno da npr. svaki službenik pruži osmijeh stranci, da ju sasluša, da riješi samo jedan predmet više i da u njemu vidi tog čovjeka, a ne statistiku, da postupi po zakonu ma kakav da je, a ne po telefonskom šefovom naputku. Jer samo ljude i imamo i ovo malo vremena na zemlji. I dragoga Boga uz nas na kojega zaboravljamo baš u zakonima koje donosimo i kako ih provodimo. Ja ne bih tražila reforme, ali znam što bih pitala u Hrvatskom saboru kad se podnose godišnja izvješća o radu kao i koliko će taj rad platiti hrvatski građani, oni koji su ostali bez posla npr. u Uljaniku, one radnice “Kamensko”, sobarice u hotelima ili njegovateljice u domovima za starije, umirovljenici koji paze na kovanice da bi imali za kruh do kraja mjeseca. Reforme se trebaju dogoditi samo u glavama onih koji upravljaju ovom državom, pa će odmah biti bolje.

Govoriti o ljubavi prema domovini i prema Bogu postalo je starinsko i zaostalo, podložno podrugivanju, ali neka je, baš me briga za protuodgovore i baš ću ustrajati na tomu.

Eto zato. Jer naše volim, jer se ne bojim, jer se, dok dišem, za bolje i pravednije uvijek borim.

 

Šiljo/PHB/Hrvatsko nebo

 

Facebook komentari

komentara