ZORICA VUKOVIĆ: DOBAR SAM BOJ BIO, TRKU ZAVRŠIO, VJERU SAČUVAO

0

 

 

 

Savao, židovski Šaul, je rođen u gradu Tarzu u pokrajini Ciliciji. U Djelima apostolskim Tarz se opisuje kao ‘grad znameniti’ (Dj 21,39). Bio je i središte cijele pokrajine. Smjestio se uz obalu Sredozemnog mora te je stoga bio pogodno mjesto za trgovanje. Njegovi su građani, radi poslova, često putovali svijetom, a i mnogi stranci su dolazili u Tarz. Takvo miješanje ljudi unijelo je u Tarz utjecaj drugih krajeva i njegovo je kulturno značenje bilo veliko. Rimski zemljopisac Strabon je zapisao: „Među njegovim građanima vlada tolika gorljivost za filozofiju i za svaku granu općeg obrazovanja da ovaj grad nadilazi kako Atenu tako i Aleksandriju i bilo koji drugi grad u kojem ima škola i filozofskih studija.“ Iz Tarza potječu filozofi, gramatičari i pjesnici kao što je pjesnik Arat, kojega Pavao citira u govoru u Ateni kada za Boga kaže: „Njegov smo čak i rod.“ (Dj 17,28).

Danas je to predio u jugoistočnoj Turskoj i cilj mnogih hodočasnika.

Savao se rodio između pete i desete godine po Kristu. Od židovskih roditelja je naslijedio rimsko građansko pravo. „Obrezan osmog dana, od roda sam Izraelova, plemena Benjaminova, Hebrej od Hebreja“ (Fil 3,5). Odgojen je u tradicionalnom židovskom duhu kao farizej, a iz njegovih je poslanica vidljivo da se služio grčkim jezikom i grčkim načinom razmišljanja. No morao je izučiti zanat za šatorara ili, možda, kožara. U ono vrijeme to se smatralo čašću, jer stari su računali: ako te ne prehrane knjige (učenost), zaradit ćeš rukama svagdašnji kruh. Židovski stav je bio: „Otac, koji ne uči sina kakvom zanatu, zavodi ga na krađu.“ Zanat je kasnije Pavlu pomogao tijekom misionarenja tako da ne bude na teret siromašnim kršćanskim zajednicama koje su tek stasale, a pomagao je djelom svojih ruku i siromahe. U Poslanici Solunjanima 3, 7b-8 piše: „Jer dok bijasmo među vama, nismo živjeli neuredno: ničiji kruh nismo badava jeli, nego smo u trudu i naporu noću i danju radili da ne bismo opteretili koga od vas.“

Kad je Savlu bilo dvadesetak godina pošao je u Jeruzalem gdje je „do nogu Gamalielovih odgojen točno po otačkom Zakonu“ (Dj 22,3). Poznavatelj Svetog pisma fra Darko Tepert kaže da Pavao nigdje u poslanicama nije naveo da je bio učenik Gamaliela starijeg koji je bio poznat po svojoj mudrosti, blagosti i umjerenosti. Ipak, apostol Pavao navodi da je bio ‘po Zakonu farizej’, a ‘po pravednosti zakonskoj besprijekoran’ (Fil 3,5-6). I kao besprijekorni vršitelj Zakona progonio je mladu Crkvu. Bio je prisutan kad je kamenovan prvi kršćanski mučenik sv. Stjepan. „Svjedoci odložiše haljine do nogu mladića koji se zvao Savao.“ (Dj 7,38)

Nastavlja se progon prvih kršćana. „Savao je pak pustošio Crkvu: ulazio je u kuće , odvlačio muževe i žene i predavao ih u tamnicu.“ (Dj 8,3) Čak je iz Jeruzalema, na konju, hitao s družinom u Damask da bi progonili kršćane. I na tom putu dogodilo se čudesno Savlovo obraćenje.

O svom obraćenju priča sam Pavao, kada je kao Kristov apostol uhićen u Jeruzalemu, Dj 26, 12-23 i Dj 22,6-11: „Dok sam tako putovao i približavao se Damasku, s neba me oko podneva iznenada obasja svjetlost velika. Sruših se na tlo i začuh glas što mi govoraše: ‘Savle, Savle, zašto me progoniš?’ Ja odgovorih: ‘Tko si, Gospodine?’ Reče mi: ‘Ja sam Isus Nazarećanin koga ti progoniš.’ Oni koji bijahu sa mnom svjetlost doduše primijetiše, ali ne čuše glasa Onoga koji mi govoraše. Rekoh nato: ‘Što mi je činiti, Gospodine?’ Gospodin će mi: ‘Ustani, pođi u Damask i ondje će ti se reći što ti je određeno učiniti.’ Kako od sjaja one svjetlosti obnevidjeh, pratioci me povedoše za ruku te stigoh u Damask.“

Tom prilikom, Savao je oslijepio. Gospodin je rekao starcu Ananiji u Damasku za Pavla: „Idi, jer je taj čovjek moje izabrano sredstvo da donese moje ime i pred pogane i kraljeve i sinove Izraelove. Pokazat ću mu koliko mu treba pretrpjeti za ime moje.“ (Dj 9,15-16). Ananija je, polaganjem ruku, vratio vid Pavlu i upoznao ga s kršćanima. „Pošto se vratih u Jeruzalem, dok sam se jednom molio u Hramu, padoh u zanos i vidjeh Gospodina gdje mi govori: ‘Pohiti, žurno izađi iz Jeruzalema jer neće primiti tvoga svjedočanstva o meni.’ Ja rekoh: ‘Gospodine, oni znaju da sam ja u tamnice bacao i bičevao po sinagogama one koji vjeruju u te. I dok se prolijevala krv Stjepana, svjedoka tvoga, i ja sam ondje stajao i odobravao te čuvao haljine onih koji ga ubijahu.’ Nato mi reče: ‘Pođi jer ću te poslati daleko k poganima!’“ Dj 22, 17-21


Tako je Gospodin Saula (razarač, zahtjevan, posuđen, smrt) oblikovao u Paula (malen).
Sliku Obraćenje sv. Pavla, godine 1601. naslikao je Caravaggo. Iste je godine stvorio sliku Razapinjanje sv. Petra. Ove se slike nalaze u Kapeli Cerasi u Crkvi Santa Marii del Popolo u Rimu s lijeve i desne strane oltara iznad kojega je slika Uznesenja Gospina koju je naslikao Annibale Carracci.

Obraćenje sv. Pavla Caravaggio je naslikao u tzv. tenebrističkom stilu (tal. tenebroso – mračan, taman), koristeći kontrast tama-svjetlo kako bi naznačio djelovanje Božje munje koja je bacila Saula da leži bespomoćno na leđima, uzdignutih ruku. Ogromni konj kao da se čudi što se dogodilo njegovu jahaču.

Događaj, na putu u Damask, bitan je za Saulovu metanoia-u (grč. metanoia – promjena uma). U 1Kor 15,8 piše: „Najposlije, kao nedonoščetu, ukaza se i meni.“ Može se shvatiti da je to temelj njegova apostolata i njegova novog života.

I doista. Sveti Pavao prozvan je Apostolom naroda.

U Jeruzalemu susreće Petra, o čemu piše: „Onda nakon tri godine uziđoh u Jeruzalem potražiti Kefu i ostadoh kod njega petnaest dana. Od apostola ne vidjeh nikoga drugog osim Jakova, brata Gospodinova. Što vam pišem, Bog mi je svjedok, ne lažem. Zatim dođoh u krajeve sirijske i cilicijske.“ (Gal 1, 18-21) Odatle ga oko 44. godine poziva Barnaba za suradnika kršćanske zajednice u Antiohiji. Nakon godinu dana po, duhovnom nadahnuću, kreću u 1. misijsko putovanje što je sv. Luka u Djelima apostolskim opisao u 13. i 14. poglavlju. Na apostolskom saboru 49./50. godinu zastupaju kršćansku slobodu od Mojsijeva zakona, koja se prije svega odnosila na obrezivanje. Nedugo iza toga Pavao se odijelio od Barnabe i s drugim suradnicima kreće na 2. misijsko putovanje. Dolazi u Europu, u Makedoniju, Filipe, Solun, Bereju, Atenu, Korint. Na 3. misijskom putovanju Pavao se najduže zadržao u Efezu, zatim preko Makedonije dolazi u Korint gdje prezimljuje 57./58. godine. Tijekom svojih putovanja piše poslanice mladim Crkvama, pa u Poslanici Rimljanima 57-58 godine, navodi želju da svoj misijski put prebaci na Zapad.

No prije toga je otišao u Jeruzalem gdje su ga u Hramu uhvatili Židovi koji su ga dugo vrebali. Tada se, kao rimski građanin, pozvao na cara i bio je zatvoren dvije godine u Cezareji (58.-60.), a zatim je poslan u Rim (Dj poglavlja 27 i 28). U Rimu je bio u kućnom pritvoru dvije godine. Nastavio je apostolat „sasvim slobodno i bez zapreka propovijedao (je) o kraljevstvu Božjem i izlagao nauk o Gospodinu Isusu Kristu“ (Dj 28,31). Prema poslanicama Titu i Timoteju, pretpostavlja se da je opet bio u misijama na Istoku, a možda i u Španjolskoj kamo je namjeravao poći.

U Svetom pismu navodi se 14 Pavlovih poslanica koje nisu složene kronološki. Prva je navedena Poslanica Rimljanima. Pored ove velike poslanica, još su tri velike: dvije Korinćanima i Galaćanima; četiri poslanice piše iz sužanjstva: Efežanima, Filipljanima, Kološanima, Filomenu; dvije Solunjanima; tri pastoralne poslanice: dvije Timoteju i Titu i na kraju opširnu Poslanicu Hebrejima.

Tijekom Neronove vladavine (54.- 68.), Pavao je ponovo uhapšen. Progon je bio znatno teži i oko 67. godine Pavao je pogubljen mačem na Ostijskoj cesti. ‘Oporuku’ je ostavio suputniku Timoteju.

„Poradi toga podsjećam te: raspiruj milosni dar Božji koji je u tebi po polaganju mojih ruku. Jer nije nam Bog dao duha bojažljivosti, nego snage, ljubavi i razbora. Ne stidi se stoga svjedočanstva za Gospodina našega, ni mene, sužnja njegova. Nego zlopati se zajedno sa mnom za evanđelje, po snazi Boga, koji nas je spasio i pozvao pozivom svetim – ne po našim djelima, nego po svojem naumu i milosti koja nam je dana u Kristu Isusu prije vremenâ vjekovječnih, a očitovana je sada pojavkom Spasitelja našega Krista Isusa, koji obeskrijepi smrt i učini da zasja život i neraspadljivost – po evanđelju za koje sam ja postavljen propovjednikom, apostolom i učiteljem.

Poradi toga i ovo trpim, ali se ne stidim jer znam komu sam povjerovao i uvjeren sam da je on moćan poklad moj sačuvati za onaj Dan.“ (2 Tim 1, 6-12)

„…Jer ja se već prinosim za žrtvu ljevanicu, prispjelo je vrijeme moga odlaska. Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao. Stoga, pripravljen mi je vijenac pravednosti kojim će mi u onaj Dan uzvratiti Gospodin, pravedan sudac; ne samo meni nego i svima koji s ljubavlju čekaju njegov pojavak.“ (2 Tim 4, 6-8)

U poslanicama Pavle uči, tješi, upozorava, savjetuje, pa i prorokuje. U Ef 5, 21-33 daje prekrasan naputak bračnim drugovima: „Podložni budite jedni drugima u strahu Kristovu! Žene svojim muževima kao Gospodinu! Jer muž je glava žene kao i Krist Glava Crkve – On, Spasitelj Tijela. Pa kao što se Crkva podlaže Kristu, tako i žene muževima u svemu!

Muževi, ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu te sebe predao za nju da je posveti, očistivši je kupelji vode uz riječ te sebi predvede Crkvu slavnu, bez ljage i nabora ili čega takva, nego da bude sveta i bez mane. Tako treba da i muževi ljube svoje žene kao svoja tijela. Tko ljubi svoju ženu, sebe ljubi. Ta nitko nikada ne mrzi svoga tijela, nego ga hrani i njeguje kao i Krist Crkvu. Doista, mi smo udovi njegova Tijela! Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; dvoje njih bit će jedno tijelo. Otajstvo je to veliko! Ja smjeram na Krista i na Crkvu. Dakle, neka svaki od vas ljubi svoju ženu kao samog sebe, a žena neka poštuje svog muža.“

Osnovna poruka svakome u braku ‘neka svaki od vas ljubi svoju ženu kao samog sebe, a žena neka poštuje svog muža,’ danas je doista narušena i svjedoci smo mnogih nezgoda koje proizlaze iz nepoštivanja ovog Božjeg, prirodnog zakona.

U više navrata, Pavao, baš kao i drugi apostoli, navodi koliko je važna ljubav, pa je jednu od najljepših hvalospjeva ljubavi napisao Pavao u 1 Kor 13, 1-13.

U uputama koje daje Timoteju , proročki najavljuje: „A ovo znaj: u posljednjim danima nastat će teška vremena. Ljudi će doista biti sebeljupci, srebroljupci, preuzetnici, oholice, hulitelji, roditeljima neposlušni, nezahvalnici, bezbožnici, bešćutnici, nepomirljivci, klevetnici, neobuzdanici, goropadnici, neljubitelji dobra, izdajice, brzopletnici, naduti, ljubitelji užitka više nego ljubitelji Boga. Imaju obličje pobožnosti, ali snage su se njezine odrekli. I njih se kloni!“ (2 Tim 3, 1-5)

O teškoćama apostolskim piše u 2 Kor 11, 23-30: „Poslužitelji su Kristovi? Kao mahnit govorim: ja još više! U naporima – preobilno; u tamnicama – preobilno; u batinama – prekomjerno; u smrtnim pogiblima – često. Od Židova primio sam pet puta po četrdeset manje jednu. Triput sam bio šiban, jednom kamenovan, triput doživio brodolom, jednu noć i dan proveo sam u bezdanu. Česta putovanja, pogibli od rijeka, pogibli od razbojnika, pogibli od sunarodnjaka, pogibli od pogana, pogibli u gradu, pogibli u pustinji, pogibli na moru, pogibli od lažne braće; u trudu i naporu, često u nespavanju, u gladu i žeđi, često u postovima, u studeni i golotinji! Osim toga, uz drugo, salijetanje svakodnevno, briga za sve crkve. Tko je slab, a ja da ne budem slab? Tko se sablažnjuje, a ja da ne izgaram? Treba li se hvaliti, svojom ću se slabošću hvaliti.“

Unatoč teškoćama, Pavao dobiva utjehu od Gospodina, pa u istoj poslanici 12, 2-5 kaže: „Znam čovjeka u Kristu: prije četrnaest godina – da li u tijelu, ne znam; da li izvan tijela, ne znam, Bog zna – taj je bio ponesen do trećeg neba. I znam da je taj čovjek – da li u tijelu, da li izvan tijela, ne znam, Bog zna – bio ponesen u raj i čuo neizrecive riječi, kojih čovjek ne smije govoriti. Time ću se hvaliti, a samim se sobom neću hvaliti osim slabostima svojim.“

Tijelo sv. Pavla pokopala je Pavlova učenica Lucina na svojoj zemlji. Iznad njegova groba je sagrađena crkva koja se tijekom vremena dograđivala i obnavljala. Danas je to Bazilica sv. Pavla van zidina. Bazilika ima pročelje slično prvim kršćanskim crkvama.
Izgradnja bazilike je počela u vrijeme cara Konstantina Velikog 324., a naknadno je podignuta veća crkva koju je oko 386. godine počeo Teodozije, a završio Honorije u doba pape Lava I., sredinom petog stoljeća. Crkva je uništena u požaru 1823., a obnovljena u doba pape Grgura XVI., 1845. godine.

Pape Lav XII. i Grgur XVI., apelirali su u svijetu za pomoć obnovi bazilike. Odazvale su se mnogi kršćani, a među njima je bio i ruski car Nikola I. (1796. – 1855.), koji je za oltar poslao malahit. Prvi egipatski kralj Fuad 1. (1868. – 1936.) je poslao alabaster za stupove.


U Bazilici su portreti svih papa od Petra do današnjeg pape Franje. Portreti, u obliku medaljona, su kolaž od materijala preostalog od gradnje bazilike. Legenda kaže: kad ponestane mjesta za medaljone, bit će kraj svijeta.

Bazilika je mjesto mnogih hodočašća. I naši biskupi tamo mole tijekom posjeta Ad liminia.

„Danas smo ovdje na pragu groba sv. Pavla, jednoga od najvećih evangelizatora svih vremena, koji čitavoj Crkvi kroz povijest i nama danas svjedoči i poručuje da ‘novost’ mora proći kroz obraćenje srca. ‘Nova evangelizacija’ pretpostavlja novo, tj. obraćeno srce evangelizatora. Nije sv. Pavao prerekao evanđelje – iz semitske, židovske, u novu grčko-rimsku misaonu kulturu i nije Isusa Krista obukao u odjeću grčke filozofije, niti ga je nanovo utjelovio u onodobnu pogansku kulturu Rimskoga Carstva, ponajprije smišljajući korake i izrađujući metode i sustav, tražeći i osiguravajući potrebna sredstva, nego svjedočeći ono što je Bog učinio u njegovu životu. Rađanje novih crkvenih zajednica nije započelo njegovim djelovanjem, nego njegovim obraćenjem,“ rekao je tada u propovijedi nadbiskup Đuro Hranić koji je predvodio misno slavlje.

Bazilica sv. Pavla van zidina okrenuta je prema najvećoj katoličkoj crkvi Bazilici svetog Petra. Ova dva apostolska prvaka u isti dan, 29. lipnja imaju blagdan. Njihov primjer je vodilja svim katolicima kako bi trebali živjeti i svjedočiti svoju vjeru, unatoč ‘neronima’ koji poput zmije gmižu kroz sva ova stoljeća.

Zorica Vuković: Kad savjest zakukuriče…

U kršćanskoj ikonografiji apostol Pavao je predstavljen s knjigom ili svitkom, te mačem. Simbol mača je sredstvo mučenja, ali i mač Božje riječi.

Sveti Pavao štuje se kao zaštitnik pisaca, novinara, glasnogovornika, biskupa, misionara, izrađivača šatora, protiv zmijskog otrova, članova pokreta Kursiljo, grada Rima, Malte i mnogih drugih mjesta širom svijeta. Zajedno s Petrom, posvećene su im mnoge crkve i župe.

Što danas za nas znače ova dvojica Apostola naroda? Jesmo li zaboravili njihovu žrtvu i žrtvu koju je za nas podnio naš Gospodin Isus Krist? Izgubljeni u svjetovnosti, molimo za susret sa živim Bogom i njegovom milošću.

 

„Zato molimo Gospodina da nas prosvijetli, da nam u našem svijetu podari susret sa svojom prisutnošću: i tako neka nam da živu vjeru, otvoreno srce, veliku ljubav prema svima, sposobnu obnoviti svijet.“ Benedikt XVI. 2008. godine

 

Zorica Vuković/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara