Spomen/Općina Kotor Varoš – anatomija brutalnih zločina nad Hrvatima

Svakog 11. lipnja od 1992. obilježava se tužni nadnevak početka zločina koji je, u režiji političara SDS-a te srpskih paravojnih formacija potpomognutih postrojbama tzv. JNA, u Kotor Varoši i okolici trajao mjesecima do 17. listopada, a rezultirao gotovo potpunim nestankom Hrvata iz ove, nekoć, pretežno katoličke varoši i općine.

Može se reći kako je rat u općini Kotor Varoš ušao na „mala vrata“. Bio je to kraj koji je 1991. otprilike imao isti broj stanovnika različitih nacionalnosti (od 11 do 14 tisuća) te značajan broj ostalih (1 000). Neka su sela bila pretežno hrvatska, druga bošnjačka, a treća pak srpska, međutim vladao je sklad.

Općenito, suživot do fatalne 1992. lijepo je funkcionirao, kazali bismo da je zaživjelo „bratstvo-jedinstvo“. Međutim, ta utopija nije mogla preživjeti demokratske izbore i raspad Jugoslavije.

Prvi čin tragedije – prijetnje i naoružavanje

U okolnostima rata i okupacije jedne trećine Republike Hrvatske činjenica je kako je prostor oko Banje Luke, u koji spada i općina Kotor Varoš, bio svojevrsna baza za dopremanje vojne i logističke pomoći za napade na teritoriju susjedne Hrvatske.

Prolasci kolona vozila i mobilizacija polako su unosili nemir među Hrvate i Bošnjake krajem 1991. i početkom 1992., međutim nitko nije vjerovao u sukobe u „oazi mira“, kako je ta općina bila prozvana. Tako je bilo i početkom travnja 1992. kada je rat uvelike bjesnio u ostatku BiH.

Naznake buduće tragedije pojavile su se sredinom toga mjeseca kada su članovi Srpske demokratske stranke (SDS) pozvali predstavnike Bošnjaka i Hrvata, članove SDA i HDZ-a, na „pregovore“ u kojima se tražio njihov bezuvjetni pristanak da kotorvaroški prostor bude priključen novoosnovanoj SAO Bosanska Krajina, sa sjedištem u Banjoj Luci.

Predstavnici Hrvata i Bošnjaka nisu na to pristali, a članovi SDS-a su ih upozorili na posljedice…

Samo je pet dana vladao mir u iščekivanju onoga što se ima dogoditi u budućnosti. Potom su općinom počeli nadlijetati zrakoplovi JNA, uglavnom oko 17:00 sati, što je zastrašivalo narod.

U isto vrijeme dogodila se otimačina 11 000 komada oružja koje je pripadalo Teritorijalnoj obrani, a odvezeno je potom za Banju Luku.

Početkom svibnja počelo je kamionima i helikopterima dovlačenje oružja u srpska sela i dijeljenje po kućama. Hrvati i Bošnjaci su imali pokoji legalni pištolj ili lovačku pušku, i vjerovali su u „oazu mira“.

Otimačine i prva ubojstva

I bio je mir, ali samo do kobnog 11. lipnja kada su Prvi i Drugi krajiški korpus i srpske paravojne formacije s pet autobusa vojnika i tri oklopnjaka zauzele gradić Kotor Varoš. Akcija je bila dobro pripremljena i svaki je vojnik znao u koju će kuću/stan ući te koju će lokaciju u gradu zauzeti.

Hrvatski i bošnjački civili – koji su trebali proslaviti Bajram, uhićeni su i smješteni u četirima logorima: u zgradu Starog suda, Pilane, srednje škole i u selu Maslovare.

U Pilani su „zaglavili“ župnik fra Ivan Franjić, fra Mato Pranjić te dvije časne sestre. S njima su bili i imami koji su dovedeni iz džamija gdje su se spremali za bajramske molitve.

Za uhićenja trojice predstavnika hrvatskoga naroda Ante Mandića, Nedjeljka Marića te Mire Petrušića bili su zaduženi specijalci koji su ih oteli i odveli u Banju Luku gdje su bili u zatvoru punih 178 dana. Tako je izvršen mini „državni udar“ na razini općine.

Svi nesrpski muškarci stariji od 15 godina bili su istjerani iz kuća, automobili su zaplijenjeni i nisu nikad vraćeni, a krenula je i pljačka imovine, to jest svega što je imalo ikakve vrijednosti.

Počelo je zastrašivanje zatočenih muškaraca, posebice u Pilani gdje su bili i vjerski predstavnici. Tada su pale i prve žrtve – kada je mučen i ubijen Drago Anušić te policajac Ilija Draguljić čiju su ženu silovali, apotom i jedan Bošnjak iz Donjega Varoša… Ponižavanje, prebijanje i mučenje muškaraca posebno se radilo pred njihovim suprugama i djecom dok su izvođeni iz kuća i stanova.

U vojnom smislu akcija je bila isplanirana, pripremljena i sinkronizirano izvedena. Posebno fascinira činjenica o „zavjetu šutnje“ među srpskim pučanstvom koje je 10. lipnja bilo dobar „komšija“, a već 11. u mjesecu s oružjem i u odori.

Pakleni nokturno i dani koji slijede

Kada su muškarci stariji od 15 godina odvedeni u zatvore, po kućama i stanovima su na milost banditima ostale supruge, majke, sestre i ostala ženska čeljad. Počinje iživljavanje nad civilima, silovanje i paljenje kuća.

U noći s 11. na 12. lipnja počela je jaka pucnjava u pravcu sela Kotora, Duratovaca, Ravana i Novoga Sela te u pravcu Bašćine i Bilica. U granatiranje je bio uključen i jedan tenk.

Sutradan, 12. lipnja, baterija od 12 minobacača svih kalibara počinje djelovati po hrvatskim i bošnjačkim selima. Potom je uključena i druga baterija iza tvornice Jelšingrad. Puca se na okolna nesrpska sela, a narod počinje bježati u šume. Hrvati i Bošnjaci se vojno organiziraju.

U prvim danima rata uništena, opljačkana i zapaljena su brojna katolička sela, a divljanje se nastavlja i dalje… Propaganda radi svoje te se to granatiranje prezentira kao obrana Kotor Varoši.

Rano ujutro 23. lipnja srpske snage izvode jake napade na hrvatska sela Bilica i Bašćine, a poslije ulaska u selo Bilice ubijeno je 13 civila: među njima i dječak od 14 godina Ivica Pilić. Napad na ovo selo organizirao je bivši kotorvaroški učitelj Mišo Pavičević.Posebice se ističe činjenica da je svakome vojniku darovao pakovanje šibica.

Bagerom na zarobljenike

Okupiranje nesrpskih sela trajalo je 10-ak dana, a za to vrijeme zatvorenicima u gradu postaje sve gore. Gladni i žedni u skučenom prostoru čekali su smrt. Nakon nekoliko dana mučenja pred zatvorom policijske postaje izvedeno je 12 zarobljenika i strijeljano.

U Vrbanji su ljude bacali s mostova u rijeku; kod stadiona Nogometnog kluba Mladost na zarobljenike, vjerojatno drogirani ili pijani, četnici su krenuli bagerom te ih počeli pribijati uza zid, komadaju im tijela i potom pucaju po njima. Tu su stradale muslimanske obitelji Fifića, Tuzlića i Muminovića. Ostalo je samo dvoje preživjelih koji su ispričali tu nevjerojatnu priču.

U danima koji dolaze, a zbog svojih poginulih boraca u okolini, jer su se polako formirali otpori Hrvata i Bošnjaka, srpske formacije izvode 70-ak civila iz kuća i strijeljaju ih.

Hrvatsko selo Sokoline i najveće muslimansko selo Večiće srpske formacije napale su 27. lipnja. Narod je pobjegao u zaklone i pod stijene, međutim ponovno su se uključili zrakoplovi koji su ih bombardirali.

Kad komšije kolju

Prestrašeni civili su se na poziv srpskih vojnika predali u Vrbanjcima zajedno s muškarcima koji su položili oružje te ih je bilo strijeljano oko 180. Preživjeli iz okolice su sabrani kao stoka i poslani u Kotor Varoš.

Trupla s ljetnog sunca sklanjali su traktorima u pripremljene grobnice. Svjedočanstva preživjelih na te slike ustajalih lešina na lipanjskome suncu uz krv koja se cijedi iz traktora su šokantna.

Katolička crkva u Kotor Varoši je zapaljena  2. srpnja, a budući da je bila obložena stotinama metara četvornih plemenitog drveta, buknula je kao šibica. Svjedoci tvrde da se dimila tri dana. Propaganda je i dalje radila svoj posao: vojno vozilo s razglasom išlo je po gradu, a palež su svalili na župnika – tobože da je želio time podići Hrvate na ustanak.

Fra Ivan je u to vrijeme bio u kućnom pritvoru u župnom stanu, dok su drugog fratra i časne poslali izvan grada. Inače, oba crkvena tornja su minirana sa  7. na 8. kolovoza.

Tek početkom sedmog mjeseca, točnije 11. srpnja, organizirani su humanitarni konvoji za izlazak civila, najprije za Skender Vakuf pa onda Travnik.

Drugi je konvoj organiziran 14. kolovoza sa 600 civila, a organizator drugog progona bila je izvjesna Srbijanka Jovanka Miljanović udana u Kotor Varoš. Posebice se istaknula u uzimanju ključeva od kuća civila koji su odlazili kako bi vodila pljačku.

Deus caritas est

Orgijanje ubojstava, zločini i pljačke nastavljeni su do jeseni i tek tada su kotorvaroške vlasti shvatile kako ide zima, usjevi su ili uništeni ili nisu bili ni posijani, a od pokradenih stvari se ne može ručati. Pomoć ne stiže jer je brutalni rat bjesnio po cijeloj BiH. I tada nastaje nadrealna situacija. Preko mons. Franje Komarice, banjolučkog biskupa, molili su pomoć u hrani i lijekovima, i to od Caritasa iz Hrvatske, i poslali su u Zagreb s tom molbom. Prvi je konvoj stigao u Banju Luku i podijeljen je svima.

Biskup Komarica je prvi put pohodio Kotor Varoš u rujnu te je organizirao humanitarni konvoj za ovo mjesto.

Posljednji nadnevak koji je bitan za Kotor Varoš u ovoj priči je 17. listopada kada je došlo do realizacije sporazuma dogovorenog u Ženevi, a koji je inicirao mons. Komarica.

Tada je 30-ak autobusa prebacilo preostale hrvatske i muslimanske branitelje i sve civile koji su željeli s njima krenuti ka Travniku.

Tako se završila golgota koja je trajala četiri mjeseca i sedam dana. Nametnuti rat je značio kraj normalnog života za 13 000 Hrvata u gradu i 23 okolna sela i naselja. Do temelja je spaljena većina sela, dok su sačuvana samo tri. Opljačkana je sva hrvatska imovina, a najviše što boli – ubijena su 174 Hrvata. To, zbrojeno s bošnjačkim žrtvama, iznosi oko 300 ubijenih i 350 nestalih.

Posljednji čin ove tragedije bilo je protjerivanje preostalih Hrvata poslije vojno-redarstvene operacije Oluja u ljeto 1995. kada je morao otići i župnik fra Ivan Franjić.

Što je Kotor Varoš?

Pod nazivom kotorvaroški kraj podrazumijevamo onaj prostor na kojem se nalaze katoličke župe Kotor Varoš, Sokoline i Vrbanjci. Označeno zemljopisnim odrednicama, to je prostor što ga zatvaraju planinski obronci Tisovca, Čemernice, Očauša, Borja, Uzlomca i Skatavice te Ugar cijelim svojim tokom do ušća u Vrbas.

Kotor Varoš, grad na rijeci Vrbanji, jugoistočno od Banje Luke, prema popisu iz 2013., imao je oko 7 500 stanovnika, a cijela općina oko 19 600. Hrvata je 2013. u gradu bilo oko 250, a na općini 1 000.

Sustavno i planski

Jedan od pokazatelja kako se na kotorvaroškom području sustavno i planski vršilo „etničko čišćenje“ jest i činjenica da je i nakon predaje 17. listopada – kada se hrvatska i muslimanska vojska povukla – intenzivirano ubijanje, pljačkanje, silovanje i ostala zvjerstva nad nesrpskim življem. Jedna od tih žrtava je i Jozo Grgić, otac šestero djece (jedan od njih je i svećenik vlč. Slavo Grgić), ubijen na kućnome pragu u Novome Selu u dobi od 44 godine. Došli su ga opljačkati vojnici R. Srpske…

Mnogi Hrvati i Bošnjaci svjedoče da su nakon završetka rata 17. listopada morali potpisati u Općini da svu svoju imovinu ostavljaju R. Srpskoj.

Ubojstva i ostale zločine tadašnja vlast prešutno je odobravala, a dokaz tomu su i haaški osuđenici iz kotorvaroškog kraja.

Željko Ivković,Katolički tjednik

KT/nedjelja.ba/hr/ https://www.nedjelja.ba/hr/Hrvatsko nebo