Mile Prpa: Galaksija, VIHOR ORHIDEJA

0
12

 

Za čitatelje našeg portala, donosimo nekoliko pjesama u prozi iz neizdane knjige, autora gospodina Mile Prpe (br.5) (Knjiga sadrži 110 pjesama u prozi)

Galaksija
VIHOR ORHIDEJA

 

Divlji pas
Bio jedan pas,
koji se ponašao kao bijesan.
Jurio bi za ljudima, lajao, poneke bi i ugrizao.
Mnogi su ga pokušali uloviti,
pokuša li ga i ubiti, ali ih je vješto izbjegavao
i u svim ljudima je gledao neprijatelja
većeg nego u vuku.
Svi se toga psa bojali i od njega bježali,
jer je bio agresivan.
Jednog dana našao sam se
dvadesetak koraka daleko od tog psa.
I on je mene ugledao
i prema meni jurnuo režeći
da me zgrabi i izujeda.
Ostao sam miran,
naprosto sam se ukipio.
Zastao je dva metra ispred mene.
Stajao sam nepomično i fiksirao ga
očima ravno u njegove oči.
To je trajalo punih desetak minuta.
On je bio sav van sebe
i jednostavno nije znao što bi učinio.
Na kraju je preda mnom legao, spustio se na noge
i počeo prema meni ponizno puzati spuštene glave.
I dalje sam ga gledao, on je spustio glavu na zemlju,
ali očima je gledao ravno u moje oči.
Polako sam čučnuo ispred njega
i lagano ga pogladio rukom po glavi.
Počeo je mahati repom
i nakon toga postali
smo nerazdvojivi prijatelji.

Tama smrti prekrit će Zemlju

Kad čujemo rik vulkana,
kako rigaju oganj i dim,
kad ugledamo propanj valovlja i plovila,
kad osjetimo ružu otrovnih plinova,
kad zadrhte mora i kontinenti,
kad ljudi počnu bježati, ni sami ne znajući kamo,
kad se začuje lavež, cika i rika životinja
tada bit će nečovjek do nečovjeka,
nebrat do nebrata.
Do neba će se dizati vatrene gljive,
pred sobom će spržiti gradove, pa i one najveće,
a radijacija će ubijati sve što je živo
Sunce će zamračiti,
Zemljom će vladati pobjeda zla.
Na njoj će biti mrak, neće biti dana i noći,
neće biti jutra i zore.
Tama smrti će prekriti sve,
neće se spasiti ni bogati ni siromašni,
ni znanstvenik ni političar,
ni mlad ni star.
Svi ćemo biti progutani, usisat će nas ponor
što smo ga sami sebi sagradili, mi ljudi
svojim nedjelima.
Zar se bliži kraj našem planetu,
zar se još ne možeš osvijestiti čovječe,
zadnji je tren.
Zvono samo što nije udarilo,
a tada će za sve biti prekasno.
Ovo je samo predviđanje
što se može dogoditi ako se ne ispametimo.
I ako čovjek prestane biti neprijatelj sam sebi.

Još nešto

Daj mi još nešto.
Htio bi još nešto, htio bi više.
Naše zahtjeve ne može ni Bog ispuniti.
Uvijek bi bilo – Molim još nešto.
Daj mi zlato, daj mi biserje i ogrlice.
Daj mi sreću i zdravlje!
Puno je onih koji imaju više od mene,
pa mi daj da ih barem dostignem.
Daj mi još nešto što drugi nemaju,
daj mi da u imanju budem prvi,
neka ljudi gledaju kako znam stjecati,
neka ljudi vide da živim u sjaju i raskoši
jer sam to zaslužio,
a oni nisu jer me nisu ni dostojni.
Jer nisu prilični da bi bili u društvu sa mnom,
nisu dostojni da sjednu sa mnom
uz zajedničku trpezu.
Daj mi još, jer trebam i ovo i ono.
odgojen sam da mi nikad nije dosta.
Zato, daj mi još.
Tada se pojavi Isus i reče mu;
– Pokaži svoje duhovno bogatstvo!
I na njegovu šutnju – odgovori;
Tko ima dat će mu se još, a tko ima malo
oduzet će mu se i ono malo što ima.

Pepeo mudrosti

Pospi se pepelom mudrosti,
a ne pepelom pokajanja.
Pospi se, pospi se
plamom vječnog ognja
koji ne izgara i ne spaljuje.
Pospi se pjevom ptica,
pospi se radošću leptira.
Pospi se zrnjem pšenice,
pospi se peludom mednim
i zujanjem pčela.
Pospi se rahlom zemljom,
i pustinjskim pijeskom.
I kad umreš postat ćeš pepeo mudrosti
kojim će se posipavati ljudi
žedni duha, žedni ljubavi,
u moru nečovječnosti.
Neka iz tvog pepela niknu divovi duha,
neka niknu sekvoje pravednosti,
neka niknu eukaliptusi ljudskosti
da bi svijet bio bolji,
da bi svijet bio ljepši,
da se u njem cijeni samo život
neka pomogne tvoj
pepeo mudrosti.

Starost

Starost je dio življenja
svakog pojedinca koji je doživi
i beziznimno vodi kraju
njegovog ovozemnog života.
Nikada svoju mladost
nismo bolje sagledali
kao u našoj starosti.
Tada spoznamo što smo sve pogriješili,
što ne bismo ponovno učinili,
ali i što smo trebali učiniti, a nismo učinili.
To se najbolje može pojmiti
kroz narodnu izreku;
Pita me starost gdje mi je bila mladost.
Mislim da ne postoji čovjek
koji se u svojoj starosti to nije upitao.
Mi smo kao rijeka
od izvora u brdima ima svoje brzace
i svoje slapove i kaskade,
pa kad se spusti u ravnicu
ima svoj mirni tok
sve do njenog utoka
u volumene voda
mora ili oceana.

Golgota

Oko šest stotina godina
u Rimskom Carstvu
razapinjalo se ljude na križeve,
gdje su umirali u dugim i najtežim mukama,
Kruna svih tih razapinjanja bilo je
Kristove raspeće.
Tko su bili ti jadnici
koje je Rimski Caesar razapinjao,
pa ma što da su učinili,
muka na koju su stavljeni jednaka je
Kristovoj muci.
Nisu bili razapinjani bogati ljudi,
političari, rimski građani i dr.
Povijesni podaci pokazuju
da je uz ubojice,
pobunjenike i sl. kategorije
mahom razapinjana sirotinja
i to oni koji nisu mogli platiti
Caesaru porez – Caru carevo – Bogu Božje!
Ljudski rod je proklet.
Pa i dan danas.

Tajne života

Koliko smo puta
u rukama imali ružu,
cvijet hibiscusa, zumbul,
ivančicu, maćuhicu, cvijet bagrema i sl.
Ako smo htjeli osjetiti njihove čarobne mirise,
prinosili ih nosnama. Svaki miris je odavao blaženstvo raja.
Ako smo se divili laticama,
tu je slikarsko umijeće dovedeno do kraja.
Ništa nema slučajno, sve je projekcija velemajstora
bez i najmanje greške
u bilo kojem smislu.
U svijetu je sve stvoreno savršeno, osim čovjeka
kome je data sloboda
i svijest – dovoljno da to sve razori.

Tajne smrti

Koliko smo puta
pomislili – šteta što će cvijet uvenuti.
Zašto ne bi bio vječan?
Šteta što će naš kućni ljubimac uginuti,
zašto ne bi bio dovijeka s nama.
Koliko smo puta povodom nečije smrti upitali se –
zašto je umro, još je mlad, mogao je još dugo živjeti?!
Zašto ga Bog uzima mladog?
Ne zaboravimo, Bog je gospodar života i smrti.
Kao što odlučuje kad će se netko roditi,
niknuti, izleći se i sl.
tako odlučuje i o našem kraju
i o našem početku.
Svi smo satkani od potrošne tvari,
dato nam je naše vrijeme.
O tome da li smo ga znali iskoristiti
to je drugo pitanje,
ali moramo znati da je na ovome svijetu sve prolazno,
sve ima svoje vrijeme, svoj oblik koji se mijenja.
Mijenja se u ljepoti,
mjenja se u snazi, sve ide prema svome kraju.
Sve mora umrijeti
da bi ponovno živjelo.

 

Bivamo

Bivamo da bi bili
i da jesmo u ovom svijetu.
Bivamo dobri da bismo imali samilosti.
Bivamo i zli da bismo imali grešnosti.
Svako dobro ima s druge strane i svoje zlo.
Svaka toplina ima i svoju hladnoću.
Svako svjetlo ima i svoju tminu.
Svaka ljepota ima i svoju ružnoću.
Svaka suhoća ima i svoju vlagu.
Svaka istina ima i svoju laž.
Svako zdravlje ima i svoju bol.
Svaka sitost ima i svoju glad.
Svaki smijeh ima i svoj plač.
Svaka sreća ima i svoju nesreću.
Svaka radost ima svoju tugu.
Svaki mir ima svoj rat.
Svaka sloboda ima i svoje uznike.
Svaki dan ima i svoju noć.
Svaki izlazak sunca ima i svoj zalazak.
Svaka vjera ima i svoju nevjeru.
I tako u nedogled.
A mi kročeći sredinom malo lijevo malo desno
živimo i ne damo se ni jednoj strani da
prevagne.
Hodanje zlatnom sredinom
omogućuje nam život.

 

 

Mile Prpa/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara