Šutnja je zlo – Z. Miliša: Koje poruke mladi šalju, a mi ih ne vidimo ili ne doživljavamo?

 Koje poruke mladi šalju, a mi ih ne vidimo ili ne doživljavamo?

Ruski književnik Ljermontov u svom romanu Junak našega doba kroz portretiranje Pečorina (lika iz romana) portretira (i današnje) probleme mladog naraštaja… Pečorin je bio je neshvaćen, postao je drukčiji zato što ga je mučio dvostruki moral u svijetu. Problem mladeži leži upravo u riječima kojima Pečorin opisuje samoga sebe: “Svi su na mom licu vidjeli znake ružnih osobina kojih nije bilo u mene, ali su pretpostavljali da ih imam, pa su se pojavile. Bio sam skroman – pretvorili su me u lukavog, pa sam se povukao. Snažno sam osjećao dobro i zlo; nitko me nije mazio, svi su me vrijeđali, pa sam postao zlopamtilo… Bio sam spreman zavoljeti cijeli svijet, ali me nitko nije shvatio, pa sam naučio mrziti”.

Pedagoške “poruke” roditelja djeci, kako u tradicionalnom, tako i u suvremenom odgoju, i danas su aktualne: “Tko šuti, dva uči”, “Ti prvi nemoj!”, “Zlatna sredina”, “Šuti ako želiš mirno živjeti”, “Ne budi bijela vrana!” Time se dobiva(la) iskaznica filozofije nezamjeranja. Sve to uči neiskrenosti, vodi poltronstvu i licemjerju. U bivšoj Jugoslaviji Tito omladincima proklamira pjesmu: “Drugarska se pjesma ori, da nam živi, živi rad”. Isti taj totalitarist izjavio je: “Druže, snađi se!” Demagoške fraze o radu mladima su “parale uši”: “Rad je stvorio čovjeka”, “U radu je spas”… Istodobno, mladima se nekad i danas šalju zbunjujuće poruke: “Ako ne budeš učio, ići ćeš raditi!” Ili: “Što će ti škola, uhvati se posla!” Mladi su ogledalo i korektiv društva, tj. upozorenje odraslima da moraju imati viziju za mlade, jer im se vlastita arogancija može vratiti kao bumerang.

Poruke u grafitima

Mladi, osobito u urbanim sredinama, na raznim mjestima pišu razne poruke koje su korisni orijentiri u shvaćanju potreba, preferencija i stavova mladih prema različitim društvenim problemima. Grafiti (je)su i “jezik ulice”. Imaju sociopedagoške poruke te su značajni u analizama svijesti i ponašanja mlade generacije. Grafitima mladi iskazuju ono što javno ne govore. Grafiti nerijetko dekodiraju i/ili demistificiraju “podrazumijevajuće” društvene norme i poželjna ponašanja. Mladi ispisuju grafite da bi aktualizirali probleme koje odrasli ne opažaju. Grafitima upozoravaju i obraćaju se onima koji bi se trebali osjećati prozvanima: “Molim pametnije da ne posustaju jer stanje je kritično”, I drugi: “Mi smo oni na koje su nas roditelji upozoravali.” Jedan grafit ironizira demografske trendove:” “Umirovljenici volimo vas. Na vama svijet ostaje”.

Mladi ispisuju grafite da bi aktualizirali probleme koje odrasli ne opažaju. S njima mladi revolucionari propituju nekadašnje uzore, na primjer Marcusea “Budimo realni tražimo nemoguće”. A danas prave znakovitu inverziju grafitom “Budimo nemogući, tražimo realno!”

Najveći dio grafita koji slijede sam osobno prikupio, a manji dio sam preuzeo iz knjižice Grafiti, koju je uredio Saša Mudrić.

Osobito zabrinjavaju grafiti s autodestruktivnim sadržajem: “Najbolji oblik samokritike je samoubojstvo”, Izbjegavaj život, mogao bi te ubiti!” “Daj mi jedan razlog za život, ja ću tebi tri za smrt”, “Prva noć na vješalima je najgora”, “Tko ranije umre duže je mrtav”, “Oduzmi sebi život – tvoj je!”, “Za mene više nema nade i alkohol mi više ne znači ništa”, “Smrt je dokaz da je život štetan”, “Živi kao da ti je svaki dan posljednji i vidjet ćeš: jednog ćeš dana biti sasvim u pravu”, “Život gori od smrti bolji je nego smrt”. “Ne želim jutro – raspadam se samo kad sam budan”, ili “Jedan dan želim biti normalan!” U Splitu sam svojevremeno pronašao grafit “Nisam u krizi, ali mi je dosadno”, naknadno saznavši da ga je napisao mladić koji je kasnije postao ovisnik. To mi je rekla njegova majka, rekavši: “Sin mi je poslao jasnu poruku koju tada nisam razumjela”. Kasnije je postala predsjednica Udruge roditelja ovisnika o drogama. Kada je preminuo glazbenik Dino Dvornik zbog predoziranja narkoticima, jedan je njegov simpatizer u Zagrebu ispisao: “Ti si mi u krvi”. Zanimljiv je grafit na zadarskim bedemima, u kojemu se pojavljuju stihovi Leonarda Cohena, kanadskog pjesnika-glazbenika. Stihovi su iz njegove pjesme „Democracy“. Na tome su grafitu ispisani posljednjih stihovi te pjesme iz 1992. (u prijevodu): “Sentimentalan sam, ako me razumijete. Volim ovu zemlju, ali ne mogu podnijeti njezin izgled. Nisam ni ljevičar ni desničar. Ostajem kući večeras, izgubit ću se u tom beznadnom malom ekranu. Tvrdoglav sam kao one vreće za smeće koje vrijeme ne može uništiti.” Nisu li upravo mesijanski uzleti pjesme razlog zbog kojega se ti stihovi nalaze na zidovima diljem svijeta, a to je jedna od rijetkih uradaka suvremene poezije napisan kao odgovor na surova vremena odrastanja mlade generacije? Jedan grafit iz Zagreba dodatno opisuje vrijeme u kojemu živimo: “Taj led što vidiš u njenim očima, samo su suze, zaleđene hladnoćom svijeta”.

Grafiti ironično opisuju odnos prema ljudima, životu, radu, (izgubljenoj) ljubavi, braku i seksu: “Civilizacija? To je put od pećine do atomskog skloništa.” “Griješiti je ljudski. Baciti krivicu na druge još je ljudskije”, “Ljudi skupljate se, lakše je vladati kad ste u gomili”, “Svijet pripada budalama jer su u većini”, “Volim ljude, ali ih teško nalazim”, “Život bi bio puno lakši kad ne bi bio tako težak”, “Napravi nešto dobro za sebe, uništi ono to te uništava”, “Ako je u radu spas, nema nam spasa”, “I da ljubav pada s neba, neki bi nosili kišobran”, “Radi kao da ne trebaš novac, ljubi kao da nisi bila povrijeđena i pleši kao da te nitko ne gleda”, (prerađena misao od Marka Twaina, jednog od najcitiranijih američkih intelektualaca, koji je napisao: “Pleši kao da te nitko ne gleda, radi kao da ti novac nije potreban, voli kao da nikada nisi bio povrijeđen, pjevaj kao da te nitko ne sluša …”) … “Sve što voliš izaziva patnju. Nikoga ne voli!”… “Oprostiti je teško, al’ povjerovati, nakon toga nije ista stvar”, “Nas smo dvoje vrlo slični: ti voliš sve moje a ja volim sve tvoje i moje”, “Ono što te ne ubije, to te sjebe mentalno i momentalno!”, “Brak guši slobodu pojedincu”, “Brak je doživotna robija u kojoj osuđeni može biti oslobođen zbog preljuba”, U braku nijedna žena ne dobije ono čemu se nada, nijedan muškarac se ne nada onome što dobije”, “Dok ima brakova bez ljubavi bit će i ljubavi bez brakova”, “Ne kvari vino vodom ni ljubav brakom”, “Pitanje za one koji se žene drugi puta: Što vam prvi put nije bile jasno?”, “Žena bez duše nađe dušu od čovjeka”, “Emocije su luksuz u ljubavi” te “Seks smanjuje napetost. Ljubav je stvara”.
Sljedeći promoviraju hedonizam i ovisnost: “Jedi, pij i veseli se jer sutra možda nećeš umrijeti”, “Kad je grijeh već izmišljen ja ga pokušavam samo usavršiti”, “Radi kao da si mrtav, uživaj kao da ćeš sutra umrijeti”, “Ustajte mrtvi pijani”, “Ne gazite travu – pušite je”, “Seks ubija. Umri sretan”, “Nema droge – nema nade”, “Stvarnost je iluzija izazvana pomanjkanjem droge”, “Nikad ne pijem osim kad sam sam ili kada sam u društvu”, “Neki piju od tuge, neki od radosti, a ja pijem od jutra”, “U raju je lipo, al’ u paklu je ekipa”, “Bog je stvorio travu, čovjek drogu”, “Bolje biti mrtav pijan nego mrtav trijezan” i “Droga i alkohol su nam najveći neprijatelj. Biblija nas uči suprotno. Moramo voljeti neprijatelje. Zato ih obožavam”.

Grafiti se pojavljuju i kao reakcija na razne (političke) kampanje… U Hrvatskoj je poznata politička kampanja sa sloganom “Kupujmo hrvatsko!” – u trenutku rasprodaje hrvatskih banaka i javnih poduzeća. Ona je izazvala jednog grafitera u Splitu na reakciju: “Kupujmo hrvatsko – pušimo lavandu!” (mirisna autohtona trava). Svi se sjećamo kampanje koja je, kao i prethodno spomenuta, promašila cilj, pod nazivom “Sportom protiv droge”, na koju mladi Splićani uzvraćaju inverzijom riječi: “Drogom protiv sporta!”, “Biciklom do Amsterdama”, ili “Pušenje skraćuje – cigaretu”. Kada je bivša hrvatska ministrica obrazovanja Ljilja Vokić izjavila da su ljudi “dnevna bića” (aludirajući na promjene zakona u kojima bi se djeci zabranilo izlazak u noćnim satima bez nadzora roditelja, odnosno skrbnika), mladi su odgovorili grafitom: “Vi imate moć, a mi noć!” Na izreku: “Tko radi, ne boji se gladi”, odgovora grafit ironičkog sadržaja: “Nije greška nije laž – tko jede ne boji se gladi”. Nakon policijske kampanje s porukom “Kad piješ ne vozi” ispisan je ironičan sadržaj: “Stanem da bi popio. Kad pijem ne vodnim.” Na medijsku indoktrinaciju prije glasovanja na referendumu o pristupanju Hrvatske u EU mladi se grafitima obraćaju političarima: “Moderno ropstvo – EU”, “Do sada su nas varali oko granica, a sad će bez granica”, “Svi smo u istom čamcu, samo jedni veslaju, a drugi love ribu” i “Karakter države određuju beskičmenjaci”. Sredinom devedesetih u Splitu je ispisan grafit: “Moj narode tko te vodi, najebo si u slobodi!” Drugi sam preuzeo iz knjižice Grafiti “Ti koji si vođa, ne zaboravi da si to zato što si sumnjao u vođe!” ili: “Dozvoli onima koje vodiš da sumnjaju!”

I anarhistički grafiti nikada ne gube na aktualnosti: “Tamo gdje umire autoritet, rađa se sloboda”, “U društvu koje je ukinulo svaku pustolovinu, jedina preostala pustolovina je ukinuti takvo društvo”, “Anarhija se budi ponovno”, “Vjerojatno nema Boga, a sada prestani brinuti i uživaj u svom životu”, “Stalno griješim. Je li to znači da je Bog saslušao moju molbu i dozvolio mi da griješim u njegovo ime?”, ili “Svaki trenutak za božanstvo je izgubljen za čovječanstvo”. Anarhističke parole uzimaju maha osobito u glavama “revolucionara” i/ili kod autora blogova koji omalovažavaju sve autoritete. Tako, primjerice, možemo vidjeti napis A.C.A.B., što znači “All cops are bastards” (svi su murjaci gadovi), “Učitelj = dreser ljudi”, “Čovjek kojega udare šakom u glavu može ustati, ali onaj kojemu u glavu udare društvena pravila, ne zaslužuje ustati”, “Neka država umre za mene” ili “Nemam predrasuda, mrzim sve države podjednako”.

Grafiti šokiraju, ironiziraju ili upozoravaju: “Sad tek vidimo da je Orwell bio optimist”, “Nije me briga jer odavno nisam čuo ništa pametno”, “Za razliku od glave stomak signalizira kad je prazan”. Slijedeći ironizira utrku s vremenom: “Dolazim čim se vratim”. Upozoravaju grafitom (u Osijeku) o nasilju kao stilu života “Gdje je krvi, tu si prvi”, “Um caruje – snaga dobro dođe”, o načinu (brze) zarade: “Radim na crno, trošim na bijelo”, o dužničkom ropstvu: “Države imaju banke, a u nas banke imaju državu”, konzumerizmu: “Što će vam skupi satovi kad nemate vremena”, diktatu većine: “Dobro došli u grad koji zna više o vama nego vi sami o sebi”, usmjerenošću na izgled: “Nevjerojatno je koliko se puno ljudi stidi svog tijela, a koliko malo svog mozga”, odnosu prema policiji: “Policija – čuvari nereda!”, o političarima: “Što nas više jebete, više će nas biti”, “Lopovi rade pod okriljem noći a političari pod okriljem moći”, ili “Ne kradite. Država ne voli konkurenciju”, o obrazovnoj politici: “Tu me cijene – tu kupujem” (ispisan na zgradi jednog fakulteta u Mostaru), a na jednoj osnovnoj školi: “Ako ovakva škola znači život, onda je osmrtnica najbolja diploma” (Zadar) ili onaj u Tomislavgradu: “Jebeš školu pored vaki nastavnika!” Iako uvredljivog sadržaja, imaju dodatne poruke i/ili upozorenja. Izdvajam tri iz Osijeka: “Oprostiti – nikada ne zaboraviti!” (da građani ne zaborave ratne strahote), “Zašto umire moj Grad?”, i treći “Chucka Norrisa”: “Ne brinite, stižem spasiti ovaj Grad!”, kao moguću parodiju na prethodni grafit i/ili na (nametnutu) krizu u Osijeku i državi?! Neovisno o tome, pohvalno je što je grad Osijek (2012.) nagradio grafit jednog branitelja: “Osijek – nepokoreni grad”. Odjel za sigurnost cestovnog prometa nagradio je drugog autora grafita “Alkohol u krvi, krv na cesti”, a Sveučilište J. J. Strossmayera nagradilo je mladog grafitera koji je oslikao grafit na pročelju Odjela za fiziku s natpisom “Velikani znanosti s hrvatskog tla” (Ruđer Bošković, Nikola Tesla…) i nogometni klub Osijek s akcijom “Uljepšajmo Osijek”. Cilj je te akcije bio uređenje uništenih gradskih pročelja grafitima.

Jedan grafit iz Pule ironizira socrealističku parolu „Od kolijevke pa do groba najljepše je đačko doba“ je doživio znakovitu promjenu: “Od kolijevke pa do groba prati te droga”. U Zadru je grafit “Popu pop, bobu bob – meni dop!” parodija na izjavu političara bivše Jugoslavije Stipe Šuvara, koji je devedesete rekao, a nikada nije realizirao obećanje, da će svakome reći što mu pripada (kod pripreme srbijanske agresije na Hrvatsku): “Popu pop, bobu bob!” Slično je ironiziranje ostatka dvaju natpisa nakon Drugoga svjetskog rata na jednoj zgradi Omladinskog doma, gdje su bila dva ispisa: “Smrt fašizmu – sloboda narodu!” i “I mene će moja mati pionirom zvati”. Sada stoji grafit: “Daj mi majko iglicu da izbodem ručicu. I mene će moja mati narkomanom zvati. Smrt fašizmu, sloboda narkomanima!”
I za kraj navodim tri grafita koje su mi naši mladi poslali iz Dublina…”Glup je onaj koji se poklapa s glupošću većine”, “Popularan sam samo na internetu”, “Nekada sam imao prijatelje, a sad imam internet”.”

Zaključno

Nije važno gdje su ti grafiti ispisani, važna je njihova poruka. Grafite je najjednostavnije ukloniti, ali to ne umanjuje po(r)uke mladih. Budući da se grafite ispisuje po javnim površinama, politikanti ih a priori tretiraju kao oblik vandalizma jer javni prostor pripada onima koji imaju novca da ga kupe (jumbo-plakati, oglasi i slično). Grafiti, u svakom slučaju, pričaju o nama i šalju znakovita i važna upozorenja da kako sijemo tako i žanjemo.

prof. dr. sc. Zlatko Miliša