Mile Pešorda: Čuvajte nam kardinala!

0

 

Poštovani,

glede sadašnje huškačke hajke na Hrvate i rimokatolike u Sarajevu i Bosni i Hercegovini, na kardinala Vinka Puljića i na moj misni narod, podsjećam na jednu davnu obranu kardinala i nadbiskupa vrhbosanskoga, koju izustih u Zagrebu, prije petnaestak godina, u razgovoru s jednim odgovornim gospodinom, koji mi je prenio prijetnju iz Centrale da bih mogao izgubiti glavu, budem li sudjelovao na javnoj tribini, na Interliberu, u kontekstu teme koju sam osobno predložio. Čak mi je u tome razgovoru, na dan 10.XI.2005., spomenuti Gospodin ponudio tjelesnu zaštitu. Odbio sam ponudu i odklonio prijetnu moje fizičke eliminacije, zamolivši njega i udbocentralu da čuvaju kardinala Vinka Puljića (sudionika tribine, pozvana na moj prijedlog).

“A tko će Vas čuvati?”, upitao je. “Mene će čuvati Bog.”, odgovorio sam.

Prilažem, u privitku, svoju euro-oglednu kolumnu “Čuvajte nam kardinala” iz g.2011. i tekst U DUHU DIALOGOSA I SVJETSKOGA ETOSA s priloženim dokumentom Sarajevske deklaracije o hrvatskom jeziku od 28.I.1971., koje sam bio inicijatorom, sutvorcem i podpisnikom.

Mile Pešorda: U duhu dialogosa i svjetskoga etosa

Nisu ubili ni mene ni, kardinala, ali se njhovo zlodjelo ubijanja nastavlja: Boga, čovjeka, knjiga, i ideja, nadasve hrvatskoga naroda kao jedinstvenoga entiteta Božjega.
S Ljubavlju u istini, koja oslobađa, vaš

Mile Pešorda, Zagreb

P.S.

Svim istinoljubcima čestitam ovogodišnju 50.obljetnicu prvih ŠIMIĆEVIH SUSRETA, održanih u subotu 30.svibnja 1979.u Grudama i, drugoga dana, u Drnovcima, u znamenu 45.obljetnice rođenja velikoga hrvatskoga pjesnika Antuna Branka Šimića. Tada je ugledno povjerenstvo u sastavu ak.Ivo Frangeš, prof.dr. Radovan Vučković i književnik Vitomir Lukić, odlučilo da na tim prvim ŠS budu nagrađene, kao najbolje pročitane i neobjavljene, pjesme Nikole Martića “Bogumilska bajka”
i moja TUŽBALICA.

 

TUŽBALICA

(Majka u domu opustilom)

 

Svi moji dragi iđu u daleki Svit

Lipe tužne oči upiruć tuđem nebu

 

Na napušćenoj grudi ja uzgajam cvit

Da ga zasade na mom grebu

 

Al šta će meni cvit i taj bili Svit

Kada sama živim kad ću sama mrit

 

Čuvajte nam kardinala!

Prema punini svjetlosti idemo, putom kojim hode djeca svjetlosti, a postole nam se lijepe za zemlju, u kojoj nije umirena prolivena krv nevinih i pravednih, i koju pritišću bogohulne riječi pojedinaca koji još nisu progledali i čija lica nije ozarila ljubav i istina. „Ubojstva se nastavljaju. Tako je za Bušićem na najzvjerskiji način ubijen i daroviti Stjepan Đureković, koji je sa sobom iz domovine u svojem kovčegu iznio pet svojih romana, koji, na najstvarniji oblik, u novom stilu, razgolićuju sve vrhove komunističke hijerarhije, svu tu krvavu, strašnu i ironičnu novu klasu. Nije samo izrešetan revolverskim hitcima, nego i sav izmrcvaren s razbivenom glavom, po receptima po kojima je Staljin naređivao svojim banditima, da ubiju Trockoga, Buharina i Babelja.“ (Bogdan Radica: Živjeti – nedoživjeti/ Knjiga druga, str. 638., München-Barcelona, 1984.)

Stjepan ĐurekovićTako je o zločinima jugokomunizma pisao književnik i politički emigrant Radica, bivši beogradski diplomat, u emigrantskim godinama konačno opredijeljen za hrvatsku državnu nezavisnost, o udbo-partijskoj likvidaciji Đurekovićevoj u Njemačkoj g. 1983., o UDB-inim umorstvima, koje, u ove naše dane, nastoji rasvijetliti njemačko pravosuđe, unatoč nesuradnji s hrvatske i srpske strane političkih „lokalnih mafija“ (R.Supek), koje, budući i same zločinačke ili veoma ovisne o strukturama zločinstva, šute o zločinima „svojima i svojih“ i zaštićuju zločince, ili, štoviše, nastavljaju veličati jugodiktaturu, inače znanstveno razvrstanu među megazločinačke. Mi, dakle, živimo među neotkrivenim i nekažnjenim zločincima i nalogodavateljima zločina, među njihovim podupirateljima, a ljubav nas Svjetlosti Svijeta drži na svijetloj stazi humanizma ohrabrujući nas u uvjerenju kako ovaj narod, vlastitim knjižtvom i poviješću bogat, uvijek imade srčanih književnika i umjetnika kadrih posvetiti se suvremenomu apostolatu razkrinkavanja djela tame i zapisivanju imena zla.

Svjetlošću ljubavi prema, smrtno ugroženoj, domovini vođen, i naš je Bogdan Radica (Split, 1904.- New York, 1993.), esejističko-žurnalistički dojmljivo svjedočio njezinu istinu, oslobodivši se, poslije godine 1945., svoga prijašnjega jugoslavenstva. Dragovoljni izgnanik, privržen idealima slobode, inače zatiranima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini u krvavome razdoblju croatocidnoga staljinizma, u biti je najlucidnijim i najljudskijim postajao u svom pisanju prožetom onom ljubavlju koju je ponio u svijet s mlijekom materinske ljubavi. Baš na tomu temelju Radičina stvaračkoga poštovanja prema obzoru majčine vjere „u Boga i u njegovo neizmjerno milosrđe“, dade se pojmiti veličina njegova zapisa o susretu Ivana Meštrovića s kardinalom Alojzijem Stepincem, u Krašiću, u petak 11. srpnja 1959., koji je nastao u SAD-u nakon Meštrovićeva povratka s posljednjega pohoda HrvatskojPo završenoj molitvi, razgovor je nastavljen. Kardinal je sada bio veseliji, čak se i šalio… Rekao je da ga nikakve tjelesne muke ne mogu pokolebati u njegovim odlukama i da će se oduprijeti svim prijetnjama i izazovima svojih progonitelja. Pokazao je Meštru još svježu ranu na ruci i pripovijedao, kako mu je nedavno, za vrijeme, dok mu je uručivao neki sudski poziv, jedan milicionar namjerno stavio goruću cigaretu na šaku i opržio ga s očitom namjerom da ga povrijedi i izazove.“ (str.534.)

Sagledavši martirij svoga hrvatskoga naroda u kontekstu uspostavljena boljševičkoga „monolitskoga totalitarizma, kakav se nikada kod nas nije pojavio“, „sistematske ideološke tiranije“ što predstavlja „sintezu poluinteligencije, koja živi od fanatizma i od proganjanja svake slobode nasiljem balkanskih policajaca i ubojica“ (str. 384.), i književnik je Radica kasnije stao uz slavni, suprotiva Krvnikom izrečeni, Blaženikov credo, iskazavši ga svojim riječima: „živjeti, naime, u vlastitomu domu, kao gospodar svoje sudbine u okviru svoje državne nezavisnosti. Biti Hrvat bez Države Hrvatske još uvijek zvuči bijedno i sakato.“ (str.658.)

Prije više od tisuću ljeta, godine 925., na molbu Tomislava, kralja Hrvata i hrvatsko-dalmatinskoga svećenstva, papa Ivan X. poslao je na crkveni sabor u Split svoje izaslanstvo i po njemu dva papinska pisma, jedno salonitanskomu nadbiskupu Ivanu, drugo kralju Tomislavu i knezu Humljana Mihajlu, u kojemu hrvatske vladare, „predrage sinove“, opominje na odustajanje od „barbarskoga ili slavenskoga jezika“ u liturgiji i neka „ljubav prema Bogu gajenjem pravednosti ponovo zasja“ u njihovim srdcima. Papinomu su se vrhovnomu autoritetu Hrvati na svoj svoj način pokorili i njegove zagovore odjelotvorili, tijekom povijesti gajeći pravednost i ljubav prema Bogu, ali također čuvajući i njegujući, uz latinski, i hrvatski jezik, na način da je u XVII. stoljeću postao, Kardinal Puljićprema dekretima dvojice pape, obvezatnim predmetom na nekoliko najuglednijih europskih sveučilišta, u Padovi, Madridu, Parizu, Bologni, Louvainu, Salamanci… Postavlja se pitanje tko je danas taj vrhovni autoritet koji bi poslao našemu vladateljstvu obvezujuću pobudnicu poput papinske, koja bi pomogla da se izkorijeni zlo i zasja ljubav i štuje hrvatski jezik.

Nitko od odgovornih za počinjene komunističke zločine nije pred hrvatskim sudom odgovarao, nijedan visoki komitetlija, oznaš, udbaš ili suradnik, a pogotovo ne „pukovnik“, nije se o opačinama i sistemu yu-totalitarizma javno izpovijedio. Udbopartijska, matična, struktura kadroviranja, koja je pobila mnoštvo Hrvata, a na dan 10. XI. 2005., u Zagrebu, zaprijetila fizičkom likvidacijom meni kao idejnom začetniku i sudioniku okrugloga stola, održana sljedeći dan pod nazivom „Hrvatska knjiga izvan Hrvatske i duhovna integracija hrvatskoga naroda“ na sajmu knjiga Interliber, neometano nastavlja svoja petokraka zlodjela. Njihovu mi je cigaret-prijetnju prenio odgovorni gospodin ponudivši mi tjelesne čuvare kao zaštitu pred vjerojatnim atentatom na predstojećoj tribini.

Čuvajte nam kardinala (*nadbiskupa Vinka Puljića,pozvana na moj prijedlog za okrugli stol!), a mene će čuvati Bog!“ – imao sam hrabrosti izustiti ove riječi svjetlosti, s ranom koju je omelemila suza svetosti.

Mile Pešorda/Hrvatsko slovo, Zagreb, 8.IV.2011.

(Mile Pešorda: SLOBODA, MIR MEJU NAMI – EUROGLEDI, str.512.,)

 

Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara