Dr. Franjo Tuđman Prvi hrvatski predsjednik (Veliko Trgovište, 14. V. 1922 – Zagreb, 10. XII. 1999)

Vrijeme:5 min, 37 sec

 

 

Životopis

Djetinjstvo i mladost

(1922. – 1940.)

Sa roditeljima

Rođen je 14. svibnja u zagorskom mjestu Veliko Trgovišće od oca Stjepana i majke Justine. Otac mu je bio istaknut član Hrvatske seljačke stranke i jedan od glavnih pokretača otpora u Hrvatskom Zagorju, te član ZAVNOH-a i AVNOJ-a. Imao je još dvojicu braće, Ivicu i Stjepana. Brat Stjepan poginuo je kao pripadnik antifašističkog pokreta 1943. godine, a oca i pomajku Olgu u proljeće 1946. likvidirala je tajna jugoslavenska policija OZNA zbog kritika upućenih novoj komunističkoj vlasti.

Osnovnu školu je pohađao u rodnom mjestu, a srednju školu i trgovačku akademiju u Zagrebu, gdje je sudjelovao u nacionalnom demokratskom pokretu zbog čega je 1940. godine dva puta bio uhićen.

NOB i poslijeratno razdoblje

(1941. – 1960.)

1945. godine

Od samih početaka sudjeluje u antifašističkom partizanskom pokretu u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Početkom 1945. s činom majora odlazi u Beograd kao jedan od hrvatskih predstavnika u Vrhovnom štabu Narodnooslobodilačke vojske (NOV) i Partizanskih odreda Jugoslavije (POV). Kasnije radi u Glavnoj personalnoj upravi Ministarstva narodne obrane, u Generalštabu JNA te u uredništvu Vojne enciklopedije. Godine 1960. promaknut je u čin generala, nakon čega napušta aktivnu vojnu službu.

U Beogradu je završio studij na Višoj vojnoj akademiji, diplomiravši na temu „Pregled povijesti ratne vještine i tendencije razvoja u suvremenom nuklearnom dobu“. Počinje se baviti znanstveno-istraživačkim radom te objavljuje znanstvene radove iz područja povijesnih znanosti, vojne teorije, suvremene nacionalne povijesti, te filozofije povijesti i međunarodnih odnosa. Godine 1957. izlazi mu knjiga Rat protiv rata, povijesne i vojnoteorijske tematike.

Godine 1945. vjenčao se Ankicom Žumbar, s kojom je imao troje djece, Miroslava, Stjepana i Nevenku.

Rad u Institutu i stvaralačko razdoblje

(1960te)

Govor u Institutu za radnički pokret

Po povratku u Zagreb započinje razdoblje znanstveno-istraživačkog i književnog rada. Godine 1961. osniva Institut za historiju radničkog pokreta i postaje njegovim direktorom. Od 1963. godine predaje na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Doktorsku disertaciju pod naslovom „Uzroci krize monarhofašističke Jugoslavije od ujedinjenja 1918. do sloma 1941.“ obranio je 1965. godine na Filozofskom fakultetu u Zadru.

U tom razdoblju sudjeluje na brojnim domaćim i međunarodnim znanstvenim skupovima, a djeluje i kao urednik ili član uredništva znanstvenih časopisa i enciklopedijskih izdanja.

Zbog svojih stavova o nekim povijesnim pitanjima dolazi u sukob s komunističkim vlastima, koje ga optužuju zbog nemarksističnosti i nacionalizma u istraživačkim radovima. To se prije svega odnosi na viđenje da svaki narod ima pravo na vlastitu oružanu silu, protivljenje nametanju kompleksa NDH-a hrvatskom narodu te ukazivanje na preuveličavanje broja jasenovačkih žrtava. Bio je i potpisnik Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967. godine. Politički progon kulminirao je kada je izbačen iz Komunističke partije, uklonjen sa Sveučilišta te smijenjen s mjesta direktora Instituta i prisilno umirovljen.

Hrvatsko proljeće i nakon njega

(1970. do 1985.)

Nakon isključenja iz službenih institucija započinje razdoblje vrlo intenzivnog znanstvenog djelovanja usmjerenog pitanjima hrvatske povijesti i zbilje, koje je služilo kao priprema za kasnije političko djelovanje. Postaje član Društva hrvatskih književnika, član Upravnog odbora Matice hrvatske i predsjednik Komisije za hrvatsku povijest. Nakon sloma Hrvatskog proljeća uhićen je u siječnju 1972. godine i u montiranom procesu osuđen na dvije godine strogog zatvora i zabranu javnog nastupanja u trajanju od dvije godine. Kazna mu je 1973. smanjena na devet mjeseci na intervenciju Miroslava Krleže.

Zbog intervjua koje je dao švedskoj televiziji, zapadnonjemačkoj televiziji ARD i jednoj francuskoj radio postaji, a u kojima je kritizirao komunističko jednoumlje i zagovarao pluralističku demokraciju, opet je uslijedio sudski progon. Okružno javno tužilaštvo u Zagrebu podiglo je 1980. godine protiv njega optužnicu, a 1981. je uhićen i osuđen „zbog neprijateljske propagande“ na tri godine zatvora, uz zabranu bilo kakvog javnog djelovanja u trajanju od pet godina. Kaznu je služio od siječnja 1982. do veljače 1983. u zatvoru u Lepoglavi, a zbog pogoršanog zdravstvenog stanja je privremeno pušten kući. Vraćen je na odsluženje kazne u svibnju 1984., a nakon nekoliko mjeseci Vrhovni sud donio je rješenje o uvjetnom otpuštanju zbog pogoršanja zdravstvenog stanja.

Stvaranje hrvatske države

(kasne 1980te)

Temeljeći svoju politiku na svim progresivnim, naprednim tradicijama suvremene hrvatske povijesti i suvremene hrvatske politike, usprkos preprekama i teškoćama unutar Jugoslavije i usprkos nesklonoj međunarodnoj zajednici, hrvatski narod vodi prema ostvarenju svojih tisućljetnih snova – stvaranju samostalne, demokratske, moderne, europske Republike Hrvatske.

Na predizbornom skupu HDZ-a

Godine 1987. svoje dugogodišnje ideje o nacionalnom pomirenju i jedinstvu hrvatskog naroda te stvaranju hrvatskog nacionalnog demokratskog pokreta počinje širiti i poticati i među hrvatskim iseljenicima. Kad mu je vraćena putovnica najprije putuje u Kanadu, a zatim i u SAD, Njemačku, Švedsku i Austriju. Okupljajući istomišljenike osmišljava politički program usmjeren ka stvaranju hrvatske države.

Čim je 1989. godine u Jugoslaviji dopušten pluralizam, najprije na tribini Društva hrvatskih književnika u Zagrebu iznosi Prednacrt programskih osnova Hrvatske demokratske zajednice, a zatim se 17. lipnja održava osnivačka skupština Hrvatske demokratske zajednice na kojoj je izabran za predsjednika.

Državnik

(1990. – 1999.)

Nakon prvih demokratskih izbora 1990. godine i pobjede Hrvatske demokratske zajednice u Saboru je 30. svibnja proglašen predsjednikom Predsjedništva SR Hrvatske. U samostalnoj Republici Hrvatskoj još je dva puta pobijedio na neposrednim predsjedničkim izborima, i to 1992. i 1997. godine.

Govor na skupštini Ujedinjenih Naroda.

Godine državništva obilježene su agresijom na Republiku Hrvatsku, međunarodnim priznanjem Republike Hrvatske koje je započelo u siječnju 1992. godine, domovinskim ratom i poratnim razdobljem mirne reintegracije i aktivnosti usmjerenih učvršćivanju međunarodnog položaja Republike Hrvatske.

Kao vrhovni zapovjednik Hrvatskih oružanih snaga predvodio je vojne operacije oslobođenja Maslenice, Novskog Ždrila, Zemunika i brane Peruča 1994. godine te vojno-redarstvene akcije u kojima su 1995. godine oslobođena okupirana područja zapadne Slavonije (operacija ‘Bljesak’) te Dalmacije, Like, Banovine i Korduna (operacija ‘Oluja’).

Iste je godine sudjelovao u mirovnim pregovorima o Bosni i Hercegovini te bio supotpisnik Daytonskog sporazuma. Godine 1998. završila je mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja u državni sustav Republike Hrvatske, čime su ostvarene njegove težnje o punoj samostalnosti, suverenosti i međunarodnom priznanju Republike Hrvatske.

Susreo se s mnogim svjetskim državnicima, među kojima su američki predsjednici George W. Bush i Bill Clinton, bivša britanska premijerka Margaret Thatcher, argentinski predsjednik Carlos Menem, ruski predsjednik Boris Jeljcin, kineski predsjednik Jiang Zemin, talijanski predsjednici Francesco Cossiga i Carlo Azeglio Ciampi i drugi. Nekoliko puta se susreo i s papom Ivanom Pavlom II, koji je Hrvatsku posjetio 1994. i 1998. godine.

Umro je 10. prosinca 1999. u Zagrebu i pokopan 13. prosinca na zagrebačkom groblju Mirogoj.

 

Izvori:

Mihanović, Nedjeljko. Tuđmanova baština. Detecta, Zagreb. 2010.

 

Tuđman.hr/https://www.tudjman.hr/zivotopis /Hrvatsko nebo

Odgovori