Za modernu Europu totalitarni fašistički, nacistički i komunistički režimi jednako su zlo

0

SARAJEVO JOŠ ŽIVI U KOMUNISTIČKOM MRAKU

Sudeći po izjavama sarajevskih političara, političkih stranaka i intelektualaca, kako lijevih tako i desnih, zločine u Drugom svijetskom ratu činili su samo fašisti, ustaški režim i NDH. “Slavna Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije”, kako je naziva probošnjački SDP BiH, stranka sljednica Saveza komunista BiH, zločine u II Svjetskom ratu i poraću, nije činila, ili ako ih je činila, to, prema njima nisu bili zločini i o tome se ne treba pričati niti takva zlodjela osuđivati.

Žrtve komunističkog režima nemaju se, gledano iz sarajevske vizure, ni pravo nazvati žrtvama, pa ih tako potpredsjednik FBiH Milan Dunović (iz Komšićevog DF-a) naziva takozvanim. Što više, u stanjinističkom maniru,  on poziva da se “ne dozvoli pretvaranje mise u odavanje počasti žrtvama komunističkog režima”. Pokolji na Bleiburgu i križnim putevima desetina tisuća ljudi bez suda i suđenja, dakle bez dokaza da su oni koje su smakli počinili zločin, nije po njima zločinački čin, već herojstvo, jer su partizani pobili “fašiste i njihove simpatizere”, kako to navodi SDP BiH. Tko god propituje prošlost, uključujući i one koji se mole i misu predvode za žrtve komunističkog režima (kardinal Vinko Puljić),  za sarajevski politički krug, je  “revizionisti” ili “rehabilitator fašističkog i ustaškog režima”.

Prema njemačkom Bildu Titov jugoslovenski komunistički režim odgovoran je za smrt milijun ljudi, zbog čega ga je ovaj ugledni dnevnik proglasio jednim od najvećih masovnih ubojica 20-tog stoljeća. Njegova velika slika i danas, međutim, stoji u uredu Željka Komšića, jednog od sarajevskih političara koji osuđuju misu za žrtve komunističkog režima, nazivajući ju “skupom podle ustaške ideologije”, kao i u domu njegovog mentora posuškog akademika Slave Kukića.

Taj sarajevski “antifašista”, treba podsjetiti izabran je bošnjačkim glasovima za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, čime su pogažena ustavna prava Hrvata, poticanjem mržnje prema ovom narodu i njegovim političkim predstavnicima, izjavom, na početku svoje predizborne kampanje, “kako on vruću cijev svog mitraljeza okreće prema Mostaru”, dok su njegovi simpatizeri pozivali na nabijanje na kolac najviših hrvatskih dužnosnika u BiH i silovanje predsjednice Hrvatske.

Iako su im puna usta demokracije i zalaganja za europske vrijednosti, sarajevski političari, sudeći prema njihovim postupcima i izjavama kojima osuđuju misu za žrtve komunističkog pokolja na Bleiburgu, koja je najavljena za 16. svibnja u sarajevskoj katedrali, o europskim vrijednostima ne znaju ama baš ništa.

Isticanje samo zločina nacističkih i fašističkih toltalitarnih režima, a prešućivanje, negiranje ili opravdavanje zločina totalitarnog jugoslovenskog komunističkih režima, što oni neprestano čine, u suprotnosti je, naime, s temljenim vrijednostima moderne Europe, koja se zrcale u četiri Rezolucije Parlamentarne skupštine Vijeća Europe i Europskog parlamenta.

U Sarajevu se o tim rezolucijama ne govori, niti se o njima, očito, što zna, iz čega se može zaključiti kako taj grad; njegovi političari i oni koje sarajevski mediji nazivaju “bosanskohercegovačkim intelektualcima” članovi sarajevskog P. E. N. centra, primjerice, još živi u komunističkom mraku.

Ivan Turudić, Ivana Bujas, Tanja Pavelin, u autorskom članku za Informator.hr podsjećaju kako je pitanje zločina koji su počinjeni u komunističkim društvima nakon Drugog svjetskog rata zaokuplja interes europske javnosti još od pada Željezne zavjese. Vijeće Europe prvo je tijelo koje se pozabavilo tim pitanjem te je u rasponu od deset godina (1996.-2006.) donijelo dvije rezolucije koje su upozorile na potrebu uklanjanja nasljeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava i potrebu osude zločina koji su počinjeni pod okriljem tih sustava. Na tragu tih rezolucija Europski parlament donio je svoje rezolucije – o savjesti i totalitarizmu 2009. i o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe 2019.

I Vijeće Europe i Europski parlament, kao tijelo EU u više su dokumenata osudili totalitarne režime. U svima njima istaknuto je kako su jednako zlo nanijeli i nacizam i komunizam, režimi koji dijele iste značajke: grubo kršenje temeljnih ljudskih prava i nepoštovanje načela pravne države. S tim u svezi, Vijeće Europe donijelo je dvije rezolucije: Rezoluciju Parlamentarne skupštine Vijeća Europe broj 1096 o mjerama za uklanjanje nasljeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava iz 1996. i Rezoluciju Parlamentarne skupštine Vijeća Europe broj 1481 o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima iz 2006., a na razini Europske unije donesene su Rezolucija Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu iz 2009. i Rezolucija Europskog parlamenta od 19. rujna 2019. o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe.

Rezolucije Parlamentarne skupštine Vijeća Europe

Rezolucija Parlamentarne skupštine broj 1096 prihvaćena je 27. lipnja 1996. na 23. zasjedanju na temelju Izvještaja s nacrtom Rezolucije broj 7568 od 3. lipnja 1996., koji je pripremio rumunjski parlamentarni zastupnik Adrian Severin. Rezolucija Parlamentarne skupštine Vijeća Europe broj 1481 o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima iz 2006. temelji se, pak, na Izvještaju s nacrtom Rezolucije 10765 od 16. prosinca 2005., koji je pripremio švedski parlamentarni zastupnik, Göran Lindblad. U Izvještaju je istaknuto da su totalitarni komunistički režimi koji su vladali u središnjoj i istočnoj Europi, bez iznimke, obilježili masovna kršenja ljudskih prava i da je nizak stupanj javne svijesti o zločinima koji su počinjeni pod tim sustavima. Dalje se navodi da kriminalna dimenzija komunističkih režima nije bila rezultat okolnosti, nego posljedica namjerne politike koju su razradili osnivači takvih režima, čak i prije nego što su preuzeli vlast.

Komunistički lideri nikad nisu skrivali svoje ciljeve, koji su bili diktatura proletarijata i uklanjanje političkih protivnika i onih kategorija stanovništva koje su nespojive s novim modelom društva. Rezultat tih ciljeva bio je masovni teror, zločini i gruba kršenja ljudskih prava. Zbog toga se ne može ignorirati sličnost s posljedicama provedbe druge ideologije 20. stoljeća, nacizmom, s kojim komunizam ima niz zajedničkih obilježja. Međutim, ističe se da su kriminal i osuđujući karakter nacističke ideologije i režima neupitni, dok komunistička ideologija i režimi nisu naišli na sličnu reakciju pa su zločinci komunističkih režima rijetko bili podvrgnuti kaznenom progonu, mnogi od počinitelja nikada nisu ni bili dovedeni pred lice pravde, komunistički simboli otvoreno se koriste te je javna svijest o komunističkim zločinima vrlo niska u usporedbi sa zločinima nacizma i obrazovanje mladih generacija zasigurno ne pomaže smanjiti taj jaz.

Na temelju toga Izvještaja donesena je Rezolucija koja se poziva na Rezoluciju Parlamentarne skupštine broj 1096. U njoj se navodi da su totalitarni komunistički režimi koji su vladali u srednjoj i istočnoj Europi u prošlom stoljeću, a koji su još na vlasti u nekoliko zemalja svijeta, bili, bez iznimke, obilježeni masovnim kršenjima ljudskih prava. Ta kršenja razlikovala su se ovisno o kulturi, zemlji i povijesnom razdoblju, a uključivala su pojedinačna i kolektivna ubojstva i smaknuća, smrti u koncentracijskim logorima, izgladnjivanja, deportacije, mučenja, prisilni rad i druge oblike masovnog fizičkog terora, progone na temelju nacionalne i vjerske pripadnosti, kršenje slobode savjesti, misli i izražavanja, slobode medija, a osim navedenih kršenja ljudskih prava, obilježje komunističkog režima je i nedostatak političkog pluralizma.

Zločini su opravdavani u ime teorije klasne borbe i načela diktature proletarijata, pod krinkom čega je bila ozakonjena »eliminacija« ljudi koji su smatrani opasnima za izgradnju novog društva i, kao takvi, označeni su neprijateljima totalitarnih komunističkih režima. Iako je svijest o povijesnim zbivanjima jedan od preduvjeta za izbjegavanje sličnih zločina u budućnosti, a moralna ocjena i osuda počinjenih zločina igraju važnu ulogu u odgoju mladih naraštaja, svijest javnosti o zločinima koje su počinili totalitarni komunistički režimi vrlo je niska. U tom smislu, sve su zemlje, ako to dosad nisu učinile, pozvane procijeniti povijest komunizma i svoju vlastitu prošlost, jasno se distancirati od zločina počinjenih od totalitarnih komunističkih režima te ih osuditi bez ikakvih nejasnoća.

Parlamentarna skupština Vijeća Europe Rezolucijom je snažno osudila masovna kršenja ljudskih prava od totalitarnih komunističkih režima te je izrazila sućut, razumijevanje i priznanje žrtvama tih zločina, a ohrabrila povjesničare širom svijeta da nastave svoja istraživanja u cilju utvrđivanja i objektivne provjere onoga što se dogodilo.

Rezolucije Europskog parlamenta

Za vrijeme predsjedanja Republike Slovenije Vijećem Europske unije, 8. travnja 2008. održana je Europska javna rasprava o zločinima počinjenim pod totalitarnim režimima u suradnji s Europskom komisijom, što je bila prva takva rasprava na razini Europske unije.

Zaključak rasprave bio je da bi države članice zapadne Europe trebale biti osjetljivije na tragičnu prošlost država članica u istočnoj Europi i da je potreban zajednički rad i trud na uklanjanju toga nedostatka i poticanju pamćenja i razumijevanja prošlosti te da je istina preduvjet za pomirenje.

Na raspravi je istaknuto da postoje velika očekivanja od europskih institucija koje su pozvane da se više uključe u ta pitanja. Nadalje, rečeno je kako prevladava doktrina o jednom zlu, koja se ukratko može formulirati na sljedeći način: u četvrtom desetljeću 20. stoljeća u Europi je uspostavljen nacistički totalitarni režim na čelu s Hitlerom, koji je želio osvojiti svijet, vodio je rat u Europi, dok su zapadni saveznici i Sovjetski Savez oslobodili Europu od nacista.

Međutim, navedeno je da se čini da je namjerno zaboravljeno da su 1939. Sovjeti započeli Drugi svjetski rat kao nacistički saveznici. Tjedan dana nakon potpisivanja Molotov-Ribbentropovog pakta u Moskvi, 23. kolovoza 1939. (kada je Europa podijeljena između Staljina i Hitlera), dva totalitarna režima, koja su bila dostojna jednih i drugih – nacistički i sovjetsko-komunistički, započela su najkrvaviji ljudski rat u povijesti, dok je početak rata u kolektivnom sjećanju većine Europljana povezan samo s nacističkim napadom na Poljsku, iako su očite povijesne činjenice da je Crvena armija samo nekoliko tjedana kasnije napala Poljsku s istoka, i iako su zapovjednici nacista i Crvene armije zajedno podigli čaše šampanjca za pobjedu u Brestu u jesen 1939. godine, što je, čini se, zaboravljeno.

Nakon ove rasprave, Europski je parlament 2. travnja 2009. usvojio Rezoluciju o europskoj savjesti i totalitarizmu temeljeći je, između ostaloga, na Općoj deklaraciji o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda, Rezoluciji Opće skupštine Ujedinjenih naroda broj 260 (III) A od 9. prosinca 1948. o genocidu, Povelji o temeljnim pravima Europske unije i već spomenutoj Rezoluciji 1481 Parlamentarne skupštine Vijeća Europe.

Preambula Rezolucije ističe da nijedno političko tijelo ili politička stranka nemaju monopol na interpretaciju povijesti, niti mogu tvrditi da su objektivna, službena politička tumačenja povijesnih činjenica ne bi smjela biti nametnuta odlukama donesenim većinom glasova u parlamentima (jer parlament ne može donositi zakone o prošlosti), da su milijuni žrtava deportirani, zatvarani, mučeni i ubijeni od totalitarnih i autoritarnih režima tijekom 20. stoljeća u Europi te da je dominantno povijesno iskustvo u zapadnoj Europi nacizam, dok su srednja i istočna Europa doživjele i komunizam i nacizam, pa se razumijevanje mora poticati u odnosu na dvostruko nasljeđe diktature tih zemalja.

Nadalje, Preambula ističe važnost održavanja uspomena iz prošlosti živim, jer ne može biti pomirbe bez istine i sjećanja, a Europa neće biti ujedinjena, osim ako je u mogućnosti formirati zajednički pregled povijesti, priznajući nacizam, staljinizam i fašističke i komunističke režime kao zajedničko nasljeđe i iznese poštene i temeljite rasprave o njihovim zločinima u proteklom stoljeću.

Također, važno je zapamtiti one koji su se aktivno suprotstavili totalitarnoj vladavini i koji trebaju zauzeti svoje mjesto u svijesti Europljana kao heroji u totalitarnom režimu zbog njihove predanosti, vjernosti idealima, časti i hrabrosti. Zaključno, u Rezoluciji se snažno i nedvosmisleno osuđuju svi zločini protiv čovječnosti i masovna kršenja ljudskih prava počinjena od totalitarnih i autoritarnih režima, s uvjerenjem da je krajnji cilj otkrivanja i procjenjivanja zločina počinjenih od komunističkih totalitarnih režima pomirenje, koje se može postići prihvaćanjem odgovornosti, traženjem oprosta i jačanjem moralne obnove.

Druga rezolucija na razini EU je Rezolucija Europskog parlamenta od 19. rujna 2019. o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe. U toj Rezoluciji navodi se da su komunistički Sovjetski Savez i nacistička Njemačka potpisale Ugovor o nenapadanju, poznat kao Pakt Molotov-Ribbentrop, i njegove tajne protokole kojima su između svoja dva totalitarna režima podijelili Europu i teritorije neovisnih država u sfere interesa otvorivši time put za početak Drugog svjetskog rata.

Izravna posljedica Molotov-Ribbentropov pakta, uz nacističko-sovjetski Sporazum o prijateljstvu i demarkaciji od 28. rujna 1939., bio je Hitlerov napad na Republiku Poljsku, a dva tjedna kasnije uslijedio je i Staljinov napad. Tim činima ta zemlja lišena je neovisnosti, a poljski narod suočio se s nezapamćenom tragedijom. Komunistički Sovjetski Savez je 30. studenoga 1939. započeo agresiju na Finsku, a u lipnju 1940. okupirao je i pripojio dijelove Rumunjske (teritorije koji nisu nikad vraćeni) i nezavisne republike Litvu, Latviju i Estoniju. Nakon poraza nacističkog režima i završetka Drugog svjetskog rata neke su europske zemlje mogle provesti obnovu i započeti proces pomirenja, dok su druge europske zemlje ostale pod diktaturama, bilo pod izravnom sovjetskom okupacijom, bilo pod njegovim utjecajem još pola stoljeća, zbog čega su im sloboda, suverenitet, dostojanstvo, ljudska prava i društveno-gospodarski razvoj bili uskraćeni.

U Rezoluciji se ističe da je Drugi svjetski rat najrazorniji rat u povijesti Europe, započeo kao neposredan rezultat zloglasnog nacističko-sovjetskog Sporazuma o nenapadanju od 23. kolovoza 1939., u kojem su ta dva totalitarna režima, sa zajedničkim ciljem osvajanja svijeta, podijelila Europu u dvije zone utjecaja, te se podsjeća na činjenicu da su nacistički i komunistički režimi provodili masovna ubojstva, genocid, deportacije, doveli do nezapamćenih gubitaka života i slobode u 20. stoljeću, u dotad neviđenim razmjerima u ljudskoj povijesti i da su počinjena djela agresije, zločini protiv čovječnosti i masovna kršenja ljudskih prava.

Europski parlament pozvao je sve države članice EU da jasno i principijelno preispitaju zločine i djela agresije koja su počinili totalitarni komunistički i nacistički režimi, izrazio je zabrinutost zbog kontinuirane upotrebe simbola totalitarnih režima u javnom prostoru i u komercijalne svrhe (nekoliko europskih zemalja zabranilo je upotrebu i nacističkih i komunističkih simbola), te je napomenuo da u javnim prostorima nekih država članica (parkovima, trgovima, ulicama itd.) i dalje postoje spomenici kojima se veličaju totalitarni režimi, što otvara put iskrivljivanju povijesnih činjenica o posljedicama Drugog svjetskog rata i propagiranju totalitarnog političkog sustava.

 

Milan Šutalo/hms.ba/ https://hms.ba/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara