Mile Prpa: Galaksija Vihor orhideja(2)

0

 

 

 

Za čitatelje našeg portala, donosimo nekoliko pjesama u prozi iz neizdane knjige, autora gospodina Mile Prpe (br..2)

Grlo mi se suši,
znoj mi s čela kaplje,
zvizdan me peče po licu,
i umor mojih nogu traži počinak,
a nigdje nema hlada.
Rekoh,
Bože,
daj mi krošnju zelenog stabla iznad moje glave,
da u hladovini moje tijelo nađe počinak.
Neka nevidljiva sila
kao da me zavrti
ili to počeh gubiti svijest.
Čuh glas
– Nije ti umorno tijelo, umorna ti je duša.
Idi dalje, prođi muku tijela
da ti ozdravi i prosvijetli tvoju dušu.
Osjeti žeđ da bi je utažio,
osjeti glad da bi se nahranio,
osjeti golotinju da bi se zaodjenuo,
osjeti hladnoću da bi se zagrijao.
Osjeti umor da bi se odmorio.
Uz svako zlo ide i neko dobro.
Strpi se.
Strpnja je majka svakog opstanka.

Kad noću pogledamo zvjezdani nebeski svod
– zadrhte nam srca i obuzima nas strah,
koliko smo maleni i neznatni.
Ali zaboravljamo da smo i mi sami
dio beskrajnog svemira.
Naš duh je dio duhovnog svemira.
Naše tijelo je dio materijalnog svemira.
Naša djela su dio svemirske plemenitosti,
a naša nedjela dio svemirske izopačenosti.
Kojoj god skupini da pripadamo,
nemojmo nikoga optuživati – to je bio naš izbor.
A tek naše riječi,
ukoliko su plemenite,
poput najljepšeg zvuka s citre odjekuju svemirom,
i u konačnici se sliju u Logos kao beskrajno more,
more ljudske izgovorene ili napisane riječi
koje ostaje za sva vremena.
A, ako su riječi ružne
sve se skupljaju u neku maglu
kojom se hrani i podržava pakao.
Ne zaboravite,
kad poslije smrti duša krene prema nebu
sa sobom istovremeno nosi dio raja i dio pakla.
Duhovna tezulja odlučuje
koja će strana prevagnuti i gdje će vas smjestiti.
Svojim životom sami ste izabrali tko će doći pred vas
– Otac milosti ili Otac zla.

 

Ljubav može biti kao naklonost,
kao čežnja, kao požuda,
kao humanost, kao altruizam,
kao nesebičnost, kao osjećaj prijateljstva, simpatije
– u svakom slučaju
ona je trenutno i trajno pozitivno stanje duha  pojedinca.
Spremna je pomoći, spremna  žrtvovati se,
uvijek ima tople riječi, blagonaklona je,
počesto i djetinjasta.
Ljubav je postolje Božjim nogama
– svi je žele primiti, mnogi je ne znaju dati,
pa je ne znaju ni uzeti.
Nitko se ne bori za ljubav, za nju nitko ne gine,
a i sama zna obespametiti čovjeka.
Ljekovita je poput zore koja razbija tminu.
Uvijek stanuje ne u ljudskom tijelu,
već u duhu plemenitih ljudi.
Ništa nije tako dragocijeno
kao ljubav.
A gotovo je besplatna. Može se dobiti
bez i jednog talira.

U ponekim ljudima
raste nevidljivo stablo papra
s grozdovima sitnog zrnja,
koje visi na sve strne.
Zrnja ima crvenog, smeđeg, crnog i boje bijele kave.
To zrnje oblikuje ljudski karakter;
drskost, oholost, brutalnost,
gnjevnost, sebičnost, prepotenciju,
samoljublje, mržnju, zlu namjeru i sve ono
što izaziva asocijalno ponašanje pojedinih ljudi
s “Božjim darom”
sadnice papra u svojem srcu.
S biljkom papar se ne rađamo,
to je naša vlastita sadnica
koju sami usađujemo u svoje srce.

Što god činiš,
teško da ćeš izbjeći grotlo sudbine.
Naša sudbina kao da je unaprijed negdje zapisana,
kao da je projektirano sve što ćemo činiti
u svom životu.
To bi značilo da nismo subjekt koji kreira
svoj vlastiti život,
u smislu svega onoga što čovjek u životu čini.
Što god učinili
– nismo za to odgovorni,
jer smo poput glumca na pozornici,
i mi na životnoj pozornici,
dobili svoju ulogu.
Pozitivnu ili negativnu, potpuno svejedno.
Ali grotlo sudbine je poput ogledala
samo refleks našeg života
kojeg smo voljno stvarali.
To je lažna slika
naše budućnosti.

Kroz život nas svašta tuče,
od samog rođenja pa do smrti.
Tuku nas bure, oluje, gromovi.
Tuku nas tornada, orkani, uragani,
(kao da nas miluju)
blagi vjetri maestrali,
tramontane, juga, oštri, burini
– sve nas tuče od snijega, kiše, pljuska,
sve do tuče.
U nama bude gnjeve, ljutnje, sjete, depresije
i sve ono što razara duh i tijelo.
Nismo kadri spoznati
da su sve te oluje, vjetri, uragani ili padaline
– samo darovi Božji
i da su samo u funkciji
održavanja života na našem planetu Zemlja.
Kad to spoznamo
više neće biti ni lijepog ni ružnog vremena
– bit će samo
blagoslovljeno stanje našeg duha.

Svake godine kad nastupi jesen
sazrijevaju plodovi na granama.
Grozdovi kao urod vinove loze,
plodovi dunja mirisom svojim
hrane nam dušu i bezbroj
drugih biljaka, voćarica, darivaju nas
– svojim predivnim plodovima,
darovima Božjim.
Teško je to iskazati i za botaničare,
a kamo li za  običan puk.
Kad u naša srca uđe jesen, jesen života
tada sami sabiremo plodove svog života,
jer jesen dođe, dođe vrijeme berbe.
Košare se pune prekrasnim plodovima,
ali mnoge i premnoge ostaju prazne
ili još gore pune su trulih otrovnih plodova.
Tada ćemo stajati svi u dugačkom redu
i svatko od nas ispred sebe stavit će košaricu
s plodovima svog života.
Doći će bijeli anđeo i pogledati u naše košarice…
kakvi smo bili, prepoznat će nas
po plodovima našeg života.

Mnogi ljudi
tek pod starost spoznaju
promašenost svog života.
Ili iza sebe nemaju potomstva
ili nisu napravili ono što su htjeli i mogli.
Hodio je ovom dolinom suza
kradući Bogu dane.
Svi imamo svoje vrijeme,
i vrijeme u tom vremenu.
Vrijeme djetinjstva u našem djetinjstvu,
vrijeme mladosti u našoj mladosti,
vrijeme zrelosti u našoj zrelosti,
vrijeme starosti u našoj starosti.
Svaka stvar u svome vremenu traži
i ima svoju ulogu.
Smisao da jesam
što jesam.

Mali korak,
veliki korak.
Svako koračanje nas negdje vodi,
možda i vrti u krugu.
Počesto ne znamo ni kamo idemo,
ni zašto negdje idemo.
Bitno je da koračamo.
Koračamo od djetinjstva prema starosti.
Koračamo od jednog mjesta do drugog.
Koračamo od uspjeha do uspjeha,
od poraza do poraza
ili
ponajčešće izmješano.
Lovimo korak s drugima,
gubimo korak s drugima,
koračamo prema uzoru,
koračamo prema sreći
koja je teško dohvatljiva
pa nam uvijek izmiče.
Koračamo prema provaliji
a nitko nas ne zaustavlja.
U konačnici koračamo Zemljom
koja kroči oko Sunca,
a Sunce i zvijezde u našoj galaksiji
jure bezglavo poput milijardi komaraca.
Koliko god da koračamo
nikada više ne dolazimo
na isto mjesto.

 

Mile Prpa /Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara