Iza reflektora: Ljudi više ne vjeruju ni kada želiš pokloniti

Što to ima u ljudima tužno, da ulaze u tuđe živote’ (bez političkih konotacija molim !)

Ali zaista, zašto svi mislimo ili bar jednom u svom životu pomislimo da možemo jedni bez drugih, da nam onaj drugi uopće ne treba, kad prvom prilikom, prvom nažalost kriznom prilikom shvatimo da ustvari ovisimo jedni o drugima, da se ustvari moramo držati skupa.

Gledam svoju djecu i često pomislim u kojem trenutku se među nama ljudima, izgubi ona nevinost, onaj osjećaj da su svi ljudi dobri i da su svi pošteni i da vam baš svi žele dobro jer djeca to misle, ona ne znaju za drugo, a mi…? Mi smo zaboravili osnove, nažalost.

Reći će mnogi da se to zove život i da to život napravi od nas ljudi.

OK, ali opet u kojem trenutku izgubimo to dječje u nama, zanima me konkretan trenutak.

Obećala sam vam pobliže predstaviti Žabu CRAFTaču, žabu koja u posljednje vrijeme radi jako lijepe stvari, od srca i potpuno besplatno, a malo ljudi vjeruje da je tome zaista tako. A čak plaćaju i poštarinu 🙂

Ovaj moj blog ‘Iza reflektora’ svojedobno sam pisala na portalu Vecernji.hr i tamo upoznala divnu osobu, koja je ujedno bila i moja urednica – Sandra Sabljak Gojani, urednica Večernjakove Blogosfere.

Dogodi se tu i tamo da s nekim ljudima klikneš na prvu, tako smo kliknule i nas dvije. Pa čak i nakon što sam blog prebacila na službenu stranicu svoje agencije Hamar Media, ostale smo u dobrim odnosima, a još uvijek je smatram dijelom svog bloga.
Osim što je urednica, Sandra ima i svoju ljubav, svoj hobi koji je pretvorila u ozbiljan posao – Žaba CRAFTača !

Primamljivo ime, složit ćete se.

Osim primamljivog imena, Sandra je posljednjih mjesec dana napravila i jedan itekako primamljiv potez, usudila bi se čak reći i nužan. Nužan jer nas je u to dovela ova cijela situacija u kojoj smo se svi skupa našli pogođeni koronavirusom, a slijedom toga i nestašicom zaštitnih maski. Tu je upravo Sandra pokazala svoj dobri duh, tu nevinost s početka priče da pomogne svima, da, svima !

Naime, Sandra pod svojim brendom Žaba CRAFTača osmislila pamučne maske, osmislila njihov dizajn, sašila ih i poklanja ih svima, ali baš svima koji joj se jave. I na moje pitanje pa koliko ih je do sada već napravila, rekla je da više ni ne zna broj, nekoliko stotina, ali od početka nije išlo sve baš tako lako.

Ljudi su mislili da je i ona jedna od onih koji kao poklanjaju, a onda se poštarinom dobro naplate, međutim priča je potpuno drugačija.

Ona ih daruje i dodatno o svom trošku plati i poštarinu.

Priznajem da sam malo zastala i pitala je da ako već sve to radi besplatno i poklanja pa zašto onda još i plaća poštarinu?

Međutim, razoružala me odgovorom

– Pa zato što ljudima treba, a naplaćaju im masno pojedine maske. Za izraditi masku treba doslovno pet minuta, malo krpe i komad gume. Uz nesebičnu pomoć gospođe Ljiljane Koch iz Zagreba koja mi je dala svu gumu koju koristim, kupila je sve što ima u Pamigu i pola meni dala za maske. Ljiljana ih isto šije i već ih je hrpu napravila prije nego sam ja i počela. –

Nije mi makla sve upitnike iznad glave, i iako ni sama nisam sebična, ipak mi nije bilo do kraja jasno zašto osim što donira, još i plaća ljudima poštarinu kako bi im paket došao na kućnu adresu…Tim više što pošiljke ne idu samo na području Hrvatske već cijelog svijeta.

– Zato što želim da za onog tko je dobije maska zaista bude besplatna u pravom smislu riječi, neću propast za to malo poštarine što platim. I inače kad šaljem svoje rukotvorine ako su u pitanju pošiljke tako male težine ne naplaćujem poštarinu. Ako moraju platiti poštarinu, onda maskica za njih više nije besplatna, zar ne? –komentira Sandra.

Nakon toga zanimalo me sve, kako razmišlja, kako stvara, što njoj to osobno znači pa krenimo s našim razgovorom.

Žaba CRAFTača je tvoj brend u kojem si jako kreativna. I iako kroz njega prvenstveno uveseljavaš one najmlađe ovaj put si odlučila dodati i humanu notu. Kako si došla to takve ideje i zašto ih poklanjaš kada ima i onih koji misle kako se upravo tu mogu obogatiti.

Da, Žaba CRAFTača postoji gotovo 10 godina, prve dvije sam imala domaću radinost s mamom i tada se naš brend zvao Sandrine heklane lutkice, tada sam živjela u Vukovaru i odlučila naučiti heklati pa smo nas dvije udruženim snagama izrađivale lutkice i broševe, no nakon preseljenja u Umag suprug i ja otvaramo svoju domaću radinost i tada zapravo nastaje Žaba CRAFTača, a glavni proizvod su nam unikatne didaktičke slikovnice od tkanine znane kao tihe knjige, no naše se zovu Čeprkalice, a izrađujem i razne druge šivane igračke i dekoracije, i ne samo za djecu, većinom recikliram.

Što se tiče tekstilnih maskica koje sam odlučila šivati i dijeliti ideja je došla spontano, naime moja obitelj  živi na dvije adrese pa smo se kada se pandemija počela zahuktavati i kad je suprug prestao raditi odlučili iz Umaga svi prebaciti u našu kuću u Vukovaru i tamo čekati rasplet situacije s koronavirusom. Prvo jer smo htjeli izbjeći boravak u stanu, a drugo zato što nam se stariji sin školuje u Vukovaru i nismo htjeli biti razdvojeni.

No kako sam ja zbog nekih drugih poslova trebala doći ranije i prije nego je obustavljena škola, došla sam autobusom i bez svog šivaćeg stroja i pribora kojeg inače nosim uvijek sa sobom, ni ne znajući da će mi ovaj put baš trebati.

Pa kako se sve krenulo zatvarati i širila se pandemija shvatila sam da će ovo potrajati, zapravo me iziritiralo kad sam vidjela za koji novac se prodaju te tekstilne maskice za koje treba doslovno 5 minuta da se skroji i sašije onda sam ih odlučlia šivati i dijeliti, ali nisam imala ovdje u Vukovaru ništa. Ni stroj, ni materijal, ni gumu. Ništa.

Našla sam kod mame neki svoj prastari šivaći stroj koji nema cik-cak nego samo šije ravno i ništa se živo ne da namjestiti i non-stop puca konac ili igla, no nekako uspijevam i ovih dana će mi susjeda iz Umaga poslati moj stroj jer vidim da se ovome ne nazire kraj.

Mogu razumjeti da neke firme šiju i prodaju tekstilne maske za 10-15 kn kako bi sačuvale radna mjesta, no ima hrpa ‘lovaca u mutnom’ koji ih prodaju za od 30 pa i po 80 ili 100 kn po komadu, što je stvarno sramota.

Što se mojih maskica tiče moj trošak da ih izradim je doslovno samo moje vrijeme, gumu mi je poslala prijateljica Ljiljana Koch iz Zagreba koja također šiva i poklanja svoje maskice, posteljinu i restlove pamučnog materijala od kojeg se šivaju sam nabavila okolo od mame, svekrve, poznanika – i to je to!

Napravim ih desetak na dan, nekad svaki dan šijem, nekad svaki drugi jer osim dva školarca imam i svoj posao urednice Večernjakove blogosfere koji je bez radnog vremena, no eto ja radim od doma više od 10 godina tako da se barem na to nisam morala prilagođavati kao ostali ljudi koji sada rade od kuće.

Maskice uglavnom poklanjam prijateljima i poznanicima, no uvijek im pošaljem, osim za njih, više komada pa ih onda oni razdjele kome treba u njihovoj okolini.

Vjeruješ u bolje sutra i da ovakva situacija može promijeniti odnose među ljudima, unijeti promijene u društvo i da konačno svi posatanemo složni i počnemo raditi za zajedničko dobro.

Pa iskreno moja obitelj i ja prošli smo prognanički život i znamo što znači ostati bez svega, osjetili smo kako se stvari mogu mijenjati samo ako se ljudi slože, znamo što znači kad netko odvoji od sebe i svoje djece da da tebi.

Također sam kao osamnaestogodišnjakinja preživjela tešku prometnu nesreću pa znam i što znači kad nisi zdrav. No ljudi su manje-više isti, ne mislim da će netko zbog svega ovoga doživjeti neko posebno prosvjetljenje, osim onih koji ne dožive baš neku veliku nesreću na osobnoj razini, primjerice ako da su ostali bez doma u potresu ili izgubili nekog bliskog od posljedica koronavirusa, jer takve stvari te moraju promijeniti. No, ne nužno na bolje.

Možda netko i bljesne kratkotrajno no ako nije takav čovjek njegova ‘dobrota’ će s ovom pandemijom proći. A i inače mi ljudi brzo zaboravljamo.

Sreća da je još uvijek većina ljudi dobra i osjetljiva na one oko sebe, i takvi ljudi postaju još bolji, a oni drugi se razotkrivaju i više nego inače u situacijama kao što je ova. No, tako to ide. Svatko za sebe zna koja mu je misao vodilja u životu i ne možemo sad svi postati odjednom ‘dobri’ zato što je to ovih dana kul. Osobno vjerujem da nakon ovoga ništa više neće biti isto, hoćemo li uspjeti ostati složni i stvari promijeniti na bolje – vrijeme će pokazati.

Da li vjeruješ da pojedinac može pokrenuti promjene i da li si zato ovo i ti pokrenula?

Promjene su uvijek inicirali pojedinci koji su svojim djelovanjem ili istupom potaknuli druge. Tako da je za promjene ipak potrebna neka kritična masa istomišljenika.

Što se tiče mene ja ne mislim da sam šivanjem i poklanjanjem ovih maskica nešto jako posebno pokrenula, i dalje dosta mojih poznanika s fejsa radije kupi maskicu nego da uzme od mene, jer se valjda boje da će mi biti dužni, tako da eto i tako se mogu vidjeti kako ljudi razmišljaju i kalkuliraju, a i inače svoje radove većinom poklanjam jer su unikatni i od recikliranog materijala tako da što se mene tiče ovo nije ništa novo i posebno.

Smatram da je ako već znam šivati, imam šivaći stroj pri ruci, materijal, gumu i nešto vremena i u stanju sam sašiti tu maskicu skroz normalno da ovo radim.

A te tekstilne maskice (kao što svi nadam se znaju) NISU zaštitna oprema i prvenstveno služe za sprječavanje dodirivanja usta i nosa neopranim i nedezinficiranim rukama, te imaju pozitivan psihološki učinak, a šije ih besplatno još hrpa drugih ljudi osim mene.

Tako da ne mislim da sam nešto posebno pokrenula, samo ne želim naplaćivati za ono što sam nabavila besplatno, a moja vještina šivanja je jedini doprinos u tome jer kad vidim što se sve prodaje i za koji novac želim da moji prijatelji ako to trebaju – imaju, jer moje vrijeme i napor koji trošim na izradu maskica su stvarno minimalni, a radost kad ih netko od njih dobije je velika.

Osim toga ima tu i sebičnih razloga, ja baš volim šiti i stvarati nešto iz nečeg što je nekom za baciti, pa zašto to onda ne bi bilo i nešto ljudima i korisno.

Youtube kanal Žabe CRAFTače:

https://www.youtube.com/channel/UCCvdEBL6VjznG-KNS_agskw

Lida Hamar Paladin/Iza reflektora/https://www.hamar-media.hr/Hrvatsko nebo