Damir Pešorda: Novo normalno

Rođen sam početkom šezdesetih prošloga stoljeća i osamdesete su moje dvadesete. U jednoj od pjesama amblematskih za moju generaciju Jura Stublić pjeva: Danas sam bacio radio kroz prozor,/ Razbio se u tisuću komada,/ Na programu ništa za mene,/ Samo reklame i dileme. Rijetki su oni mojih godina koji je nisu nikada zapjevušili, a ako takvih ima, oni valjda nikada nisu ni bili mladi. Prošlo je dosta vremena otada, sada pjevušimo neke druge pjesme, ako uopće pjevušimo. Neki su već bogme i utihnuli, temeljito i definitivno. Već dugo se ja i televizor gledamo poprijeko, a ovih #ostanidoma dana, da mi nije žao davati vlastiti doprinos otpadu i smeću u koje pomalo tone nekoć ”beli Zagreb grad”, zapjevao bih mu ”baj, baj”. Televizoru, naravno.

  Priznajem, ne mogu se i neću prilagoditi ”novom normalnom”. Osjećam se kao Mujo u onom prastarom i pomalo blesavom vicu. Leti Mujo u avionu. Kad su bili iznad Vancouvera, stjuardesa će: Vancouver. Mujo baci kufer. Lete oni dalje, iznad Haitija, stjuardesa kaže: Haiti! Mujo se međutim usprotivi: Kufer sam bacio, ali ja bome neću skočiti! Sve sam do sada lijepo primio na znanje: i da je zločin biti za dom spreman, i da je svaki heteroseksualni brak nesretan na svoj način, a svaki istospolni sretan na isti način, i da ima sto pedeset rodova, i da su Pupovac i Kajtazi naše najveće bogatstvo, a Praljak i Merčep naša najveća sramota… Sve, sve, ali da se kompletno društvo ludira kako je ostanak doma junaštvo prve vrste ili da papa i biskupi zabranjuju mise i propagiraju pričest na daljinu – to je ipak previše. 

  Ipak, kao i svako zanimljivo vrijeme, i ovo je vrijeme bremenito spoznajama. Neke od njih su prevratne, od egzistencijalne važnosti, a neke opet urnebesne, no tričave. O tim ću drugima. Na primjer, stručnjaci! Histerija oko pandemije dala im je priliku da se razmašu. Na žalost, ubili su vjeru u znanost mnogima od onih koji su ih pratili.   Prvo su tvrdili da virus preživljava u vanjskom svijetu i do tri tjedna, ovisno o podlozi, a onda su njemački stručnjaci ustvrdili da ga nema živa ni na površinama u kući oboljelih. Prvo kirurške i pogotovo pamučne maske ne pomažu, zatim pomažu, pa onda i pomažu i ne pomažu… Prvo su pušači bili ubrajani u rizičnu skupinu, sada pak nikotin štiti od zaraze. Šteta što sam prestao pušiti prije pet godina. Uglavnom, čovjek skoro da zavapi: Dosta nam je da nas lažu stručnjaci, nekako je lakše kad nas lažu samo provjereni lašci – političari. Na to smo navikli, a i uvjerljivije je.   

   Spoznali smo također da borci i borkinje za ljudska prava spavaju zimski san. Osobito ako je u vanjskom svijetu pandemija, potresi i sijaset drugih nevolja. A s proljećem i s prvim pričama kome rezati a kome dati, hvala Bogu, bude se i oni da upozore na svoje postojanje i financijske potrebe. Jer, zaboga, oni štite i žene, i djecu, i svih sto pedeset rodnih identiteta, i migrante, i manjine, i prirodu, i životinje… Gledam kako neka Mamula klepeće k’o nanula u HTV-ovoj emisiji Studio 4  o porastu obiteljskog nasilja za vrijeme #ostanidoma kampanje.  Uzalud policija obavještava da porasta nasilja nema, Sarnavka, Mamula i druge b.a.b.e znaju bolje. 

   Svoju ljudskopravašku osviještenost nikada nisu krile ni naša pjevačica i povremena glumica Severina Kojić te glumica i redateljica Jelena Veljača, dapače! Severina se još dok je bila Vučković kitila velikim bedžom s brojem nezaposlenih u vrijeme vladavine Jadranke Kosor (Kako ovo šašavo zvuči: vladavina Jadranke Kosor! Nešto kao: junačka djela Gordana Jandrokovića.), a Veljača se proslavila akcijom #spasime. I takvim se moralnim gorostasima u lomnim tijelima baš usred ove krize omakne, rekli bi tamo daleko, gadan blam. Severina je aplicirala za državnu pomoć u vidu plaće od 4000 kuna dok traje karantena i dobila je. Kad je pukla priča, zahtjev je brže-bolje povučen, a krivnja za podnošenje zahtjeva prebačena je na suradnike. Jelena Veljača pak u vrijeme hajke na Katoličku crkvu nije izdržala da ne lajka upis Matije Babića na Facebooku: ”Ali ako jednu stvar treba dopustit, treba dopustit da par stotina neukih otočana nanaša neki kurac jer vjeruju da je židovski zombi koji je sam svoj otac prije dvije tisuće godina umro i oživio da bi nam oprostio što je žena rebro pojela jabuku.” Tako križ postade ”neki kurac”, petnaest hvarskih mladića ”par stotina neukih otočana”, Krist ”židovski zombi…” A Veljači se to sviđa.

   Naša samozvana ljevica obožava do besvijesti citirati poznati aforizam Samuela Johnsona: Patriotizam je posljednje utočište hulja zamjenjujući često ovo ‘patriotizam’ izrazom ‘nacionalizam’. Lukava je to strategija: upire se prstom na ”krezube ognjištare” i istodobno pobire berivo koje bi kao trebalo biti razlog zbog kojega te ”uboge hulje” glume patriote. Samuel Johnson engleski je književnik iz osamnaestog stoljeća, najcitiraniji poslije Shakespearea. Nacionalizam kao ideologija nastaje u osamnaestom stoljeću kada feudalna organizacija društva ustupa pred sve snažnijim građanstvom i nacionalizmom kao vezivnim tkivom novog društva u nastajanju. Dakle, nacionalizam je u Johnsonovo vrijeme moderna, progresivna ideologija, ona koja pobjedonosno nastupa i zatire stari svijet. 

   A hulje se, znamo, vole šlepati uz recentne trendove. Stoga je u 18- stoljeću patriotizam (ili nacionalizam) mogao biti utočište hulja, danas je takvo utočište globalizam, kompleksna ideologija kojom suvremeni upravljači zarobljavaju umove suvremenih ljudi. A hulje svih zemalja danas se ujedinjuju pod vodstvom Sorosa, Gatesa i ostalih humanista. Novo normalno je samo jedna od njihovih brojnih strategija. Osobno, premda nikomu osim sebi i još nekolicini ljudi nisam pretjerano bitan, ja osjećam da sam neprilagođen kao i prije trideset i kusur godina. Samo što više nisam mlad i nemam kapaciteta ni volje da se navikavam na novo, naročito ‘novo normalno’. A čini mi se da sam prilično i usamljen, poslije tridesete generacijski kod iz godine u godinu sve više slabi. Svejedno, pokušavam zviždukati Stublićevu pjesmu dok besciljno lutam zagrebačkim ulicama i zaobilaze me maskirani ljudi u širokom luku.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo