Razlika između hrvatskog tiska i srpske štampe
Vrijeme:3 min, 0 sec
Naravno, prva razlika između hrvatskog i srpskog poimanja novinarstva je u jeziku. Hrvatski i srpski zvuče jako slično, no postoje vrlo duboke, suštinske razlike, u pristupu i logici – ne samo na razini gramatike ili leksike.
No, u ovom trenutku ne zanima me ta razina, već nešto drugo. Pročitao sam vrlo zanimljiv tekst srpskog novinara Ljubodraga Stojadinovića “Možda predsednik nije lud” (“Peščanik”, 14. 4) i on je dobar za ilustraciju ozbiljnih razlika između hrvatskog i srpskog pristupa novinarstvu. Sve je vezano uz policijski sat, zbog koronavirusa, koji u Srbiji traje od petka 17. travnja u 17 sati do utorka 21. travnja u 5 sati.To znači da će građani Srbije ostati u svojim domovima ukupno 84 sata.
“…Do predsednika (Srbije Vučića) ne dopiru vapaji da kretanje nigde u svetu nije ukinuto. Njegova rezistencija na stvarnost je apsolutna. Ima glasova da je nivo sadizma za dane u kojima bi stekao apsolutnu vlast, uvežbavao godinama. „Ne samo da je sadista, mater mu jebem“, kaže komšija Mitić preko plota, „nego obožava da muči ljude!“ …Ima nešto mnogo čudno u javnim nastupima predsednika. Teško mu dolaze misli. Ako mu dođu, izgovara neopisive gluposti koje se ne mogu objasniti, a onda ih podupre novim. Pogled mu luta, vrluda i odlazi pod plafon, logika usamljenika odvojenog od sveta usporena, skoro mrtva.
Ljutnja patetična, infantilna, suzna, optužbe sumanute, javni san o mesijanstvu čudovišan: ako mene sklone, korona će pobediti.U folklornom razumevanju neobičnih vrludanja svaka bi bistra starica, koja je u svom dugom životu videla raznolika čudna, izobličena lica, rekla da je čovek prilično čuknut i da mu valja da pazi druge od sebe. Ali, on to ne može da učini sam. Taj čovek, kome nekakav vodenični kamen ometa misli i radnje koje odnekud dolaze, donosi najteže i najgore odluke. A one se tiču i masovnog otimanja slobode u čemu uživa, tragajući za novim oblicima mučenja.Đilas kaže da je čovek lud i da bi neko morao da ga odvede na lečenje…”
Naravno, vidi se pomalo epski, narodni, odnosno narodski srpski pristup pisanju, koji je dobar za povijesne romane, no zvuči prilično arhaično u suvremenom svijetu. No suštinska razlika je u tome što Stojadinović, kao i drugi srpski opozicijski novinari (recimo književnici Basara i Velikić), koliko god oštro pisao protiv srpskog predsjednika Vučića, zapravo ne piše protiv -već za Srbiju! Možda će postati jasnije kad navedem neke osnovne činjenice iz biografije.
Bio je stalni komentator “Politike”, no dao je otkaz.Rodio se 1947. u Nišu, u novinarstvuje od 1968. Profesionalni vojnik bio je od 1970. do 1995. (!), a karijeru je završio kao rezervni pukovnik. Bio je optužen pred vojno-disciplinskim sudom zbog svojih stavova. Magistar je sociologije masovnih komunikacija. Dobitnik je “Zlatnog ježa” (1992) i svih značajnijih novinarskih nagrada u Srbiji. Objavio je deset knjiga.
I tu je suštinska razlika – koliko god Stojadinović vrijeđao Vučića, nije mu cilj rušenje Srbije, nego bolja Srbija! U Hrvatskoj je situacija posve obrnuta. Naime, hrvatski lažno-opozicijski novinari poput Miljenka Jergovića, Ante Tomića ili Jurice Pavičića, da ne spominjem kolekcionare stanova oko “Ferala”, kad napadaju Premijera ili Predsjednicu, oni to čine zbog rušenja “ustaške” Hrvatske! Aktualne “NDH”. Njihov cilj nije bolja Hrvatska, već Regijon, obnova TitinaYugoslavije na ovaj ili onaj način.
I to je osnovna razlika između srpskog i hrvatskog opozicijskog novinarstva. I zato je srpsko opozicijsko novinarstvo često vrlo duhovito, satirično i zabavno bezobrazno, a hrvatsko tek jadno, neduhovito, čak bedasto u svom nizanju uvreda. Yugoslavenski komunistički ološ niti ne razumije što znači biti – opozicijski novinar! Oni su puno bliži srpskim službenim Vučićevim jurišnim novinarima – no demokraciji.
F.Perić/HRsvijet.net/ http://www.hrsvijet.net/Hrvatsko nebo
