Marija Dubravac: KRVAVI USKRS (U sjećanje na hrabroga Ivu Baotića, sina Donje Mahale)

KRVAVI USKRS (U sjećanje na hrabroga Ivu Baotića, sina Donje Mahale)

Pred titovcem Ivo stoji, visoko mu gordo čelo;
Niti trepće nit se boji, u dušmana gleda smjelo.
Zašto bi se ikog boj’o kad ga štiti znak presveti?
Na lančiću križić stojo – Sinak Božji razapeti.
Kršan momak, čvrsta stijena, krasnoga li mladog bića!
Okom blista smeđa zjena, dična loza Baotića.

”Taj na križu, reci tko je?” Pita momka đavo crni.
”Ne poznaješ blago moje? Ma de bolje pogled svrni.
To je onaj sveti Čovjek što umrje za grijehe ljudi,
Isus dragi, Bog moj dovijek, njemu čast i hvala budi.”
”Ti ga voliš?” đavo riknu i opsova moćnog Boga.
”Oj, volim ga!” Ivo kliknu – Umrijet ću rad Krista svoga.”
”E, kad ti je tako mio, kunem ti se, ovog dana
Nagradu si zaslužio – pet njegovih bolnih rana.”

Uskrsno se jutro rodi i Mahalu Donju budi,
U podruma led’noj vodi, nesretnici drhte ljudi.
Muž i žena, dobra bića, od prastare loze pleme,
Dvoje mirnih Baotića; sva im djeca zdravo sjeme.
Što zgriješiše duše dvije, kom su krivi, netko reci?
Da pri njima grijeha nije, znade selo, Bog i sveci.
Al’ krivi su. Sin je bio hrabar vojnik Poglavnika,
Prag hrvatski svoj branio, rodnog kraja ponos, dika.
Eto grijeha, dušman veli – ustaše su svi Hrvati.
Jugozakon kaznu dijeli, nek ustaša glavom plati.

Uskrs bio, dvije duše u podrumu hladnom mole,
Suzama se gorkim guše, Božju milost da izmole
Ne za sebe, već za sina, za svog Ivu, za junaka,
Neka sreća materina čuva ime od predaka.
Kroz mrak mrkli ječi mati: ”O moj Ivo, lijepi cvate,
Da l’ ću više ugledati oči tvoje umiljate?
Hoćeš li mi cjelov dati i zagrliti staru maju,
Hoće l’ svati zapjevati po Mahale Donje, kraju?
Hoće l’ ikad ruke moje dočekati unučića,
Sina slavne loze tvoje, loze Ive Baotića?
Ivo, rano srca moga, tko ti strašnu kaznu dao,
Ne vidio roda svoga, žedan, gladan, umirao.”

Uskrs bio, mladost hrli, srdašcu je igrat, želja.
”Sretan blagdan!” svak se grli, bit će pjesme i veselja.
Al’ de slušaj čudnu buku, razlježe se vriska, dreka.
Kog li vuku, koga tuku, životinju il’ čovjeka?
Ajme, ljudi, gleđ’te veće, Srbi gone momka mlada!
U tren oka kolo kreće, partizanka u njem, Rada.
Juri kolo, mladost bježi, četnik pjeva, pjesma vrijeđa.
Usred kola Ivo leži, zatvorenih modrih vijeđa.
Ne miču se uda mrtva, šuti janje sred vukova,
Reć bi, Vel’kog petka Žrtva, bolna slika Isusova.

Oj Mahale Donje, svijetu, tužno ti je Uskrsnuće,
De pogledaj žalost kletu, da li pamtiš jade ljuće?
Da l’ ćeš ikad smetnut s uma usne, što no plaču, mole,
Jauk žene iz podruma – O moj sine, moj sokole?
Leti kolo desno, lijevo, ubojica slavu slavi,
Pobjede si pjesmu spjevo, na duši mu znak krvavi;
Pirlita se sramnim djelom, na ubogog Ivu pljuje,
Po majčinom cvijeću svelom, vražju mržnju rida, bljuje.

Vidi čuda! Iz pepela što j’ plamičak žari skrivo,
Buknu, bljesnu vatra cijela, živnu, skoči momak Ivo.
Poput ljutog lava ruši pjane đavle sve to jače,
Bila cika i jurnjava – junak Ivo ne umače.
Zalud borba… Snage nesta, savladaše sirotana,
Prsnu krvca iz pet mjesta, iz krvavih bolnih rana.
Kroz urlike srbočete, zakliktalo momče mlado:
”Zbog slobode braćo, svete, i zbog Krista, ginem rado!”

Čekić diže srpska ruka, sin Mahale Donje, mrijo,
A seoskih sred jauka, Krist na Uskrs suze lio.
Opet bilo pjesme dosti, bijesna rulja vrišti, reži,
Gleđ’ u kolu, Bože prosti, cvijet hrvatski zgažen, leži.
U krvi mu roba cijela, dva mu oka zatvorena,
Košulja, još jučer bijela, toplom krvlju natopljena.
Igra kolo kozaračko, druga Broza pjesmom slavi,
Puca srce djevojačko… Bio Uskrs, dan krvavi.

Divlja kolo… Svaka noga mrtvom momku glavu lupi,
Sestra Ive pokojnoga milog brata mozak, kupi.
O moj braco, golubiću, seki tužnoj progovori,
O junački Baotiću, mila usta de otvori,
Pa zapjevaj ko i prije dičnu pjesmu svome rodu:
Pravi Hrvat rado mrije za Krst časni i slobodu.

Kažu – vrijeme rane liječi… Rane majke vječno bole.
U podrumu glas još ječi: ”O moj sine, moj sokole!”

Marija Dubravac /Hrvatsko nebo