Marija Dubravac: JEDAN BOŽANSKI POGLED (Priča iz dijaspore)

0

 

 

Otkako znadoh za sebe, u kući moje obitelji Ime Božje bijaše nadasve veliko i sveto. Hrvatski sinovi hercegovačkoga krša, stoljećima vjerno slijediše stope katoličkih pradjedova čiju su pobožnost ponijeli u srcu širom kugle zemaljske. Moglo bi se reći da jedva postoji zemlja gdje Hrvat nije bio. Kud krenu on, pođe s njim i njegov Bog, hrvatski identitet, jezik i poštenje. Te četiri krasne odlike donijeli su u Australiju i moji roditelji. U dobi od trinaest godina stigla sam u potpuno tuđu zemlju, među tuđe ljude. Bilo nam je teško kao i svima, ali vjera nam pomože izdržati svakovrsne nevolje tuđine. Nakon četiri desetljeća naš časni identitet, Bog, jezik i poštenje, još uvijek brižno njegujemo prenoseći ga na svoju djecu i unuke.

Godinama mišljah da sam potpuno sretna i zadovoljna. Žašto i ne bih? Bog dragi posla mi izuzetno dobroga muža, Tugomila, i troje zlatne dječice, Karolinu, Pola i Danijela. Živjeli smo radujući se skladnom obiteljskom zajedništvu – prelijepom Božjem daru, kojega mnogi priželjkuju. Od djetinjstva voljela sam molitvu, posebno čitanje Svetoga pisma. Tih dvoje ispunjavahu me velikom bliskošću s Nebom. Za uzvrat, Božji blagoslov pratio me je na svakom koraku. Muž, djeca i ja redovno pohađasmo misu, radi čega živo vjerovah da je moja vjerska dužnost uglavnom ispunjena.

Unatoč ranijem uvjerenju u potpunu sreću, s vremenom uvidjeh da mi ipak nešto manjka. Tajni nemir podmuklo mi nagriza dušu nukajući me na temeljito ispitivanje savjesti, nakon čega ću doznati kako se zove ono što mi manjka. Dadoh se na prelistavanje mnogih knjiga znanosti i filozofije. Nažalost nisam u njima dobila odgovor na željeno pitanje. Ostala sam razočarana. Duša je i dalje čeznula za nečim što nije od ovoga svijeta, nego od onoga gore, kojim upravlja moćni nebeski Otac. Dakle, sveti Augustin bijaše u pravu kad reče:

»Nemirno je srce naše, o Bože, dok se ne smiri u tebi.«

U potrazi za božanskim mirom povukoh se dublje u sebe razmatrajući ponovno Sveto pismo kako ga nikada prije nisam razmatrala. S dubokim poštovanjem mislila sam o svakoj riječi. Bijahu izrečene usnama Isusa Krista, meni i onima koji htjedoše u potpunosti razumjeti njegovu nauku kako bi ne samo dobili odgovor na stotine pitanja, nego iskusili i prekrasne nadnaravne trenutke, a te sva blaga svijeta ne mogu otkupiti. Uvijek ću pamtiti dan kad doživjeh jedan takav neizrecivo čudesan tren, kad kroz nekoliko sekundi bijah prenešena u daleku prošlost prije dvije tisuće godina u doba kad je Krist, Dobri pastir krenuo na Križni put položiti život za ovce svoje.

Toga sretnoga dana sjedila sam u krevetu čitajući pobožno Muku Isusovu osjećajno i temeljito. Na čudo sebi, kao da me je netko hipnotizirao, stadoh tonuti u nepoznati prostor. Svijet živih oko mene polagano je nestajao. Prelijepo čuvstvo obuze mi svaki djelić tijela. Nađoh se munjevito u podrumu gdje su vojnici Isusa mučili i ćuškali govoreći mu neka prorekne tko ga je udario? Iznenada, Isus me pogleda bolnim svojim pogledom, a taj do kraja života neće izblijediti iz mojega sjećanja. Bio je to pogled Bogočovjeka, koji mi u svojoj preteškoj muci čudesnom milošću u tren oka podari božanski mir dajući mi do znanja da se primakoh kraju svojih traganja, čeznuća i želja. Samo po njemu ispunila sam dugogodišnju prazninu duše. Koje li moje sreće! Toga časa obuzeta neizrecivom radošću pala sam na koljena pred svojim patničkim Kristom, kličući:

»Ti si onaj kojega sam tražila!«

Od tada nas dvoje smo nerazdvojivi prijatelji. Usudim se ponoviti riječi Sv. Pavla: »Ne živim više ja, nego Krist živi u meni.«

Dvadeset tri godine unazad pa sve do danas, moj prijatelj Isus posjećuje me na razne načine. Većinom kroz posebne nadnaravne snove, u kojima primam njegove poruke za svoj vlastiti život. Vrijednost i ljepotu tih poruka nemoguće je izreći ljudskim jezikom. Koliko god bih se trudila, moje riječi ostale bi siromašne, daleko od proživljenih stvarnosti. Tko želi imati takva duhovna iskustva morati će kao i ja u potrazi za istinom i postignućem pravoga mira i radosti duše, utonuti duboko u Krista, nakon čega će biti nagrađen istim božanskim pogledom od kojega se nikada više neće odvojiti. Hvala ti Isuse za tvoj mili pogled. Prati njime svoje vjerne na putu suzne doline do ponovnoga susreta u vječnoj Domovini.

Tvoja službenica Iva Matoković, Perth

Priče iz dijaspore, upisane u knjigu ZNACI I MILOSTI S NEBA

 

Marija Dubravac/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara