Marija Dubravac: KUĆA STARE VJEŠTICE (Priča iz dijaspore)

0
5

 

 

U mojoj ulici u predjelu Melbourne-a živjela je usamljena žena sedamdesetih godina. Hodala je u pohabanim stvarima gledajući pred sebe. Muž i ja sto puta nazvasmo ju potajno starom vješticom. Nije se upuštala u razgovor sa susjedima niti je imala prijatelja. Mogla je doista umrijeti, a nitko za nju ne bi danima pitao. Jedini znak da je još među živima, bili su česti zvuci klasične glazbe. Po mojemu mišljenju to svirahu ploče. Ogromna zapuštena daščara i vrt »stare vještice« bijahu ruglo našim prekrasnim katnicama ispred kojih se isticahu lijepi cvjetnjaci ukrašeni skupim kipovima i fontanama. Danomice molili smo Boga neka stara seli kud bilo. I ona i kuća znatno umanjivahu novčanu cijenu svakom vlasniku prilikom prodaje imanja, pogotovo lijevom i desnom susjedu. A desni susjedi bijasmo baš ja i muž.

Godine 1979., početkom rujna odlučismo seliti u Toorak, bliže sinu. Kupci su dolazili i odlazili. Svi napominjahu da je naša kuća divna. Kupili bi je da nije tako blizu kući spomenute »stare vještice«. Nakon puna tri mjeseca, jer ne bijaše ni jednoga kupca, raspaljena, okomih se na nju:

»Kad nisi u stanju paziti taj svoj brlog, prodaj ga i seli dalje. Kupi pristojan stan kao i drugi ljudi tvojih godina. Zbog tebe ne možemo prodati kuću. Da imam milijun dolara dala bih ti samo da te se riješim i odmah bih izravnala sa zemljom tu tvoju podrtinu!« vikala sam bijesno. »Stara vještica« zagledala se u me suznim plavim očima tako upadno kao da me htjede bolnim pogledom raniti do dna duše. Bez ikakvoga odgovora na moju oštru primjedbu okrenula se je i polagano otišla kroz visoko žbunje crvenih hibiskusa. Postala sam još bijesnija.

Moj muž otputova pred Božić u Hrvatsku, vidjeti bolesnoga oca. U to vrijeme poboljevah od srčanih problema. Jednoga dana čuvši da prolazi poštar, izašla sam uzeti poštu. »Stara vještica« stajala je pred svojom kućom. Sagnuh se k poštanskom sandučiću ugrađenom u zidu ograde. Odjednom, kroz grudi me snažno probode užasna bol. Zadnje što pamtim, pala sam na beton.

Mjesec kasnije dok sam se kod kuće polagano oporavljala od teške operacije srca, zakucala je na vrata »stara vještica« držeći u smežuranoj ruci kiticu cvijeća. Pozvah ju unutra. Odbila je. Htjede samo znati kako se osjećam? Dala mi je cvijeće i otišla nazad. Kad sam ubrzo ojačala savjest mi naredi izvršiti jednu dužnost. Strahujući od bakcila i zaraza, nađoh se prvi puta u »vješticinoj kući«. Jedva povjerovah vlastitim očima. Umjesto smrada i prljavštine, u prostranoj kući sjali su se voskom ulašteni podovi bez truna prašine. Zidovi bijahu obloženi skupocjenim tapetima. Naokolo isticahu se uljani portreti, svete slike i vrijedni antički namještaji. Teške plišane zavjese odlično pristajahu uz boju zidova. U kutu primaće sobe zapazila sam prekrasno izrezbareni oltarić s kipom Srca Isusova i nekoliko zapaljenih svijeća. Pred oltarićom malo klecalo. U suprotnome kutu stajao je glasovir, a do njega orgulje. Iznad orgulja velikim slovima krasopisa u pozlaćenom okviru pisala su pravila života pod naslovom »Deziderata«. Cijela kuća odisala je aromom suhoga cvijeća. Naslutivši u mojemu zaprepaštenom pogledu grižnju savjesti, žena, koju ranije nazivah starom vješticom, reče tiho:

»Tri godine ovdje živite, a nismo se pravo upoznali. Zovem se Ema. Eto vidiš, to je moja kuća, moja podrtina i moja palača iz koje ne želim otići nikuda. Znaš, kuću ne sačinjavaju samo daske i zidovi. Kuća je kolijevka tužnih i lijepih uspomena. Ona je svetinja, dragocjeni dio nas, naših milih i dragih. Onih bića s kojima nas veže ista krv i ljubav. U njoj se rađaju sveci, mučenici, rodoljubi i geniji. Iz nje potječu države. U njoj su učinjeni prvi koraci nas i naše dječice. U kući prestaju kucati srca onih koji nas vole i poslije smrti. Ovdje su pjevale i plakale mnoge generacije. Tu je umro moj muž i troje dječice. Kako ih ostaviti kad osjećam oko sebe njihovu prisutnost? Nemam prijatelja među ljudima. Isus Krist i moji pokojni su mi najbolji prijatelji. Znaš, tužna je povijest mojih predaka. Osim oca svi ostali bijahu muzičari. Također i ja. U mladim danima predavala sam s mužem u katoličkom kolegijumu u Melburne-u. Otac mi bijaše poznati bogati liječnik. A onda se dogodila tragedija. Zbog dobrote moje obitelji ljudi nas izigraše. Založili smo naše ogromno imanje kod banke da pomognemo prijateljima kupiti željenu tvornicu. Tvornica propala. Izgubismo sve osim ove rodne kuće. Bolne su to uspomene. Grozno se razočarah u ljudskim bićima. Dok te trebaju, dotle im valjaš. Gledaju te kroz novac, titulu, vanjštinu, kroz izgled tvoje kuće i vrta zaboravljajući prave vrijednote čovjeka – ljepotu i dobrotu njegove duše. I Krist je prošao poput moje obitelji. Činio je na svijetu samo dobro. Ljudi ga svejedno ubiše. Moj otac liječio je mnogo sirotinje. Ja sam često besplatno poučavala djecu siromašnih roditelja vjerujući da će pamtiti moju dobrotu. Prevarih se. Ljudsko srce brzo zaboravlja dobra djela svojega bližnjega. Zato živim sama i živjeti ću dokle god budem mogla. Patim od teške kostobolje. Znam, kuća mi je izvana zapuštena. Rado bih ju uredila, a nemam ni zdravlja ni dolara. U Americi živi moj nećak. Ne želi trošiti novac na tu staru ruševinu. Kad umrem prodati će ju. Netko će ovdje sagraditi vilu kao što su i ostale u ovoj ulici. A ja silno volim tu dragu podrtinu. Vjerujem da će duh moj i nakon smrti često svraćati u ovo mjesto.«

Gledajući Emu kako joj niz upale obraze klizi potok suza, poželjeh od stida i tuge nestati s lica zemlje. Toga trenutka spoznala sam svoje vlastito ništavilo – prokletstvo, sebičnost, oholost i sve ono radi čega sam se ubrajala među grješnike koji su brata čovjeka, kako reče Ema »gledali kroz novac, titulu i vanjštinu, umjesto kroz ljepotu njegove duše«. Oči mi se otvoriše širom. Bijah svjesna da mi Bog po Emi šalje ozbiljnu opomenu. Premda sam prije tri godine odvraćala muža da ne kupimo kuću radi Emine »podrtine«, ipak ju za neki razlog moradosmo kupiti. Moj teški srčani udar nije se dogodio slučajno; morao se je dogoditi. Da onoga kobnog časa ne bijaše Eme »stare vještice«, možda bih već bila među mrtvima. Tko bi mi, dok sam umirala, pružio pomoć? Došla bih pred lice Božje nepripravna s golemim tovarom zloća. Po svoj prilici mjesto bi mi bilo u paklu, ili bih stotinama godina vrištala u čistilišnoj vatri. Ne bi mi pomogli moji dolari, kuće, skupi kameni kipovi ni fontane.

Odavno nisam plakala iskreno i pokajnički kao tada. Privukoh »staru vješticu« uza se stišćući je na još svježe ožiljke svoje velike operacije. Suze njene i moje rastopiše debeli sloj leda s mojega hladnoga srca unoseći u nj prekrasni topli osjećaj, spoznanje da se pretvaram u novu osobu. Nikada više ne želim povratak unazad.

1980., pred Uskrs, većina stanovnika naše ulice sakupiše se u Eminom dvorištu motreći zadivljeno svježe oličenu kuću vraćenu u nekadašnju prvotnu slavu i ljepotu, s prostranim trijemovima, dvorištem i cvjetnjakom. Usred cvijeća stajala je Ema, blažena i sretna, misleći kako sanja. Prije nego otpočesmo s roštiljem, uputila je nekoliko rečenica vrlo značajnih onima koji ih htjedoše razumjeti.

»Godinama sam vjerovala kako je ovaj svijet zao, da Krist u njemu nema više mjesta. Kajem se iskreno. Vi prisutni živi ste dokaz da još ima ljubavi i dobrote u mnogim srcima. Ovaj planet postojati će dotle dok Isus Krist bude postojao u srcu čovjeka. Gledajući danas rodnu kuću kakvu je pamtim iz djetinjstva, shvaćam da me Nebo nagradi za sva dobročinstva moja i mojega oca. Ta nagrada je zadovoljština za ljudske nepravde počinjene mojoj obitelji. S tugom napominjem, mnogi želješe neka nestane mene i moje »podrtine«. Vjerujte mogla sam ju prodati odavno, ali kako jednom rekoh, kuću ne sačinjavaju samo daske i zidovi. Kuća je kolijevka bezbrojnih uspomena, mješavina suza i radosti. U njoj život započinje, u njoj se i gasi. Ona je dio nas, a mi dio nje. Prije četiri mjeseca pozvala sam svojoj susjedi hitnu pomoć i dala joj umjetno disanje. U zahvalu ona preobrazi ne samo ovu moju »podrtinu« već i mene cijelu. Vratila mi je odavno izgubljeno povjerenje u ljude i volju za životom. Ništa ljepše nije mi mogla učiniti. Nas dvije po Božjoj odredbi morale smo se upoznati i obogatiti jedna drugu neprocjenjivim darovima Duha Svetoga. Hvala joj. Neka Bog blagoslovi nju i sve vas, posebno one, koji znaju cijeniti svoj dom. Molim vas čuvajte ga bio on raskošna vila ili samo ništavna podrtina. Dom je svetinja. Ljubeći ga, ljubiti ćete do groba i drage pokojnike, koji taj dom sagradiše.«

Jedanaest godina kasnije Emu pokopasmo. Njenu kuću kupili smo muž i ja. Dok smo živi nećemo ju prodati. Kako bi i mogli? Po toj »podrtini« i po Emi »staroj vještici« približismo se Bogu i čovjeku shvaćajući da naše kuće ostaju na zemlji. Gore idemo praznih ruku noseći tek svoju dušu Bogu na račun. Možda će nas u raj preteći oni što živješe u čatrnjama i podrtinama. Oni, kojima smo mogli pomoći, a nismo htjeli. Bože, oprosti moje prijašnje prokletstvo.

Nakon Emine smrti dok kuća bijaše još prazna, muž me snažno prodrma iz sna, vičući:

»Čuješ li onu muziku? Zvuci dopiru iz Emine kuće!«

Nažalost, ništa čula nisam. Jedne noći bijah budna. Zabruja tada nježno sviranje orgulja i glasovira u isto vrijeme. Slušali smo ga i ja i muž. Bijaše to moje prvo nadnaravno iskustvo, nebeski Emin dar, nepobjedivi dokaz Neba, da gore za oblakom nije samo prazni prostor, nego postoji svijet gdje dolaze siromasi bogati dobrim djelima. O Bože, daj da i ja budem među njima!

N.N.

Priče iz dijaspore, upisane u knjigu ZNACI I MILOSTI S NEBA

Marija Dubravac/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara