Robert je čekao u redu ispred malog dućana na povišenom trgu u sredini svojeg kvarta. Ljudi su držali razmak od dva metra pa se završetak reda nazirao čak tamo kod stepenica na kraju trga. U dućan se moglo ući tek kad je kupac prije izašao van. Svi su na licima imali maske, držali su se prestrašeno i promrznuto. Vjetar je fijukao svom silinom, a temperatura se kretala par stupnjeva iznad nule. On jedini nije imao masku, budući da to još nije bilo strogo naređeno. Nakon pola sata osjećao se poput zaleđenog kipa te reče glasno.

– Ako ne umremo od korone, umrijet ćemo od upale pluća!

Na ovu njegovu izjavu nije bilo komentara, svi su i dalje gledali u pod ili ravno pred sebe, bez ikakve reakcije. Osjećao je njihovu mržnju i prezir, kao da je osobno bio nulti pacijent, takozvana – tifusarka Mary.

Konačno, nakon dva sata, stigne kući. Živio je sam pa se prihvati kuhanja ručka, budući da je vrijeme doručka propustio. Oguli krumpir i stavi ga kuhati. Pileće šnicle ispržit će naknadno, da budu svježi. Sjedne za kompjuter pa otvori stranice s izjavama znanstvenika te objavama svjetskih znanstvenih instituta.

U tom trenutku, u Hrvatskoj je bilo 254 zaraženih, izliječenih 5, umro nije nitko.

Pronađe podatak da se na svijetu može zaraziti koronom samo polovina ljudi, od te polovine 85% će imati blage simptome prehlade, od preostalih 15% samo će 1% posto završiti na respiratoru, a neki uistinu mali postotak na kraju možda i umrijeti.

Pročitao je da se procjenjuje kako u sezoni gripe umire 2 do 10% više ljudi nego što bi ih umrlo da nema gripe. Pogleda podatke o brojevima umrlih od gripe proteklih godina.

Pročitao je da je prošle zime umrlo 29 ljudi, a pretprošle godine njih 15. Prema nekim podacima brojke su bile i puno veće.

Prije dosta godina i njegov je djed umro od gripe. Ljutilo ga je što je podatak o umrlima te godine prošao nezapaženo i djedova smrt nije našla svoje uvaženo mjesto u stupcima medija.

Otvori stranicu fejsbuka. Uvijek isto, zastrašujuće objave, tisuće umrlih u Italiji. Ovo mu je bilo skroz sumnjivo. Kako to da u Italiji padaju kao muhe, a samo stotinu kilometara dalje, zaraženi imaju blage simptome prehlade. Pročita da Putin šalje pomoć Italiji. Naravno, reče naglas, ako taj tip ima malo mozga u glavi, mora se zapitati što se to tamo događa. U njegovoj Rusiji zaraženih je 300 i svi samo lagano kašljucaju.

Pogleda objave svojih prijatelja pa se zgrozi. Pojedinci bi slali vojsku na ulice, starce bi zatvorili na nekakve otoke, žele globiti ljude koje šeću prirodom, špijuniraju jedni druge i hvale se kako su prijavili ovog ili onog. Ovo je strahota, pomisli. Nedavno je gledao film čija je radnja bila smještena godinu dana nakon trećeg svjetskog rata. Ljudi su, baš kao i ovih dana, živjeli u kućama, svaki za sebe, odlazili samo na posao u sterilnim uvjetima, veliko oko sve ih je nadziralo, policija je patrolirala gradom i hapsila svakog koga je zatekla da hoda ulicom. Gledajući film pomislio je da to nikako ne bi mogao biti stvaran scenarij, jer ljudi bi se ubrzo pobunili i suprotstavili tome. Čitajući sljedeće objave, od ljudi koje je poznavao kao slobodoumne i širokog duha, bijes je u njemu sve više rastao. Hapsili bi, zatvarali, nikoga ne zanima propast gospodarstva, već su preuzeli ulogu policije iznutra, bave se samo time tko je izašao u šetnju i kakvu mu kaznu treba odrediti. Tisuće sličica s riječima „ostani doma“ kružile su okolo, kao da bi uopće i imao kamo otići.

Pročita i da se uvode kontrole sastavljene od podobnih građana ili bivših vojnika koje će po ulicama zaustavljati ljude i pratiti njihovo (eventualno) kretanje.

Sve to probudi u njemu revolt pa on odluči staviti i vlastitu objavu, makar se do tog trenutka nije želio uključivati u ovaj scenarij smaka svijeta.

Otvori rubriku „Što vam je na umu“ pa napiše:

„Ovo su znanstveni podaci o koroni. Nemojte me sad osuditi na lomaču, jer se osobno pridržavam svih mjera, ne izlazim bez potrebe i držim razmak od dva metra. Samo želim reći svoje mišljenje, koje je možda drugačije od mišljenja većine. Dakle, U Hrvatskoj je zaraženih 254, izliječenih 5, preminulih 0. Znanstvenici tvrde da ako imate 85 godina imate 0,7% šanse da ćete se zaraziti. Ako se i zarazite, šanse su 0,103% da ćete umrijeti od korone. Zaključno, 99,897% ljudi neće umrijeti od korone. Ako ste stari 45 godina, šanse su 99,9972 da vas virus neće ubiti. Što ste mlađi, šanse su još veće. Zato, ljudi, prestanimo biti čovjek čovjeku vuk, jednog dana bit će vas sram kad ovo prođe, a vi ste osobno bili prvi zagovornici „medicinskog fašizma“.

Stisne „objavi“ i ode u kuhinju. Krumpir je bio kuhan pa on sprži meso. Pripremi stol za jelo, donese knjigu koju je čitao, pa se prihvati ručka.

Kad se najeo, opere suđe i vrati se za kompjuter. Nije mogao vjerovati! Tu se već nakupilo tristo komentara. Svi su po njemu pljuvali, prijetili mu, ponižavali ga! Bilo je i nekoliko lajkova i par rečenica podrške, ali u zanemarivom broju. On zgroženo ugasi fejsbuk i odluči da ga više neće ni otvarati. Barem do kraja ove drame. Ali, drami se ne vidi kraj. Ovi su se uhvatili svojih novostečenih policijskih funkcija i ne kane ih se tako brzo odreći.

Odluči radije pogledati neki film ili malo trenirati trbušnjake na podu.

Mobitel je pak zvrndao svake sekunde. Znao je da to stižu prijetnje i gadosti, pa on isključi internet, no uskoro stigne i nekoliko sms poruka.

„Gorjet ćeš u paklu!“

„Srami se gade!“

„Zbog takvih smo svi nadrapali!“

Sjedne i zabulji se u prazno. Ovo je kraj jedne civilizacije… Zbog takvih? Pa on ni prije nije nikamo izlazio, živio je sam, nije imao djevojku, jednom mjesečno je možda svratio s prijateljem na pivo. A ne izlazi ni sada, bez prijeke potrebe. Zbog takvih? Ne, svijet se ruši zbog takvih kakvi ste vi, mili moji paničari!

Poruke su bile nepotpisane. On ih ostavi u mobitelu u nadi da će jednog dana sve ovo završiti, a on će tada potražiti vlasnike ovih brojeva i javno ih obznaniti. Možda i podnijeti tužbu Sudu za ljudska prava. Da, to će učiniti.

Navečer, nazove ga nećak koji je radio u jednoj od tvornica koje još nisu bile zatvorene pa ga zamoli da dođe autom po njega. Njegov je tata ostao zacvikan u Njemačkoj i auto je kod njega, majka ne vozi. Radio je popodnevnu smjenu pa ga je strah vraćati se po noći kući. Robert se obuče i krene. Stigao je par minuta ranije, pa maloga još nije bilo. On izađe iz auta da ispuši cigaretu. Za par minuta spazi i maloga. Taman su se pozdravili, kad ih zaskoči nekoliko muškaraca s medicinskim maskama.

– Kakvo je to okupljanje, što radite u ovo doba noći? – vikne jedan na njih.

– Samo sam… – počne on.

– Ma nemoj ti meni samo! – jedan od njih gurne ga rukom u rukavici tako da je skoro izgubio ravnotežu.

U dahu mu je osjećao alkohol. Pogurne ga još jednom i Robert padne na stražnjicu.

Tad mali počne vikati:

– Ujak je došao po mene! Ja radim u ovoj tvornici! Jer se nisam usuđivao sam ići po mraku!

Robert je šutio. Ovo je kraj, kraj svega, kraj ljudskosti i kraj naprednog svijeta. Lagano se pridigne.

Onaj s alkoholom u dahu okrene svoje prezrive oči koje su svjetlucale ispod lampe prema malom:

– I kud bi se vas dvojica zaputili? – unese mu se prijeteći u lice.

– Pusti – reče mu drugi. – Idemo.

– Ajde, idemo – doda i treći pa se okrenu i produže dalje u patroliranje bez riječi isprike.

Robert je šutio do nećakove kuće, a mali je verglao uzbuđeno i prestrašeno sto na sat. Kad je konačno ostao sam, odluči se za potez očajnika. Dođe kući i ponovno otvori fejsbuk. Napiše pozivnicu:

„Noćas sam išao po nećaka koji radi u tvornici, zaustavila me patrola naših građana, koji su do jučer bili nečiji brižni prijatelji, očevi i ujaci, vrijeđali su me, a i fizički napali. Ja ovo stanje više ne želim trpjeti, pozivam sve one koji misle da je ovo s virusom izmišljotina da sutra u podne izađu na glavni trg, da dignemo svoj glas protiv ovog fašizma i širenja laži! Ako vas ima, dođite, ako vas nema, ja nemam više razloga živjeti na ovakvoj planeti.“

Stisne gumb za objavu.

Oko pola noći prvi put pogleda rezultat koji je polučio. Nemoguće, divno! Piše da dolazi dvjesto ljudi! Znači, ima ih još koji ovo ne mogu trpjeti. Negativne komentare nije ni čitao. Ode u krevet malo umiren. Počne sanjariti o tome kako će sutra svi izaći na ulice, rukovati se i razgovarati, poslati jasnu poruku da se ne boje gripe, već ovog fašističkog scenarija. Najprije njih dvjesto, pa onda još deset, dvadeset, sve više, na kraju će progledati cijeli grad! S tim optimističkim mislima, on usne.

Sutradan se uredio i stavio svoju najbolju odjeću pa krenuo prema glavnom trgu. Tu je već stajao jedan mladić. On mu se približi sa smiješkom. Uto stignu još dvije žene. Zatim dva muškarca iz pokrajnje ulice.

– Ima nas koji se ne damo zavarati! – reče on.

Čekali su tako i razgovarali o svjetskoj prijevari, o fašizmu i ljudima koji su nam do jučer bili prijatelji, o urotama, pritisku, novom apokaliptičnom poretku, svemu vezanom uz trenutnu situaciju.

Čekali su, ali nitko više nije dolazio.

Uto iz jedne ulice dojuri grupa od desetak „zaštitinika grada“, pripadnika skupina za patroliranje, svi pod maskama i s batinama u rukama. Navale na šestoricu buntovnika i počnu ih mlatiti svom snagom.

Prije nego je izdahnuo, pljujući krv iz usta, Robert je još promrmljao.

– Sad se ne bojite da ćete se zaraziti?

Dva mjeseca kasnije, mediji su prenijeli vijest da je sve bila prijevara i da je uistinu od korone u Europi umrlo 308 ljudi i to onih koji bi umrli i od obične gripe, bolesnici i starci. Ljudi su radosno isplovili u kafiće, smijeh se orio sa svih strana. Za jednim stolom, petorica muškaraca ispijalo je vino.

– Ne mogu noću spavati… Ubili smo šest nevinih ljudi! – reče jedan.

– Šuti. – odgovori drugi. – Nikada nas neće pronaći, imali smo maske.

– Zvijeri, eto što smo – vrtio je treći glavom.

– Bilo pa prošlo, takvo je bilo vrijeme – zaključi jedan od njih pa doda. – Živjeli!

Ines Hrain Ludošan/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.