Ovih dana gledam i slušam postove ili dobivam svakakve poruke: od kukanja kako nema misa, pričesti, do onih kako je Gospa poslala ovu ili onu poruku, kako treba moliti ovu li onu molitvu, koja je „najača“, „odmah djeluje“, kako su Isus ili Majka Božja obećali ovo ili ono ako se napravi ovo ili ono, kako je taj i taj svetac vidio ovo ili ono, kako treba širiti i slati okolo neku molitvu i da će onda se dogoditi to i to. Ili molitve “Bože zaštiti MOJU obitelj“ ili „Blagoslovi MOJ narod ili NAŠU domovinu“, „Samo da MOJI najmiliji budu sigurni“ (ostali valjda neka se sami snađu). Uglavnom, blago rečeno, raste svojevrsna hipertenzija ili histerija pomalo religiozne psihopatologije. Zato bih htio najiskrenije podijeliti svoje razmišljanje prvenstveno svojoj braći kršćanima, bilo koje crkve ili obreda (rimo-, grko-katolici, pravoslavni, protestanti).

1. Prvo i osnovno mjerilo ili kriterij naše kršćanske vjere je Evanđelje. Ostavite se sentimentalnih instant molitvica i svetih čarobnih štapića. Čitajte Evanđelje, to je riječ samoga Boga. Isus Krist je živa Riječ Božja. Tamo je sve jasno rečeno i o životu i o smrti i o vjeri i o molitvi, o odnosu prema Bogu i bližnjemu. I o spasenju. Vjerujem da svaki kršćanin ima doma Bibliju, ili barem Novi zavjet i psalme. Nekad je dobro ostaviti i molitvenike (na koncu napisali su ih ljudi) i jednostavno čitati i moliti iz same Riječi Božje. Ogromna većina nas NEMA POJMA o vjeri u kojoj smo kršteni. Nikad pročitali evanđelje. Kao guske u magli. Stvaramo svog vlastitog boga, svoje mišljenje, svoju vlastitu religiju. I tako sablažnjavamo druge, proizvodimo ateiste. Najprije upoznaj, nauči osnove svoje vjere. Potrudi se.

2. U vremenima ovakvih kriza u povijesti, sveti i veliki kršćani nisu kukali kako ne mogu do crkve i bogoslužja, niti tražili magične i instant formule. Ne. Nego su se maksimalno trudili pomoći i spašavati prvi i osnovni Božji Hram, a to je prema Isusu naš bližnji, a to su svi ljudi: prvo ja sam, onda bližnji oko mene, onda zajednica u kojoj živim, a onda svi ljudi na svijetu. Sv. Efrem Sirski je umro u Edessi (Sirija) u 4. st. za vrijeme kuge brinući se o zaraženima. Sveti Ivan Zlatousti je dao rastopiti zlatne oltare i kaleže da bi se nahranili gladni, podiglo bolnice i pomoglo zaraženima u Carigradu za vrijeme epidemije. Sv. Maksimilijan Kolbe je u Auschwitzu kao svećenik tješio suzatvorenike i na kraju sam stradao u plinskoj komori jer je dragovoljno ponudio umrijeti umjesto jednog čovjeka koji je taj dan bio određen za pogubljenje. Nije imao ni oltara, ni svijeće, ni svetih sličica, nit je u logoru slavio misu. Sveta Majka Terezija je malo govorila, nije kukala i slala okolo sličice i molitvice za „hitnu pomoć“ njezinih osobnih problema, njezine obitelji ili njezina albanskog naroda, nego je u dalekoj Kalkuti dala sve od sebe da pomaže umiruće, odbačene, gladne, bolesne. I nitko od nih nije bio neposlušan građanin, niti se sukobljavao s vlastima, niti izvodio show program od svoje religioznosti. Niti vikao da je ovo kazna Božja, a niti su pljuvali po drugima oko sebe. Služili su Bogu u svome bližnjemu. I dostigli svetost. Zar smo mi veći, pametniji i bolji od njih?

3. Govoriti da nas Bog kažnjava ili da je ovo vrijeme vladavine đavla je vrlo opasno i zapravo bezbožno. Kad su Isusa pitali za vrijeme Posljednjega suda rekao je da niti on to ne zna nego Njegov Otac, Bog. A mi kao znamo… Bog je sebe objavio prvenstveno kao ljubav i dobar Otac. A nama je prepustio slobodu da budemo kao On ili da ne budemo kao On. I dao nam je i 10 zapovijedi, i zapovijedi ljubavi i sve bitno nam rekao. Zato smo za nedaće i nerede svoje i svijeta najprije mi sami odgovorni. Nitko nam ne priječi biti dobri, pošteni, nesebični, savjesni. To je naš problem ili naš izbor. Od pojedinaca, do društva, naroda i svijeta. Bog nas jednostavno pušta da biramo. Pa što izaberemo to imamo. Bog uvijek s ljubavlju čeka. On gleda na naša srca i naše ponašanje, a ne ono izvanjsko. Ne naše predstave, maske.

4. Mnogi su od sredstva napravili cilj, idole, idolatriju. Kad su Hebreji izašli iz egipatskog ropstva u slobodu, pa kad im je odgovornost slobode postala teška, onda su napravili zlatno tele i klanjali mu se kao Bogu. Da, lakše je i sebičnije, nego slušati zapovijedi Nevidljivoga Boga i Ga štovati u bratu čovjeku. Bog se na to rasrdio. Naši obredi, naše crkve i hramovi, sveti predmeti, slike, kipovi – sve su to samo sredstva do Boga, a ne sam Bog. Bog ti je prvenstveno u srcu i duši jer si krštena duša, drugi Krist. Gdje je danas Bog, Njegov hram, Njegov lik? U bratu bolesniku koji pati, nemoćnom starcu, u tvom ukućaninu i sujedu, tamo gdje se medicinsko osoblje bori za život ljudi koristeći talente i znanje koje im je Bog darovao, tamo gdje javni djelatnici se trude držati red i mir i sigurnost sviju…gdje god se netko trudi sačuvati dostojanstvo čovjeka koji je slika Božja. Naša je sveta dužnost poštovati to. Isus je rekao: Što ste bližnjem učinili, meni ste učinili. I to će nam biti sud, a ne molitvice koje smo šerali, koliko svetih i sladunjavih postova smo okolo slali ili sudili druge kako i koliko vjeruju, kako i što mole. Ako ne možemo u crkve, na Misu ili Liturgiju, a ne možemo, onda se klanjajmo Bogu sami, doma, u Duhu i istini, kaže Isus. „Ti se zatvori u svoju sobu i Otac tvoj koji je na nebesima vidjet će…“ kako reče Isus. Bog je dopustio u Starom zavjetu da se Izraelcima sruši hram više puta i pustio ih u progonstvo Babilona. Imao je neku pedagogiju: i pustinja ima neku pedagogiju i smisao. I sveti oci su se povlačili u pustinje i špilje da bi sami bili s Bogom, da budu sami sa sobom, daleko od katedrala i procesija tadašnjih gradova, sve zato da budu što intimnije i bliže Bogu. Tko zna, možda je Bogu došla na grlo naša ležerna, formalna, ritualna i često površna pobožnost, pa nam je sve to oduzeo i pozvao nas u pustinju da dođemo k sebi i pronađemo Njega. Ako ga ne nađeš u dubini svoje duše, srca, savjesti i u bližnjemu, nećeš ga naći ni u kaležu na oltaru, ni u kipovima i ikonama, ni svetim vodama, ni obredima…kaže sveti Ivan Zlatousti. Pa odgovorimo na taj poziv. Povucimo se u svoju pustinju u ovo vrijeme. Isus se kao Sin Božji povukao u pustinju na post i molitvu. U samoću, daleko od Hrama u Jeruzalemu. Jesmo mi bolji od njega? Možda nam je baš ovo najbolja korizma ikad. Ili bar najbolja šansa. Čeznimo za okupljanjem u crkvi i svetim sakramentima, ali shvatrimo ovo kao čišćenje i pripremu za to. Možda nas je Bog stavio u stanje posta od bogoslužja i sakramenata jer nam želi nešto reći…

5. Zato se smirimo, stanimo na loptu i uozbiljimo. Odrastimo. Nađimo svoju pustinju. I molimo iskreno i pošteno. To neka bude naše duhovno bogoslužje, naš obred i pobožnost ovih dana. Budimo jednostavni i normalni jer Bog je jednostavan i normalan. Budimo i mi: Povucimo se barem ujutro i navečer na jutarnju i večernju molitvu, prekrižimo se, izrecimo naglas i iskreno VJEROVANJE (razmislimo svaki stavak i koliko vjerujemo to što govorimo), pročitajmo jedna ili više psalama svako jutro i večer, odlomak iz Evanđelja ili Poslanica. Dobro razmislimo što nama osobno pročitana riječ govori, kako popraviti svoj život u skladu s tim, pokajmo se i donesimo neku dobru odluku za život, konkretnu i jednostavnu. Npr

„Danas ću paziti na jezik, što govorim, prije nego usta otvorim. Neću suditi, osuđivati, pametovati, navaljivati…“

Izmolimo Oče naš za sebe i za sve žive i mrtve: za sav svijet, sve ljude, za sve narode, za sve bolesne, nevoljne, za sve koji se muče u borbi protiv ove epidemije. Ne zaboravimo: molimo Oče NAŠ, a ne Oče MOJ. Prestanimo s tim „ja, ja, ja, moje, moje, moje“ psihologijom. Oprostimo svima sve i molimo Božji mir i blagoslov na svih i na sve. I onda se vratimo svojim svakodnevnim osobnim, poslovnim, obiteljskim, društvenim dužnostima i to što smo molili pretočimo u stvarnost. Manje blebećimo, a više radimo. I više od toga nam ne treba. OK, ako nam je to potrebno i ako smo navikli: Upalimo svijeću pred križem ili ikonom, zapalimo tamjan, poklonimo se na koljenima ili do zemlje, poljubimo križ. Ali najprije sredimo svoje srce i savjest i shvatimo da to nisu magični čini s instant učinkom nego samo pomoćna sredstva da budemo dostojni Boga i da budemo kao On. A ON je svuda: u meni, oko mene, u bližnjemu. Zazovimo svetu Bogorodicu i svece i anđele, da mole s nama i za nas da sve ovo iskreno i dobro izvršimo. Ali ne izdvajajmo ih iz konteksta. I oni se klanjaju Bogu i pred njim mole, a ne lunjaju okolo i izvode svoj neki vlastiti show mimo Boga, niti su oni Bog. Oni su to što jesu jer su se klanjali Bogu. Ne budimo „pametnijih“ od njih jer nismo. Preporučam vam uz psalme i Evanđelje: Litanije Srcu Isusovu, Imena Isusova i Svih svetih. Ako išta molite misni himan „Slava Bogu na visini“, „Tebe Boga hvalimo“, „Blaženstva“, grkokatolici još i molitve Kralju nebeski, Sveti Bože, Akatist, Isusovu molitvu: „Gospode Isuse Kriste, Sine Božji, pomiluj mene grešnoga“ ili „pomiluj nas grešne“. I ne ufajmo se da su to magične formule. Radije se brinimo da to iskreno izgovorimo i živimo u skladu s onim što smo izgovorili. I ne filozofirajmo bez veze. Bog je jednostavan. Normalan. Budimo i mi. Bog nije fanatik, ni terorist, ni dosadnjaković.

6. I još nešto. Ne navaljujmo na one koji ne vjeruju. Ne osuđujmo, ne sudimo, ne zasipajmo nikoga svojim propovijedima. Nasilje i vjera ne idu skupa. Svatko u slobodi svoje savjesti i svoga srca treba naći svoj put Bogu i odgovoriti na njega. Ne volimo mi više svoje bližnje, nego što ih Bog voli. Svaki čovjek ima svoj put, svoju osobnu povijest, svoje rane, sumnje. Muke. Mnogu su upravu daleko od Boga jer smo ih MI KRŠĆANI SABLAZNILI svojim nekršćanskim ponašanjem. Rekao je sveti Franjo da propovijedamo stalno, ali samo ponekad i riječima. Znači živimo što vjerujemo, a manje govorimo. A najmanje prozivajmo, moraliziramo i sudimo. Tko smo mi da ikoga sudimo? Sud je Božji. I nas će Bog sudit. Ne za tuđe, nego naše osobno ponašanje. Ostaje nam samo: ljubav, praštanje, kajanje, milosrđe i zazivanje Božjega blagoslova na sve ljude, životinje i prirodu, cijeli kozmos. I Bog mira bit će s nama!

Neka vas sve prati Božji mir i blagoslov.

Livio Tomislav Marijan/FB/https://www.facebook.com/Hrvatsko nebo

 

Facebook komentari

komentara

NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.