Dalibor Matanić i HTV 1: „Novine“ (treća sezona)

Lani sam se kratko osvrnuo na seriju „Novine“ (druga sezona), a ove ću godine ocijeniti da je nov uradak još slabiji. Serija je predstavljena kao intrigantna i smjela osuda društva, kao velik projekt koji progovara o hrvatskim tabu temama. No, u njoj se policija dogovara s novinarima i obratno, suci s političarima, svi sa svima. Pa što? Da bi nešto bilo intrigantno, treba imati štof i novosti te ovladati načinom donošenja a ovdje osim klišeja i zbrkanih aluzija, drugo doneseno nije. Namještanje te, ove ili one odluke već postaje dosadno. „Novine“ tako spadaju Novine 3u onu milovanu i pomilovanu, priželjkivano plitku kritiku zarobljenog društva. Nezahvaćajući dublje, serija u konačnici služi korupciji, umjesto da ju osvijetli te dezintegrira tabue.

Da bi redatelj postigao tempo i sklopio zanimljiv sadržaj, čitaj jeftino zbunjivanje gledatelja, on sjecka kadrove i dostiže kontraefekt. Manje govori, više nudi zbrku. Različite radnje rezovima spaja preblizu pa između riječi i riječi u kadrovima dijalozi nerijetko gube početak a rečenica glavu. Ili redatelj?

Kako su, hrvatskoj stvarnosti unatoč, bez materijala, redatelj i scenaristi posežu za običnim fotokopiranjem: imitiranjem američkih krimića, bilo pisanih ili filmskih. Ali starih. A želi se režirati avangardni izričaj. Razobličiti tabu. Brojne scene sa zavijajućom glazbom (koja u podlozi pokušava istaknuti kriminalni rasplet) polivinilna su i kičasta mistifikacija. Čini se: zalogaj je bio prevelik.

Bratsko-jedinstvujući glumci u seriji ne mogu sklopiti ni dvije obične rečenice, a da stalno i prljavo ne psuju. Kad bi se ti „dijalozi pražnjenja i slobode“ izbacili, pojedina epizoda bila bi kraća za deset minuta. U taj burag Matanić rado pokušava ugnječiti i najvišu vlast. Zanimljivo (samo i jedino) baš Katoličku crkvu, baš i prvog predsjednika RH, iako se predsjednički nasljednici, svim svojim brojnim destrukcijama, već upravo nude i sami; iako je velikosrpska ekspanzija ne samo imanentna Srpskoj pravoslavnoj crkvi kroz stoljeća, već iz nje same ta poguba svih ratova u regioonu, i potječe.

Utisak ostaje da su neki nastavci snimljeni tek da bi se podvalilo Katoličkoj crkvi i prvom hrvatskom predsjedniku. Toliko je režija prizemno tendenciozna. Neskriveno pokazuje žal za jugom, oživljujući frazu: kao slomljenom igračkom. Sračunatim a jeftinim insinuacijama režija tako, vrlo žbirovito, pomno bira i prezimena koja obožava blatiti. Podmetanjem namjera, redateljev je uradak namijenjen polutanskoj publici i regioonu, očito. Grimase su to s kojima vjeruje kako ostvaruje slobodu i uvjerljivost a dobro će proći i u hrvatskoj jugi u malom: u Obersnelovoj Rijeci. Matanic novineKonačno, zato mu je ta („Psycho“?) – maskembal – Jovanka i (pre)platila ovu nizanku. U počast svoje filmske ili jugoslavenske mame?

Umjesto ostvarenja cjeline, za što scenarij i režija ne pokazuju sposobnost, ovdje nema ni štofa ni znanja. Redatelj siluje filmski materijal i tanko gradivo. Osim nekoliko osnovnih likova, koji su mu obvezan alat za ocrnjivanje kroz aluzije i insinuacije, brojni likovi ostaju u zraku.

Što je dakle osudio – amorfno korupciju. Bravo. Koga je razotkrio – nikog. Bravo. Što su prikazani mafijaški likovi, konkretno u Hrvatskoj ne u Americi, počinili – sve nategnuto i karikirano. Kojim metodama se služe ti kriminalci (a u Matanića su to svi) – imitirajućim metodama američkih papirnatih ili celuloidnih (starih) stripova. Bravo. Preslika kao umjetnost.

Režija fingira a ne baštini od suvremenih uradaka sa zapada, od novinara koji su razotkrili konkretno Watergate ili korupciju stvarnih senatora ili imenovanih lobija ili su osvijetlili prikrivanje ubojstva od strane tajnih službi u egzatnoj kampanji, ali želi (sasvim uzaludno) stvoriti isti taj dojam – kako drma. Scenarij i režija ostaju na površini i ne opravdavaju utučena sredstva. Kad intrige nema u meritumu nizanke, možda je ima u Jovankinom financiranju?

Prava je nemoguća misija što su glumci u tome uspjeli ostvariti pamtljive uloge: Dragan Despot, Trpimir Jurkić, HRTZdenko Jelčić, Aleksandar Cvjetković, Željko Vukmirica. No naravno, samo od njihovih kadrova serija ne može prodisati kao cjelina. Nije upitno da ta ostvarenja, bljeskovi, mogu inokosno funkcionirati ali ne i integrativno jer nemaju poveznicu s onim ključnim i objedinjujućim: scenarij, režija. Iako se čini proturječnim, na neuvjerljivom scenariju i režiji ostvariti ulogu, ipak to mogu – oni motivirani i talentirani glumci. Mogu, unoseći svoju značajnu osobnost, iskustvo i dar te tako uspijevaju pokazati kako se i u prosječnom tekstu može stvoriti uvjerljiv lik. Nije im bilo lako…

Na kraju, ton dijaloga često je slab, a podvučena glazba uvijek. Direktor fotografije, kamerman i snimatelj iz drona, uz navedene glumce, u širokom su kreativnom iskoraku nad scenarijem lišenim hrabrosti i pripadajućom, mehanicističkom režijom.

HRT nas sigurno ne će propustiti obavijestiti o svim svojim domaćim i međunarodnim uspjesima s ovom nizankom. Reklo bi se nekada: ona „falsificira historiju i kvari mladež“ ali će je, u ovom slučaju autogolom, obmanjivati i popularizirati po regioonu.

Javor Novak/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.