O načinu suočavanja društva s pojavom i posljedicama smrtonosnih epidemija u prošlosti, razgovarali smo s dr. sc. Antom Ivićem koji se u svojim istraživanjima bavio i tim pitanjima.

Razgovarao: Milan Šutalo, Hrvatski Medijski Servis

HMS: Pojava epidemija i pandemija poput aktualne povezane s Corona virusom, bilo je i prije. Možete li nam reći nešto o njihovim posljedicama?

IVIĆ: Zarazne bolesti uzrokovane bakterijama i virusima u prošlosti često su poprimale vrlo široke razmjere, bez spoznaje njihovog pravog uzroka. Među mnogim bolestima koje su u još od srednjeg vijeka pogađale društvo, svakako je najrazornija bila kuga. „Crna smrt“, kako su zvali kugu, kao pandemija prenijeta iz Azije sredinom 15. stoljeća izazvala je smrt oko polovice stanovništva Europe. Zahvatila je cijeli balkanski poluotok, a u našim krajevima se širila iz primorskih gradova te ostavila traga u Dubrovniku i Splitu. Kugu koja se u Splitu s oko 5.000 stanovnika pojavila 1525., nakon dvije godine preživjelo je samo oko 2.000 stanovnika tog grada. Za kasniju demografsku obnovu tog grada bilo je zaslužno stanovništvo iz kopnenog zaleđa. Kuga je i dalje periodično harala našim krajevima. U nizu epidemija tijekom 18. stoljeća, neke su nazivane „velikim“ ali zapravo je takav epitet sasvim opravdano zaslužila velika i posljednja kuga koja je na mahove između 1814. i 1818. pokosila između trećine i polovice stanovništva na našem prostoru tada pod vlašću Osmanlija.

HMS: Je li ona ravnomjerno uzimala danak među seoskim i gradskim zajednicama?

IVIĆ: To je dobro pitanje. U mjestima veće gustoće naseljenosti, gubitci su bivali i veći. I danas je očito da se zaraza širi brže na takvom prostoru. Stoga je i panika bivala veća u gradovima. Npr. 1762. u Sarajevu su zbog kuge trgovci zatvorili dućane i spašavali se odlaskom na selo. Međutim, ni tamo se ljudi nisu mogli skrasiti bez bojazni za život. Naime, i mnoga seoska naselja bi opustjela u vrijeme širenja zaraze. U to vrijeme nastajala su nova, tzv. „kužna“ groblja. Događalo se da su cijele obitelji nestajale, neka se prezimena potpuno ugasila u pojedinim krajevima, a neka naselja promijenila svojeranije lokacije. Stari stanovnici su krčenjem stvarali nove obradive površine u prirodi i nastambe dalje od starih naselja.

HMS: Koje su još bolesti imale epidemiološki karakter?

IVIĆ: Osim kuge, prema pisanim izvorima znamo za ospice od čega su stradavala uglavnom djeca, zatim koleru sa znatnim smrtnošću pučanstva u tridesetim godinama 19. stoljeća te španjolku (gripa) koja se kod nas pojavila na kraju Prvog svjetskog rata. Još neke zarazne bolesti izbijale su lokalno, potpomognute bilo nehigijenskim uvjetima života i siromaštvom, bilo kontaktnim prijenosom zaraze.

HMS: Kako se to odražavalo na tadašnje gospodarstvo i egzistenciju?

IVIĆ: Prije svega treba reći da je u društvima s agrarnim odnosima koji su vladali na području Osmanskog Carstva i Mletačke Republike, bitnu ulogu imala radna snaga, odnosno kmetovi na posjedima čiji su prinosi bili ključni za prehranu i egzistenciju kako ljudi tako i stoke. Posljedica fizičkog nestanka obrađivača i zapuštenih polja bila je pojava gladi. S druge strane, potreba za novom radnom snagom davala je veću važnost kmetu, ali utjecala i na migracije. Djelomično u tomu trebamo tražiti uzroke seoba naših predaka. Na egzistenciju stočarskog stanovništva utjecale su i razne stočne bolesti. One su stvarale problem i trgovcima jer ne treba zaboraviti da se izvoz s ovih prostora zasnivao najviše na stoci, stočnim i općenito životinjskim proizvodima.

HMS:Kako su regulirani trgovina i razmjena dobara i robe u razdobljima izbijanja epidemija?

IVIĆ: To najbolje ilustrira trgovina kopnenog zaleđa s Dubrovnikom i Splitom u kojima je vrlo rano poput nekih drugih mediteranskih gradova uveden režim karantene, medicinske mjere kojom su se nastojali izolirati stvarni i potencijalni prijenosnici bolesti. Trajanje karantene nije uvijek trajalo isto niti se odnosilo na sve putnike, karavane ili brodove na jednak način. Bivalo je u rasponu od dva do četiri tjedna, a nekad i po 40 dana. Za trgovinu u širim razmjerima, važnu ulogu je imao Split. Krajem 16. stoljeća splitska je luka postala glavna luka za trgovinu između Mletačke Republike i Osmanskog Carstva zahvaljujući gradnji skele, carinarnice i lazareta čime je omogućena karantena za putnike, trgovce, prijevoznike i robu koja bi stizala u luku ili u grad. A ona je potjecala ne samo s osmanlijskog područja i Carigrada, već i iz dalekih Perzije i Indije. S ondašnjim ograničenim načinima predostrožnosti, često je zaraza u Dalmaciji upravo potekla iz lazareta, a njoj su bili više izložena mjesta uz prometnice.

U graničnom dijelu kojim je prolazio put od Splita preko Livna, Travnika i Sarajeva, tj. preko Dalmatinske Zagore i Bosne definiran je sanitarni koridor kojim su se mogla kretati karavane. U vrijeme izbijanja i širenja bolesti, njime se u potpunosti prekidao promet. Na tom putu su određivana mjesta odmora karavana i fizička zaštita robe. U tzv. bazanama ili badžanama karavane su registrirane, a posebni službenici su bili zaduženi za nadzor protoka robe ili provjeru zaraze.

HMS:To podsjeća na sadašnje odredbe o definiranju mjesta na kojima se mogu zaustavljati teretna prijevozna sredstva s robom iz drugih zemalja u tranzitu.

IVIĆ: Upravo tako. Tehnologija se mijenja ali principi ostaju isti. Riječ je zapravo o sigurnosnim mjerama nadzora mogućeg prijenosa zaraze. U vrijeme trajanja zaraze događalo se da su i pored mjera opreza, seljaci ali i šverceri nekontrolirano prelazili granicu te tako bili uzročnici njezinog širenja. U 18. stoljeću, zaraza se uglavnom prenosila s turskog na mletačko područje.

HMS: Kako su se ljudi odnosili prema uzročnicima bolesti i kolika je bila smrtnost?

IVIĆ: Dugo se nije znao uzročnik i način prijenosa zaraze pojedinih bolesti. Znalo se za prijenos dodirom, zbog čega su preminuli pokapani u neposrednoj blizini prebivališta. Smatralo se i da je uzrok u nečistom zraku, kao i vodi. U 18. stoljeću se u franjevačkim izvorima spominju npr. preventivna mjera izbjegavanje konzumacije krastavaca kao izvor zaraze kugom. Očito uzrok nije bilo povrće, nego vjerojatno njegova infekcija vodom korištenom za natapanje. Ne znamo puno o postotku onih koji bi pojedine bolesti preživljavali, a bilo ih je, jer se pisani tragovi odnose uglavnom na one sa smrtnim ishodom.

HMS: Može li se današnja bojazan od epidemije usporediti s onom iz prošlosti?

IVIĆ: Ovo je više pitanje za sociologe i za medicinske stručnjake. Dosadašnje spoznaje i tehnologija pomogle su u boljem razumijevanju bolesti i suzbijanju uzročnika, kao i informiranju. Društvo je i dalje podložno utjecaju i posljedicama zaraze, ali tomu treba pristupati racionalno i odgovorno, bez senzacionalizma, a napose panike.

 

HMS/https://hms.ba/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.