Dvadeset šest godina bijah svojemu mužu ništa drugo do li pokorna sluškinja, mučena, tučena, psovana i svakodnevno nazivana najsramotnijim imenima. S trbuhom do zubi radila sam najteže muške poslove. Ljudske riječi ne mogu izreći moje tjelesne i duševne muke. Udadoh se 1947., ranivši srce oca, majke i jedinoga brata. Ja, neiskusna curica, selila sam daleko od njih u siromašni kraj s jako zgodnim momkom, koji se zadesio u našemu slavonskome selu. Mlado, ludo. Zavoljeh ga neizmjerno. A ništa o njemu nisam znala. Sjećam se maminih gorkih suza kad prvi puta vidje moju tešku sirotinju, kućicu s tri prozorčića, naherenu zgradicu u dvorištu, napola srušenu štalu, par koza, ovaca, nekoliko kokoša i dva jutra zemlje, sav kapital kojega kao nova mlada zatekoh dolaskom k mužu. O, bila je tu i stara baba u iskrpanim dronjcima! Nakon smrti ostaviti će unuku sve svoje »blago«. Ne mogavši sakriti grozno razočaranje, prije polaska kući mama mi šapnu na uho:
»Bolje da si ti mene ispratila u groblje nego što ja tebe ispratih na vjenčanje. Umrijeti ćemo od tuge obe. Jadnice! Ti gazdinska kći stiže u ovakvu golu sirotinju! Naš svinjac je čistiji i veći od njegove kuće. Da nam barem komunisti nisu omeli štale i tavane, mogli bi vam pomagati. Ovako, neka svi sveci Božji budu u pomoći tebi i tvojeme nesretniku. Nemate ni čestitoga stolca u kući. Kćeri, biti ćeš željna i kruha i prove. Ne nadaj mi se u goste često. Bolje neka ne vidim tvoj jad, jerbo ću umrijeti napoprijeko.«

Kud sreće da mama zadrža svoje mišljenje za sebe. Dok je par mjeseci trajala ona prva žarka ljubav, zaboravila sam njene riječi. Čim zatrudnjeh, uzbuni mi se sva nutrina. Mama je u pravu. Ja sam gola sirotinja. Tu sirotinju »obogatiti« će ubrzo još jedan jadnik i to baš oko Božića. Blago meni! Stvarnost materinstva bacila me je u veliku brigu.

Moj muž, bivši domobran, kojega sam u početku silno ljubila, bio je vrlo tajnovit. Neprestano moradoh nagađati njegove misli. Volio je popiti. Baba također. Zanimljivo, bez kruha su mogli opstati, ali bez rakije ne. Imali su je oveliko bure. Njih dvoje bi cijelu večer pili i šutjeli. Negdje u lipnju kad sam bila tri mjeseca trudna, muž i baba otiđoše u općinu radi sređivanja poreznih računa. Kroz to vrijeme naš susjed zamoli me neka mu prodam pletenku rakije. Ne videći u tome nikakav grijeh, sva sretna natočila sam rakiju i primila novac čekajući ushićeno mužev povratak. Čim stigne odmah idemo u trgovinu kupiti bijeloga kruha i marmelade. O tome sanjah otkako zatrudnjeh.

»Tko si ti u ovoj kući da smiješ prodavati našu rakiju?« urlao je muž skupa s babom. Raspaljena njihovim nerazumjevanjem odvratih drsko:

»Trudna sam! Zar vam je rakija preča od mene i ovoga jadnika što skupa sa mnom gladuje? Dobro reče moja mama, udala sam se u golu sirotinju. Želim ne samo kruha već i prove. Mogla sam u svom selu odabrati momka kakvoga god htjedoh. Nažalost, nabasala sam na pijanduru i lijenčinu, a taj će uskoro postati ćaća! Sramota! Zar takvi otpadi trebaju ženu i djecu?«

»Udri je!« kriknu baba, psujući mi slavonsku mater. Sjećam se prvih udaraca i zuba koji kroz moje jauke kliznu iz usta. Što je dalje bilo, ne znam. Kad se ponovno osvijestih, modrice po licu i bolovi u rebrima govorahu da sam nemilo pretučena. Bio je to početak mojih do tada nepoznatih muka i mržnje prema čovjeku, kojega onako žarko voljeh ne znajući da ulaskom u brak činim najveću životnu grešku.

U spomenutoj kućici s tri prozorčića i u neizrecivoj bijedi donijela sam na svijet trinaestero djece, od kojih sedmero preživje. Osim prvoga, ostali su začeti ne iz ljubavi, nego uslijed alkohola i nasilja. Svi su gladovali, bili progonjeni i mrzili oca istom mržnjom kao i ja. Prije ulaska u brak moj odnos prema Bogu bijaše prilično škrt. Jest, išla sam u crkvu redovno, ali više od običaja. Poslije prvih batina nužno zatrebah prijatelja, a nisam ga imala. Čovjek ipak mora nekome ispričati svoje nevolje. Mami se nisam usudila pisati ništa, a susjede, premda znadoše sve, izbjegavala sam krijući sramotu koliko god je moguće. Kao da je i njima bilo bolje! Ostade mi jedini Bog na nebu i krunica, koju sam znala moliti još od djetinjstva. Napomenuvši svećeniku u ispovijedi o svojemu nesretnome životu, on sućutno reče:

»Kćeri, nisi ni prva ni zadnja. U ovim krajevima i pored opomena mnogih svećenika, žene su odvajkada ugnjetavane. Preporuči se Gospi. Kad god stigneš izmoli krunicu njoj na čast, a kad ne stigneš, biti će ti svejedno priznato kao da si i molila. Svaka prava majka i žena pred njom je velika mučenica.«

Redah mnoge krunice, no stvari bivahu gore. Svaki novi porod donosio je nove troškove, nove suze i nove batine. Nakon rođenja trećega djeteta, jedne noći usred najljuće zime muž me izbaci van iz kuće, bosu, slabo obučenu. Na to uobičajeno »izbacivanje« već i naučih. Bilo me je noću u hrpama kukuružnjaka među miševima, u slami, na štalskom tavanu u sijenu i u praznim kacama. Svuda ostadoše tragovi mojih suza, uspomene strašne stvarnosti. Te noći kad se bosonoga ponovno nađoh na snijegu i vjetru, drhćući od studeni uvukoh se plačući među sanjive ovce i koze. Dobre bezazlene životinje navikle na me, pustiše me neka se skupim uz njihovo toplo runo. Jedna ovca trebala se je ojanjiti. Držeći ruku na njenom trbuhu, osjećah uporno micanje živahnoga janješceta čija će sudbina biti sretnija nego sudbina onoga što je također u mojoj utrobi nedavno oživjelo ne znajući da mu se uslijed premnogih nevolja uopće ne radujem. Kozji smrad tjerao me na povraćenje. Ipak, zaspala sam. Usnuh tada san toliko stvaran da od 1951., godine do sada nisam zaboravila ni jednu pojedinost. Između svih prijašnjih taj događaj bijaše iznimka, proročanstvo koje se u potpunosti ostvari.

Stajah u snu pred Gospinim oltarom u crkvi rodnoga sela. Znala sam tu prekrasnu Kraljicu Hrvata s krunom na glavi. U jednoj ruci držala je žezlo, a u drugoj maloga Isusa. Na istom sam mjestu u djetinjstvu i ranoj mladosti često klečala, čak sam u mjesecu svibnju ružama iz svojega cvjetnjaka kitila njen oltar. Zadivljena gledah u dragi poznati kip. Na moje silno iznenađenje, kip se pretvori u živu Gospu. Stvari na njoj bljeskale su raznim bojama. Bila je doista kao kraljica iz mojih dječjih priča. Sišavši dolje, a ne ispuštajući dijete, ostavila je žezlo na oltar, uzela me za ruku te izvela van iz crkve. Pred nama prostrla se ogromna poljana. Po njoj bezbroj puteva, širokih, uskih, kratkih i dugačkih. Među njima isticao se jedan toliko dug da mu jedva vidjeh kraja. Vodio je gore prema nebu nestajući u gustoj magluštini oblaka. Nagađajući značenje te neobične slike, Gospa mi progovori blagim glasom:

»Znam tvoje nevolje i čujem tvoje krunice. Njima ćeš izboriti pobjedu tek onda kada prođeš jednim od ovih puteva. Svatko ima svoj put.«

»Majko draga, reci mi koji je moj?« izustih znatiželjno. Gospa me privukla uza se pa će tužno:

»Onaj što je najdulji, to je tvoj. Oprosti, tako ti je određeno.«

»Gospo, a koliko je dug taj put?« pitah razočarana.

»Jako, jako dug, ali ti ćeš ga izdržati. Pomagati ću ti kad se umoriš. Idi mila svojim putem da što prije stigneš kraju. Čeka te velika plaća.«

O Bože, kako istinito bijaše Gospino proročanstvo! Moj dugi nepregledni put, vijugav, kamenit, hrapav, blatan, trnovit i natopljen suzama pratio me je još punih dvadeset dvije godine. Na tome putu ni jedno rebro nije mi ostalo čitavo niti ijedan dio tijela bijaše kao nekada, prije nego upadoh u šake zloćudnoga čovjeka, mojega najgorega neprijatelja. Kroz svoj nemili život strašno sam ga klela. Sramota je te kletve ponavljati. Izrečene su u časovima mojih boli, pravednih suza i jauka, u mrzlim noćima provedenim po svakojakim skloništima, te u časovima kad su moja nejaka djeca morala gledati mrcvarenje svoje majke, a pomoći joj nisu mogli. Vjerujem da me ni Gospodin Bog neće radi tih kletva kaznuti, jer sve mu je dobro znano. Nakon svake svoje nevolje govorih:

»Gospo, koliko je još puta ostalo? Jesam li već stigla blizu kraja? Hoću li ikada primiti tvoju obećanu plaću?«

1966., u srpnju, moja četiri sina okopavali su na njivi kukuruz. Toga dana osjećah se loše. Ležala sam. Negdje oko podne muž stiže iz gostionice pijan. Udario me je emajliranim lončićem u glavu vičući neka brže ustajem kuhati ručak. Napola onesvještena od udarca nisam mogla odmah ustati. Muž me stade silovito vući za kose psujući luđački. Kao da ga posla sam anđeo čuvar, moj osamnaestogodišnji sin vratio se s njive. Njegove snažne šake željne dugogodišnje osvete, mlatile su oca nemilosrdno kud god stigoše. Uzalud sam vikala da će ga stići kazna što tuče rođenoga oca, sin je neprestano ponavljao:

»On nije otac! On je pas!«

Iskalivši bijes na onoj ništavnoj hrpi ljudskoga mesa, a pritišćući nogom očev vrat, sin dahćući zaprijeti mu:

»Takneš li ikada više našu mamu, neka znaš jedan od nas četvorice braće ugušit će te vlastitim rukama! Dosta je tvoje sile! Da sam bio na maminom mjestu, odavno bih te otrovao. Stara mrcino, objesi se od stida pred svima nama i goni pravo vragu u pakao! Možda ni on ne treba takvu rugobu!«

Poslije toga događaja nakon svih proživljenih muka i strahota primicao se je željno iščekivani kraj mojega dugoga puta. Na čudo nama, muž se promijeni munjevito. Od onoga silovitoga neukrotivog vuka, posta dobra mirna ovca, a ta, strahujući od ponovnih batina, bježala je daleko ispred očiju četvorice ljutih »lavova«. Godinu dana moradoh se privikavati na novi život ne vjerujući samoj sebi da opet imam svoj lijepi mir; konačno ću spavati čvrstim bezbrižnim snom.

Ne znam jesu li moje suze i kletve radi neprestanog muževa pića stizale gore kroz duge dane mučenja, no moj muž dočeka grozan kraj života. Nedugo poslije svojega »obraćenja« dobio je tešku vrstu raka; tijelo mu iznakaziše rane. Liječnici nisu mogli pomoći. Pred smrt otpadalo je od njega meso. Zbog smrada nitko mu nije prilazio. Ja ipak jesam. Unatoč bolnim sjećanjima bijaše mi žao tog svojega Joba, kojega davno nekada žarko voljeh, a za uzvrat nisam doživjela ispunjenje mladenačkih snova. Jesu li njegovom surovom ponašanju skrivile strahote djetinjstva, rat i logori o kojima nije htio pričati, ili je po riječima svećenika slijedio tradiciju ugnjetavanja žene, zbilja ne znam, ali prvi puta od vjenčanja, preko gnojnih usana toga jadnika prešla je riječ »oprosti« upućena meni, njegovoj pokornoj sluškinji. Dva oka iz kojih kapnuše prve suze, rekoše mi sve. Kajao se je za grijehe shvaćajući u času smrti grozote svojih djela. Umro je raskajan. Vjerujem da je radi teške bolesti skratio i dio čistilišnih muka. Molim Boga neka mu bude milostiv. Što ću, kakav je bio da je, zvao se je moj.

Nakon muževe smrti otišla sam u crkvu rodnoga sela pred istu Gospu, koja mi jedne davne zimske noći dok trudna spavah u pojati među ovcama, u snu pokaza dugi put, obećavši da me na kraju puta čeka velika plaća. Rekoh joj:

»Gospo draga, moj zadatak je izvršen. Stigla sam do kraja puta. Ostaje mi samo onaj drugi dio – put u vječnost. Uz pomoć tvoju i njega ću proći. Uglavnom neka djeca i ja imamo svoj mir, najljepšu plaću kojom si me na kraju puta mogla nagraditi.«

Danas, iscrpljena i bolesna dok smireno čekam »sestricu« smrt, slušajući u crkvi pjesmu »Ima jedna duga cesta«, obrišem suze sjećajući se dugoga puta u mladosti. Jest, bio je trnovit i predug, ali svejedno sam ga prešla s kraja na kraj ne kršeći sedmi sakrament. Srce me boli zbog masovnoga raskidanja današnjih brakova uslijed besmislenih gluposti. A ja izdržah tisuću groznih muka. Recite, zar nisam pobjednica? N.N.

Istinita iskustva hr. ljudi iz dijaspore, upisana u knjigu ZNACI I MILOSTI S NEBA/Marija Dubravac

Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.